Posljednja je ovo ovogodišnja kolumna 'Bez naslova', pa je stoga prekrižismo u 'S naslovom', e da bi se razlikovala, makar formalno, od svih prethodnih, napisanih u protekloj, 2009. godini. Godini koja je evo već de facto za nama, i za koju bi sada, kakti, valjalo složiti skoro pa obvezatan resume: događaji u kulturi, umjetnosti te osnovno i srednješkolskom obrazovanju i u akademskoj godini na Sveučilištu. Jerbo je to ona široka paleta stvari koju pokriva naš prilog, kao i sama naša rubrika kulture u ovoj novini, odnosno Listu. Ali neću to učiniti. Ionako će ljudi pamtiti ono što se njima najviše svidjelo, ili najmanje, jer svjesne, odrasle i odgovorne osobe, ljudske jedinke, uvijek imaju, ili bi to morale imati - vlastite kriterije, vlastite procjene i shodno tomu, osobni stav spram Kulturi i Umjetnosti uopće. Nadam se samo da ćemo, svi mi, zanavijek pamtiti i upamtiti ono ponajbolje s područja književnosti, likovnih umjetnosti, glazbene umjetnosti, arhitekture, filma, kazališta... I da se neće ostvariti proročanstvo drevnog plemena zvanog Maya, a koje je tako čvrsto, tako slijepo, lijepo vjerovalo kako će Smak svijeta biti 21. 12. 2012. Kao nekakav Armageddon, konačan boj između Sinova svjetla i Sinova tame, shodno Apokalipsi iz Novog zavjeta.

Stoga, dakle, umjesto svakog upitnog i prečesto kontraproduktivnog sveobuhvatnog rezimea, preći ću sad na nešto malo drugačije, na nešto, zapravo, posve drugo. Mada ne drugo i po važnosti, po značaju, već, rekoh, tek po pukom redoslijedu. A to 'nešto drugo' je naš natječaj za kratku priču, nazvan po Petru Zoraniću, jer smo s prvom pričom krenuli krajem 2008., koja je bila 'Godinom Petra Zoranića'. I danas, nakon što prođosmo tom po socrealističkom filmu prispodobom 'ceste duge godinu dana', prošlog tjedna okončasmo natječaj, objelodanivši na 31. stranici našeg priloga točno 52 kratke priče isto toliko autora. Neke bolje, neke slabije, lošije, neke vrlo dobre, od pisaca, muških i ženskih, poznatijih i manje poznatih, oknjiženih višestruko i još neoknjiženih, doduše rjeđe, ter sve u svemu imadem sada pred sobom materijala za jednu solidnu zbirku priča, koju će, nadam se, jer je tako de facto (ponovno!), a uskoro će biti i de jure dogovoreno, objelodaniti poznata zagrebačka izdavačka kuća. Autori se zbog troškova tiskanja složno odrekoše autorskoga honorara, pa će projekt biti tim prije lakše i brže realiziran, na čemu im se svima ponaosob toplo zahvaljujem. A osim poznatijih pisaca, poput Aralice, Matvejevića, Bauera, Scottija, Gavrana, Mađera, Senečića, Hrovata, Vuletića..., kao i više spisateljica (Štimec, Lukšić, Car Matutinović, Šur Puhovski, Lovrenčić, Pilić, Jelušić...), našlo se, narafski, mjesta i za zd autore: Govorčin, Radica, Hajnc, Jamnicki Dojmi, Čulina, Glibo, Ganza Šarec, Serdar, Eškinja, Šimić Tonin, Vidas...), ter sam stoga sasvim i posve zadovoljan ovim 'prvim mačićima', a koji se inače u vodu bacaju (srećom, samo figurativno, jer sam kao ljubitelj životinja itekako protiv ovakove vrste ljudskog djelovanja. A propos: podsjeća me to na psovke tipa lažeš kao pas, konju jedan, glup si kao vol, što blejiš kao ovca itd., a što je tema, ova uporaba životinjskog roda u ljudskim sentencijama, maksimama, uzrečicama, te napose u psovkama, koju sam već planirao iskoristiti za jednu od kolumni, pa se nadam kako to neće zaboraviti odraditi dogodine, štono se reče, u bliskoj budućnosti...).

Također, sada slijedi pauza od mjesec dva dana, period u kojem bi žiri, modernije kazano stručno povjerenstvo, trebao pročitati sve priče i donijeti odluku o tri prve nagrade. Žiri će djelovati, dogovoreno je, u sastavu: akademik Tonko Maroević, Jakša Fiamengo, dr. Lidija Dujić i prof. dr. Stjepan Malović, te u ime Zadarskog lista Tomislav Marijan Bilosnić i moja malenkost. Još kada bi i knjiga do tada bila dovršena, pa da na dodjeli nagrada predstavimo i zbirku priča Zadarskog lista, tko sretniji od mene! I s tom željom i nadom koja umire zadnja, a zapravo nikad i ne umire, u čovjeka, opraštam se od Stare godine i od vas, dragi moji čitatelji, uz čvrsto uvjerenje koje glasi: znam da će jednom biti bolje, ali taj jedan nisam ja. Pa stoga za sam kraj (štono bi rekao Djedica Mrazović): ha, i ha, i ha...!

29.12.2009.

Dodaj u omiljene članke Pošalji prijateljuPrint