Posljednje utočište trgovine s ljudskim licem

Dok barba na 2 stupnja Celzijevih s kožnim rukavicama uvjerava kupca da je mobitel kao cigla baš stvoren za njega, čuju se zadovoljni komentari kako sada više ne treba čekati 10. u mjesecu za otići u Benkovac…
Auto mi je zadnje što imam na svoje ime i sada ga moram prodati. Nije mi ža, ionako puno pije. Kad ostanem bez njega imat ću samo kredit u švicarcima, ali i keš u ruci. E onda mi nema kraja. Kupit ću novo auto koje manje troši, riješit ću se minusa na računu, odvest ću ženu na večeru, napuniti frižider, a i ostat će nešto sa strane na računu za crne dane.
Priča je to o uspjehu na hrvatski način koja se vrti u brojnim glavama na zadarskoj pijaci od auta, pazaru koji se sa svim bogatstvom svoje ponude nedavno ustoličio kod Mehanizacije. Tamo na granici s “indijanskim teritorijem plemena trgovačkih centara” smjestilo se posljednje gradsko utočište trgovine s ljudskim licem, dobre stare trampe i cjenkanja.
Narodna baština
 Trebalo bi sve to zaštititi kao narodnu baštinu, da se ne izgubi u moru marketinških, menadžerskih trikova i strategija ponašanja kojima velike face gledaju s poštenog čovjeka skinuti i gaće koje nosi.
U svjetlu toga nedjelja je pravi dan, dan za pazar. Tamo dolaze ljudi s pobjedničkom strategijom dobivenom nakon jutra provedenog na zahodskoj školjci s kalkulatorom u ruci. Obučeni u dva rukava viška, puni optimizma i nade čekaju sunce da ih ugrije i grickaju temelje trule globalizacije. I sve to s posebnim guštom i za inat velikim centrima u susjedstvu. Neka pate kad vide koliko se tu para okrene, koje nisu završile u njihovim kasama!
Dok barba na 2 stupnja Celzijevih s kožnim rukavicama uvjerava kupca da je mobitel kao cigla baš stvoren za njega, čuju se zadovoljni komentari kako sada više ne treba čekati 10. u mjesecu za otići u Benkovac. Istina, nedostaju domaće životinje, ali ruku na srce malo je onih koji će za stan kupiti kravu muzaru ili praščića žive vage cca. 110 kila. Šarolika ponuda auta obogaćena je neizostavnim dodatnim asortimanom – medom od kadulje za 60 kuna, maslinovim uljem za 80, svakojakim punjačima za mobitele, pornografskim edicijama i filmovima, čarapama pet pari za 20 kuna, patikama ispod 100 kuna, udžbenikom iz povijesti…
Zna se tko je gazda
Što ima veze što je napisan prije 30 godina. Povijest je uvijek ista ili bi bar tako trebalo biti. Tu su i NDH kune. Za 50 kuna koje je uveo naš Franjo dobiješ 5.000 Poglavnikovih. Ma da mi je samo znati tko u ovoj krizi daje prave šolde za antikvarijatske.
Ipak, kruna svega su auti i ponuda je veća nego u bilo kojem auto centru.
Vlasnici i preprodavači puni nadanja da će uvaliti, ovaj, prodati, limenu kantu dolaze iz raznih krajeva Hrvatske. Iz Šibenika, Splita, Zagreba, Rijeke… Tvrdi su to trgovci. Ne brinu ih previše komentari kako je danas prodati auto prava lutrija. Zna se koliko što vrijedi, a u cijenu se kalkulira sve. Eto na primjer Opel iz ’97. koji je prešao 77.180 kilometara prodaje se za 1.400 eura, a Mercedes dvadeset godina stariji za dvostruko više. Neka su iz Njemačke jedan i drugi, ali zna se tko je gazda. I u svom tom šarenilu čovjek nikako da nađe ono što traži. Sve do samog kraja, kada ga konačno ugleda. Proizvod industrije bivše države. TAS-ov (Tvornica automobila Sarajevo) Golf 2, niti trideset godina star, bez elektronike. Neregistriran, ali vozi kao nov. Široka distribucija dijelova na svakom većem odlagalištu. Cijena prava sitnica, samo 500 eura. Pa sad ti biraj!