Novinar sada može biti bilo tko

Svaki građanin ima pravo na pristup informaciji koja se nalazi u posjedu javne uprave, institucija s javnim ovlastima i onima koji se financiraju iz javnih proračuna. Rok za njihovu dostavu jest petnaest dana. Njih nam moraju dostaviti osobe zadužene za odnose s javnošću. Aktivnost tog segmenta javnih organizacija još uvijek se nalazi na tehničkoj razini te nema punu savjetodavnu ulogu viših razina upravljanja u oblikovanju strategije komunikacije prema zainteresiranoj javnosti. Takav pristup kod kriznih situacija može rezultirati narušavanjem ugleda organizacije u javnosti.
Navedeno je istaknuto je jučer na dva događaja – predstavljanju zakon o pravu na pristup informaciji i zaštiti osobnih podataka koje je održao nekadašnji prvi čovjek državne Agencije za zaštitu osobnih podataka Franjo Lacki u Hrvatskoj gospodarskoj komori te predstavljanju rezultata istraživanja o odnosima s javnošću u javnom sektoru i predavanju i predavanju o kriznom komuniciranju koje su održali članica Upravnog odbora Hrvatske udruge za odnose s javnošću Marina Halužan i doc. dr. sc. Ivan Tante u Domu Zadarske županije.
Pravo na žalbu
– Javna uprava ima zakonski rok od petnaest dana da dostavi traženu informaciju. U slučaju da se radi o kompliciranijem predmetu taj se rok prolongira za još petnaest dana. Ako bilo koji građanin Republike ne dobije traženi odgovor u ovom roku, ima se pravo žaliti povjerenstvu za informiranje na čijem se čelu nalazi povjerenica Anamarija Musa, kaže Lacki.
Lacki kaže kako mi imamo dobar zakon, ali u praksi sve ne funkcionira najbolje. Što to konkretno znači, primjerom je navela Halužan u Zadarskoj županiji. Hrvatska udruga za odnose s javnošću provela je istraživanje o odnosima s javnošću u javnom sektoru koje je obuhvatilo 123 institucije.
– Dvadeset i pet institucija nije odgovorilo iako su to obavezne prema zakonu, kaže Halužan.
Osim da javne institucije ne poštuju zakon RH, istraživanje je pokazalo kako u odjelima za odnose s javnošću radi osamdeset posto visokoobrazovanih osoba, kao se većinom radi o ženama te šarolikost naziva radnih mjesta osoba zaduženih za komuniciranje s javnošću – od  tajnika, referenta do glasnogovornika. Porazno saznanje za struku jest da je uloga glasnogovornika svedena na razinu komunikacijskih tehničara, a ne sudionika u izradi strategije komuniciranja s javnostima. Struka time nije zadovoljna.
Komora – primjer loše komunikacije
– Krizno komuniciranje je na relativno niskim granama jer ne poštujemo određene regule struke i pravila kada se nađemo u kriznoj situaciji. Hrvatska gospodarska komora je u nastaloj situaciji s javnošću komunicirala onako kako je jedino znala, a to je loše. Glasnogovornici su obično vezanih ruku, oni su tu da vade kestene iz vatre, nemaju savjetodavnu ulogu, kaže Tanta te dodaje:
– Našim tvrtkama je ostavljeno na volju da zapošljavaju ljude koje se bave odnosima s javnošću i onda oni to rade mimo određenih kvalifikacija, zaposle ljudi koji ne znaju i nisu educirani i koji se u krizi ponašaju sasvim suprotno pravilima za njeno rješavanje. Mi u Hrvatskoj udruzi za odnose javnošću zalažemo se da to rade osobe koje imaju licencu da znaju taj posao raditi.