Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Kako smo prvi puta ušli u ‘Europu’

Autor: Ivan Stagličić

28.12.2008. 23:00
Kako smo prvi puta ušli u ‘Europu’


Ugarsko-hrvatski kralj bio je tada Ludovik II. Jagelovič, mlad i slab vladar bez autoriteta kod visokog plemstva. Moguće je da je odlučnost Habsburgovaca da pomognu njegovom ugroženom kraljevstvu bilo i to što se oženio za habsburšku princezu Mariju. No, povjesničari drže da je upravo taj brak koji je upućivao na čvršći savez Ugarske i Hrvatske s njemačkim zemljama potaknuo Turke da svoje napredovanje okrenu prema Mađarskoj i pokore je prije nego se savez uspije učvrstiti
Dan 31. prosinca 1526. godine bio je u Europi, pa i Hrvatskoj, običan radni dan, budući da se tada početak toga mjeseca nije smatrao početkom godine, kao što on to i nije. Tako su se toga dana okupili i članovi tadašnjeg Hrvatskog sabora na iznimno važnom zasjedanju u Cetingradu, danas malom selu u Kordunu na cesti Slunj – Velika Kladuša. Tema sastanka bila je od iznimne važnosti. Trebalo je izabrati novoga kralja, novu dinastiju koja će obnašati izvršnu vlast u zemlji, koja je već više od pola stoljeća bila u ratnom stanju s nadirućim Turskim carstvom.
Uzaludni pozivi Europi
Turci su tada, već od početka šesnaestoga stoljeća, radili stalni pritisak na Pounje, uz neprestane pljačkaške pohode kojima su se njihovi «akindžije» zalijetali duboko u Hrvatsku sve do Štajerskih zemalja i na taj način slabili obrambenu sposobnost zemlje i prikupljali plijen, roblje, ali i informacije, o zemljama na koje bi potom navaljivala regularna turska vojska. Godine 1511. opustošeni su Ribnik, Ozalj i Dubovac; dogodine su Turci osvojili Srebreničku banovinu i grad Blagaj na Sani, čime su se još više približili Hrvatskoj. Nekoliko uspješnih vojni bana Petra Berislavića nisu uspjele preokrenuti situaciju. Berislavić je pokušavao i diplomatskim akcijama dobiti pomoć Europe u borbi protiv Osmanlija, ali kao i svi njegovi predhodnici u tom poslu, dobio je samo prazna obećanja. Godine 1514. su tako Turci osvojili Karin i Korlat i počeli uništavata one dijelove Dalmacije koji su i nakon Ladislavljeve prodaje ostali pod hrvatskom urpavom. Do 1520. vođene su teške borbe na dva bojišta do Novigrada, gdje je banska vojska bila poražena i kod iznimno važne utvrde Jajce, koje je uspjevalo odoljevati stalnim turskim navalama.
U takvom ozračju u Rim je otišao i Šimun Kožičić Benja, gdje je pred papom Leonom X. održao govor «De Crovatie desolatione» o teškom položaju Hrvatske i potrebi pomoći europskih kršćanskih zemalja, no ni od toga nije bilo veće pomoći, kao ni od misije skradinskog biskupa Tome Nigera, nekoliko godina kasnije. Na kraju je 1520. u okršaju s Turcima na Vražjoj gori poginuo i sam ban Petar Berislavić.
Napuštanje Skradina
U međuvremenu je oštrica turske navale bila pomaknuta nešto istočnije. Nakon zauzimanja Šabca, Osmanlije su se okrenuli napadima na Srijem i Slavoniju. Godine 1521. su tako zauzeti Srijemski Karlovci, Slankamen, Srijemska Mitrovica i Zemun. Dogodine je pak zabilježeno i nešto pobjeda u borbi s Turcima, pa je tako novi ban Ivan Karlović, knez Krbave, razbio turski vojsku koja se s plijenom vraćala iz Kranjske, dok su Klišani pod zapovjedništvom Petra Monokovića odoljeli turskoj opsadi. Turci su, međutim, uspjeli zauzeti Skradin kojeg je napustila najprije vojska, a zatim i stanovništvo, nakon što je neko vrijeme moralo Turcima plaćati harač. Iste godine zauzet je i Knin.
U novu misiju prema zapadu krenuo je tada knez Bernardin Frankopan, koji je pred njemačkim Državnim staleškim saborom u Nuernbergu održao govor «Oratio pro Croatia», izloživši stanje u Hrvatskoj i opisavši ga kao krajnje kritično. Tek tada počinju početci europske pomoći Hrvatskoj, u kojoj su najviše sudjelovale austrijske zemlje, a u kojima su shvatili da će u slučaju propasti Hrvatske oni biti prvi na redu. U toj pomoći počeo se isticati nadvojvoda Ferdinand von Habsburg.
Idućih nekoliko godina trajali su također stalni, što veći, što manji sukobi s Turcima. Klis se držao, ali su zato pali Sinj i Ostrovica. Još su veća bila napredovanja Turaka u Slavoniji. Početkom kolovoza predao se Osijek, u kojem su Osmanlije uskoro izgradile veliki drveni most preko Drave i prebacili svoje ionako brze i pokretljive postrojbe u za njih idealno okružje Panonsku nizinu i poečli prodirati u Mađarsku.
Ugrasko-hrvatski kralj bio je tada Ludovik II. Jagelovič, mlad i slab vladar bez autoriteta kod visokog plemstva. Moguće je, međutim, da je odlučnost Habsburgovaca da pomognu njegovom ugroženom kraljevstvu bilo i to što se oženio za habsburšku princezu Mariju. No, povjesničari drže da je upravo taj brak koji je upućivao na čvršći savez Ugarske i Hrvatske s njemačkim zemljama potaknuo Turke da svoje napredovanje okrenu prema Mađarskoj i pokore je prije nego se savez uspije dovoljno učvrstiti.
Bitka na Mohaču
Dana 29. kolovoza turska vojska, koja je po procjenama brojila između 70 i 100 tisuća vojnika, došla je u dodir s kraljevskim snagama, kojih je bilo najviše četrdeset tisuća, vjerojatno i manje. Kralj nije htio čekati pojačanja koja su trebala stići iz Hrvatske. Njegovi vojskovođe su bili uvjereni da su na povišenom položaju, što je bitno za ratovanje, u nizini i da će izići na kraj s turskom brojčanom nadmoći. Obje su strane raspolagale sa 150 topova.
Turke je vodio sultan Sujelman I. Veličanstveni, koji je započeo operaciju s napadom rumelijskih konjanika prema ugarskom desnom krilu kojim je zapovijedao nadbiskup Kaloče, Pavao Tomori. On je odbio turski napad i izveo uspješan protunapad sve do samog turskog središta, tako da je zabilježeno da je i samoga sultana pogodila strjelica koja, međutim, nije uspjela probiti njegov oklop. Sam daljnji tijek bitke nije poznat. Pretpostavke su da je turska brojčana nadmoć bila tolika da kraljevska vojska jednostavno nije mogla pobijediti. Ne zna se ni koliko je bitka trajala, no prema sumraku su kraljevske postrojbe bile u stanju neorganiziranog bijega. Bježao je i sam kralj, koji je prelazeći rječicu Cselu pao s konja i utopio se.
Sulejman je naredio da se svi zarobljenici pobiju i procjena je da je tako nastradalo tisuću, uglavnom mađarskih plemića, iako u Sulejmanovom dnevniku o bitki piše tek slijedeće: «Sultan prima počasti svojih vezira i begova. Pobijeno je dvije tisuće zarobljenika. Kiša pada u potocima.» Ovaj haikuliki zapis ostao je tako epitaf četiristoljetnoj Ugarsko-hrvatskoj državi.
Nedugo nakon bitke, hrvatski Sabor je počeo inicjative za izbor novoga kralja. Već od početka u Hrvatskoj je većina bila za izbor Ferdinanda Habsburškog koji se do tada pokazao kao jedini europski vladar zainteresiran za obranu od Turaka. Desetog studenoga 1526. sklopljen je ugovor koji su potpisali Ferdinand i knez Krsto Frankopan, kojim je postavljen temelj za konačni izbor Ferdinanda za hrvatskog kralja.
U Cetingradu su odredbe toga sporazuma trebale biti konačno prihvaćene od Sabora i predstavnika Habsburga. Austrijska i hrvatska strana najprije su razmotrile “prava na temelju kojih bi Ferdinand mogao postati hrvatskim kraljem” i “utvrdili da takvo pravo postoji”. Potom su hrvatski staleži istakli “svoja prava i prava Hrvatske Kraljevine”, koja bi Ferdinand I. trebao priznati i poštovati”, te kad su i “u tome postigli suglasje s poslanicima nadvojvode Ferdinanda, prišli su izboru” i taj izbor Ferdinanda za hrvatskoga kralja “svečano proglasili na misi održanoj u samostanskoj crkvi franjevačkog reda male braće”.
Rat dva kralja
U izbornoj ispravi je istaknuto da su ugarski staleži i redovi, 16. prosinca 1526. u Požunu, izabrali Ferdinanda za kralja prema zakonima i pravima Kraljevstva Ugarskoga, da je Ferdinand već više godina potpomagao staleže i redove Kraljevine Hrvatske u obrani od Turaka “da nas njihovo bjesnilo ne prisili odmetnuti se od vjere pravovjerne i od države kršćanske”, te da ga i ovi staleži jednoglasno, 1. siječnja 1527. u Cetinu, izabraše za kralja i njegovu suprugu Anu za kraljicu “cijele Kraljevine Hrvatske”, davši pritom njima i njihovim nasljednicima “prisegu dužne vjernosti i poklonstva”. Povelja, koju su tom prilikom potpisali hrvatski velikaši i predstavnici Ferdinanda Habsburškog, Pavao Oberstain, Nikola Jurišić, Ivan Katzianer i Ivan Pichler, jedan je od najvažnijih dokumenata hrvatske državotvornosti i pohranjen je u Austrijskom državnom arhivu u Beču. Povelju su sa svojim pečatima potvrdili: Andrija Tuškanić, Ivan Karlovič, Nikola Zrinski, otac Nikole Šubića Zrinskog, Juraj Frankopan, Vuk Frankopan i Stjepan Blagajski. Na sredini se nalazi pečat Kraljevine Hrvatske sa 64 crveno-bijela polja.
No izbor Ferdinanda ipak nije bio završetak priče iz ovih teških i opasnih vremena. Mađari su na kraju ipak većinom pristali uz svog kraljevskog kandidata Janosa Hunyadyija, u Hrvatskoj poznatog i kao Ivan Zapolja, a uz njih je pristalo i plemstvo u Slavoniji na saboru održanom 6. siječnja. Ovo dvovlašće posebice je dolazilo do izražaja u Slavoniji i Mađarskoj, gdje se vodio pravi građanski rat između Ferdinandovih i Zapoljinih pristaša. Sukobi su završili tek 1534., no u njima su najviše profitirali Turci koji su se povremeno i uključivali u borbe, posebice na Zapoljinoj strani, pa su ih protivnici prozvali «turskom strankom» (a ovi njih zauzvrat «njemačkom»). No Turci su u tom periodu osvojili Udbinu, Krbavu, Komić, Mrsinj i iznimno važnu Jajačku banovinu.
Nakon Zapoljine smrti, Habsburgovci su ostvarili svoju vlast na čitavom području Hrvatsko ugarskog kraljevstva, uz obvezu da će u Hrvatskoj stalno izdržavati tisuću pješaka i dvjesto konjanika i poštovati kraljevska prava i sloboštine. Vojne obveze bile su uglavnom ispoštovane, pogotovo kad su od 1529. Turci počeli prijetiti i samome Beču. Poštivanje «sloboština» kopnilo je kroz godine, pogotovo kad je turska sila počela opadati. Gubitak autonomije koji je počeo 1527. osjećao se bez ikakvog pretjerivanja, u hrvatskoj stvarnosti sve do naših dana.