Od prerano umrlih zvijezda svi mogu lijepo zaraditi

Amy u Beogradu: Moji su mi prijatelji koji su otišli na koncert pričali su mi da je bilo mučno gledati kako je guraju na binu i trpaju joj mikrofon u ruke
Kraj je godine i vrijeme je  kada se sumiraju postignuća, uspjesi, neuspjesi i  sve što može zanimati naše  građane. Jedna od stvari o  kojoj se protekle godine u  medijima dosta govorilo su i  smrti slavnih osoba, a u  prošloj smo ih godini imali  nekoliko. Umirali su sportaši, glumci, političari, ali  dvije su smrti ipak izazvale  najveće zanimanje javnosti,  iako se radi o ljudima čiji je  odlazak bio pitanje mjeseca,  tjedna, da ne kažem dana.
Radi se naravno o Amy  Winehouse i Steveu Jobsu.  On je bio gadno bolestan  godinama, a ona se godinama samouništavala, tako  da je javnost znala što im se  sprema, a po svemu sudeći,  ta je ista javnost njihove  smrti dočekala sa nekim perverznim zadovoljstvom.  Ono zbog čega ovo pišem je  činjenica da se, iako prolaze  mjeseci, o njima i dalje govori i piše, da se izvlače jako  važne pojedinosti od toga u  koje je doba dana Amy uzimala koji opijat pa do toga  što je Steve dok je boravio u  bolnici vikao na medicinske  sestre. Ono što mene u svemu tome strašno nervira je  ta hipokrizija koja je stalno  prisutna kada su ovakve  stvari u pitanju.
NOVA PLOČA KOJA TO NIJE
Naravno, nakon njene logične i očekivane smrti,  počelo je žaljenje i oplakivanje i rasprodaja svega  što se može prodati. Jedna je  njena haljina na aukciji prodana za fantastičnih  350.000 dolara, ali ipak se  najviše pažnje poklanjalo  činjenici da je ona prije smrti “skoro zgotovila” svoju  treću ploču, a to “skoro zgotovila” je malo pretjerano jer  se snimila samo dvije nove  autorske pjesme i nekoliko  obrada. Tome će se još pridodati i par starih hitova i  “nova” ploča je spremna za  prodaju. Tako se to radi s  poznatim pokojnicima. Umjetničin otac Mitch Winehouse, pak, tvrdi kako je  album “nevjerojatno lijep”.  “Lioness: Hidden Treasures”  je objavljen nedavno, prije  Božića i imat će, naravno,  ogroman financijski dobitak, kako za ožalošćenu obitelj tako i za producenta i  diskografsku kuću. Dobitak  za sve osim za nesretnu Amy  kojoj je sada sasvim svejedno.
SIROTA MALA BOGATAŠICA
Iskreno, meni se jako sviđao  njen glas i to što je radila, a  pjesmu “Back in Black” smatram za jednu od najboljih  glazbenih uradaka 21. stoljeća. Zato mi je tim teže  slušati o tome kako je Lady  Gaga izrazila želju da glumi  Amy u filmu o njoj (i kako joj  je tata Mitch to i dopustio),  kako se sprema njena dugoočekivana kolekcija odjeće  u njenom retro stilu i kako se  ta i ta modna kuća trudi da je  predstavi istog dana kada  izađe njen zadnji album… I da  ne nabrajam više. Nije teško  pretpostaviti da bi njena slava  bila daleko manja da je živjela  skromno, bez skandala i umrla, recimo od običnog inzulta,  da nije bilo materijala za  pričice, piskaranja, nagađanja… Uostalom, najbolje  je da temu o njoj završimo sa  citatom našeg uvaženog  rock-intelektualca Aleksandra  Dragaša. “Medijima je Amy  sve više bila interesantna zbog  svojih poroka, a sve manje  zbog svojih vrlina. Sada njezinu sudbinu i činjenicu da  nikada nećemo čuti barem još  nekoliko njezinih novih albuma možemo samo oplakivati”.
BOGATI IZUMITELJ STEVE
Znam da će da dio čitatelja reći da sam bezveze,  neinformiran, primitivan, ali  ja zbilja nikada nisam bio  čuo za Stevea Jobsa, a kada  sam i čuo da je umro, nisam  znao tko je on i čime se to  bavio. Tko ne zna, taj pita pa  sam pitavši svoju okolinu,  mahom obrazovane ljude,  saznao sljedeće; Steve Jobs  je jako popularan, bio je  bezobrazno bogat, godinama je bolovao od smrtonosne bolesti… I tek na kraju saznajem da se bavio  mobitelima (?) i da je osmislio iPhone, tojest da je  svojim inovacijama obogatio ovo novo tehnološko doba. Iskreno, koristim jako  puno tehničkih stvari koji  mi olakšavaju život, ali nikada me nije zanimalo tko  su ti ljudi koji to stalno  usavršavaju i moderniziraju.  Obožavam svoj DVD snimač, ali me uopće ne zanima  tko ga je osmislio, niti mislim da bi trebao zbog toga  izgrađivati kult nečije ličnosti. Svi su ti ljudi svoje  izume patentirali i preko  njih se enormno obogatili i  na taj način dobili satisfakciju za svoj trud i ideje.  Dok jedem salatu ne razmišljam o onoj baki Šimici  iz Raštevića koja ju je sadila  i zaljevala (nadam se ne u  blizini crne jame), brala i  prodavala nakupcu. Ne, niti  znam za nju niti me briga,  kao što ne bio znao ni za  Stevea da nije masovne pomame medija za njegovim  likom. Činjenica je da je on  uistinu bio vizionar, ali i to  da o njemu stvaraju famu  ljudi koji su ovisni o mobitelima i računalima.
TEHNOLOŠKI MANIJACI
A tko su ti koji toliko  obožavaju pokojnog Stevea  i čija ih je smrt toliko uznemirila? Svojevremeno  sam se iščuđavao nad činjenicom da postoje oni koji su  naprosto ludi za najnovijim  modelima mobitela, ajfona,  ili kako se već te sprave  zovu. A priča o tome je  sljedeća. Moj prijatelj Ivo  čudan je čovjek, ali pametan. Pričao mi je tu priču o  gomili ljudi koja je u Zagrebu na zimi od minus 7  čekala od 2 ujutro da bi  dobili (u stvari, ne dobili  nego masno platili) najnoviji model. I prije par tjedana, taj isti Ivo je stigao u  New York, dan nakon Jobsove smrti i na Petoj aveniji  naiđe na “Apple store” i vidi  neku gužvu. Stotinjak se  ljudi gura na uskom trotoaru, napravili su i neki  oltar na koji su stavljali cvijeće, čokolade, jabuke, pisma… Situacija je navlas  sličila na onu sa Lady Dianom.
To je ono što je u cijeloj  situaciji nevjerojatno. Uzeo  im je para i para, pretvorio ih  je u ovisnike o užasno precjenjenim spravama, (njegovi  su kompjuteri duplo skuplji  od ostalih), a ovi mu se na  tome još i zahvaljuju, pišu  pisma i ostavljaju cvijeće.  On je nesumnjivo bio  računalni genije, ali je bio  čovjek koji je već postojeće  izume usavršavao i tražio  aplikacije za njih. Uostalom,  ni svi Amerikanci nisu po  tom pitanju jednoglasni. Usporedbe s Edisonom (zašto  ne s Teslom?, op.aut) koji je  izumio puno toga što i danas  koristimo i čiji su pronalasci  rezultirali tvornicama koje  su u ona vremena zaposlile  miljune amerikanaca ne stoje, jer na vidjelo izlazi da je  Jobs kompletnu proizvodnju  preselio u Kinu tako da po  tom pitanju Amerika i nije  nešto profitirala.
“KNJIGA STOLJEĆA” ILI  “POSAO GODINE”
Ono što je možda najiritantnije, a jedan je od  razloga pisanja ovog teksta  jest reklamiranje Jobsove  biografije koja uskoro izlazi  u hrvatskom prijevodu. Već  sama brzina kojom je ta  knjiga napisana nam govori  da se spremala dugo prije  njegove smrti, tojest da je  netko unaprijed trljao ruke  nad budućom zaradom, ili  da budem još bezorazniji –  spremao ražanj dok je zec  još bio u šumi. Knjiga se  bombastično najavljuje kao  “biografija stoljeća”, “potresna priča o borbi S.J. s bolešću”, “najiščekivanija knjiga svih vremena” (zapanjujuće pretjerivanje! op.aut.),  “nepoznati detalji iz života  genija” (osobito oni detalji o  njegovoj bolesti, opet  op.aut.), a posebno je naglašeno da ima “više od 600  stranica s nikad viđenim fotografijama”. Da, doslovno  tako.
I neka sada netko kaže da  ja pretjerujem kada o tome  negativno pišem. A zaključak ću napisati sam. S  tehnološkog aspekta je bio  važan čovjek, ali je pitanje  koliko je naslijeđe ostavio  izvan tog okvira.
UMRO PRIJE DVIJE GODINE,  A KAO DA JE JOŠ TU SA  NAMA
Još nam je jedan poznati  pokojnik pravio društvo u  protekloj godini. Iako je  otišao prije više od dvije  godine, on je ipak, bar u  medijima, bio više nego prisutan. Radi se naravno o  Michaelu Jacksonu. Iako se  (još) nije dogodilo ono što  sam tada predviđao, da će  uskoro i sobarice, vrtlari i  kuhari izdavati knjige tipa  “Moj život s Jackoom” ipak  se mediji i dalje hrane njegovim likom i djelom, tj  manje likom i djelom, a više  njegovim ekstravagancijama  po kojima je bio poznat i  koje javnosti sigurno više  nedostaju nego njegove  pjesme. Cijele su nam godine u vijestima (koje bi se  trebale baviti ozbiljnijim,  nama bližim stvarima) palamudili o “suđenju stoljeća”, tj. suđenju Michaelovom liječniku koji mu je  prepisivao ljekove koje je  ovaj uzimao na kile za svaku  glupost. Da je, stiščući u  ruci zdravstvenu knjižicu  bez dopunskog osiguranja,  čekao u redu u nekoj lokalnoj ambulanti za sirotinju, sigurno mu se to ne bi  dogodilo. Ovako, imao je  svog doktora da mu daje  ljekove i ovaj mu ih je i  davao. I što sad?
ODVJETNIK I PRIJATELJ U  ISTO VRIJEME. HA, HA, HA!
A kada smo kod gluposti,  izjava – “obitelj i obožavatelji  konačno mogu odahnuti.  Dr. Murray više nikada neće  ubiti ljudsko biće” je nešto  najgluplje što sam čuo u  zadnje vrijeme. Prvo, što oni  uopće imaju odahnjivati?  Imaju li i oni u kući i obitelji  likova poput pokojnika koji  plaćaju privatnog liječnika  dr. Murraya da im svaki dan  prepisuje šaku tableta za  smirenje? Drugo, a sami su  to potencirali, pitanje je što  se i u kojoj mjeri smatra  “ljudskim bićem”, jer se i  sam Jackson silno trudio da  izađe iz okvira koji su tu  zadani. U svakom slučaju,  ne vjerujem da je itko u  Hrvatskoj bio jako napet  zbog suđenja doktoru, kojem je u stvari svejedno.  Odležati će koju godinu, a  onda će objaviti književni  bestseler – “Kako sam liječio  Jacksona” i zaraditi dovoljno  za do kraja života.
Zadnji se pojavio i neki  antipatični tip koji kao žali  za pokojnikom, a mogu samo pomisliti koliko mu je on  novaca izmuzao. A zašto  tako mislim? Mislim, jer je  naveden kao “odvjetnik i prijatelj obitelji”. Pazite, Michael i nije mogao imati  prijatelja starijeg od 12 godina, a ovaj odvjetnik je u  pauzama svojih suđenja,  gdje je svaku sekundu naplaćivao 1000 dolara, nalazio vremena da bi se s njim  družio. Ha, ha ha. A o čemu  je s njim razgovarao? O  miru u svijetu i o Petru  Panu? Buahahahaha! Jeste  li ikada čuli tako nešto?  “Odvjetnik i prijatelj”?  Baš…
ZAKLJUČAK
Kada govorimo o svemu  ovome, možemo priču zaključiti riječima moga prijatelja Valentina, uglednog  intelektualca, koji kaže da  nije toliko problem percipiranja ovih pokojnika kao  osoba, nego uloge koju u  svemu tome danas imaju  mediji, a koja je sve jača (što  je sve veći problem). Kao da  se većina medija udružila u  tome da od ovih ljudi naprave polubožanstva. Za  medije je super stvar kada  netko umre prije vremena i  mlad, jer se na tome može  sasvim lijepo zaraditi. To  smo davno naučili i s Morrisonom, Elvisom, Lennonom, Cobainom, a sada i s  ovim aktualnim pokojnicima. Bilo kako bilo, opet mi  na pamet pada ona stara  pjesma Stranglersa “Everybody loves you, when  you´re dead”, samo što je  trebalo nešto zapjevati i o  materijalnoj nadgradnji. Ja  nisam pjevao, ali sam napisao.

 “IZNENADNA” I “NEOČEKIVANA” SMRT

Kada je nesretna Amy umrla svi su bili jako iznenađeni i potreseni, a najviše njeni bliski suradnici. Jesu li oni pali s Marsa ili su se samo pravili ludima pa nisu znali u kakvom je ona stanju, ne znam, ali znam da sam ovoga proljeća trebao putovati u Beograd jer je taj grad izabrala za početak svoje svjetske turneje. Kažem “trebao” jer nisam, ali nisam išao zbog osobnih problema. I dobro je da nisam jer se, to sada svi znamo, sve pretvorilo u strašan fijasko. Bila je totalno omamljena, koncert nije ni počeo, a već je prekinut i sirota je kratko vrijeme nakon toga umrla. Upravo je nevjerojatno da su je u tom stanju uopće i tjerali na turneju.
Moji su mi prijatelji koji su otišli na koncert pričali su mi da je bilo mučno gledati kako je guraju na binu i trpaju joj mikrofon u ruke.
Kako je samo bezgranična ta pohlepa, ta materijalna beskrupuloznost. Gdje su tada bili svi oni koji je mjesecima žale i oplakuju, a bili su joj kao bliski? Možeš li se ti i dalje družiti s nekim za koga znaš da će za koji mjesec najvjerojatnije biti mrtav, a koji odbija tvoju pomoć, ili si samo sretan što si u društvu poznate osobe i iz toga možeš za sebe izvući ovakvu ili onakvu korist? A korist sam mogao izvući i ja da sam kartu za Amyin koncert sačuvao, jer se ispostavilo da se na eBayu ulaznice sa tog koncerta prodaju za 500 dolara, a cijena će im po svemu sudeći još rasti.