Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Žena koja je Japan dovela u Zadar

29.01.2017. 23:00
Žena koja je Japan dovela u Zadar


Yamasaki je jedina Hrvatica koja je stalna stanovnica Osake i to već 20 godina, a prije tri godine na inicijativu bivšeg japanskog veleposlanika u Republici Hrvatskoj dovela je Japan i Osaku u Zadar. Bilo je to na prvom Tuna, Sushi & Wine festivalu
Od svog prvog izdanja zadarski gastronomski spektakl „Tuna, Sushi & Wine festival” nezamisliv je bez jedne osobe – Jelene Yamasaki. Njezin dobri duh, sveprisutan na oba dosadašnja izdanja petodnevne manifestacije posvećene tuni iz zadarskih uzgajališta i višestoljetnom japanskom jelu sushiju, u jednakoj je mjeri obilježio TSWF, kao i sve ostalo. Zapravo, u jednoj osobi najbolje je zaživjela početna ideja festivala o gospodarskoj, gastronomskoj i kulturnoj razmjeni Japana i Hrvatske, odnosno Osake i Zadra. Ovo je njezina priča. 
Okinawa kao japanska Dalmacija
Jelena Yamasaki ima 45 godina i rođena je u Zagrebu. Prije nekoliko mjeseci primljena je kao brucoš sveučilišta u Osaki na studij turizma, više od dvadeset godina nakon što je prvi put preko turističke agencije globalnog „Tuija” zakoračila u svijet turizma. Govori engleski, španjolski i japanski. Kada nije u Zadru, koji u vrijeme „Tuna, Sushi & Wine festivala” posjećuje kao predstavnica NPO JCEA Japansko-hrvatskog društva razmjene ili počasnog konzulata Republike Hrvatske u Osaki, uporno ga obilazi kako bi pronašla odgovarajući stan ili kuću za život koji planira u budućnosti. U Osaki radi u vlastitoj turističkoj agenciji za čije djelovanje, kao stranac, mora koristiti certifikat domaće agencije. Izdržala je, priznaje nam, sve ili gotovo sve što na osobe iz posve drukčije kulturnog kruga djeluje kao kulturološka tortura: obavezno otvaranje vrata muškarcima, točenje pića i ceremonijalna poslušnost prema muškim članovima obitelji ili bezbroj nepisanih pravila proizašlih iz najmanje tisuću godina tradicije.
No, nikad se nije priklonila pravilima japanskog načina života bez otpora ili borbe. Tako i sada, priča nam, koristi zdrav razum kada se suprotstavlja pravilima koje Japanci slijepo slijede. Na primjer, kada u gradskom bazenu pištaljka označi kako je vrijeme za izlazak iz bazena i tjelovježbu uz zvukove opuštajuće glazbe, Jelena prosvjeduje jer joj se, eto, baš pliva u bazenu, ili odbija prihvatiti obavezu kada joj tradicija nameće da preuzme brigu o suprugovoj obitelji.
Jelena je udana za grafičkog dizajnera Yamasaki Sakitoshija s kojim ima dvoje djece: 15-godišnjeg Tea i 8-godišnjeg Nina. Upoznali su se 1990-ih u Osaki i prema Jeleninom priznanju, tradicionalne uloge u ljubavnoj igri su se zamijenile; sve dok Sakitoshi nije popustio. Rođen je na Okinawi, danas poznatom po najdugovječnijim stanovnicima svijeta s 34 stogodišnjaka na 100 tisuća ljudi.
„Ljudi s Okinawe su netipični Japanci; fizički su drukčiji, govore drukčijim jezikom i mentalitetom su sličniji Dalmatincima nego Japancima”, kaže Jelena. Gospođa Yamasaki izgleda krhko, ali dojam vara u njezinom slučaju. Geni su iz Pokrovnika, šibenske Zagore, kršnog drniškog kraja.  
Njezina japanska epopeja rođena je u Zagrebu sredinom 1990-ih kada je Jelena tražila način da duše zagubljene u ratnim strahotama liječi japanskim ceremonijalnim načinom ispijanja čaja. Bila je na jednoj od besplatnih radionica japanske kulture, a potom je jedno vrijeme radila  na Kanarima u svjetski poznatom resortu „Tui”, u kojem se upoznala s hotelijerstvom i turizmom.
„ Nakon godinu dana u Las Palmasu svaki mi je dan postao isti, a htjela sam više od života pa sam se vratila”, objašnjava Jelena, koja zbog odlaska u Španjolsku nije završila studij pedagogije i agronomije, ali je okončala privatnu Hotelijersko-turističku školu u Rijeci. Jelena se po povratku okušala u japanskoj čajnoj ceremoniji. Slučajno joj se i pružila prilika za odlaskom i daljnjim usavršavanjem u Japanu u koji je otišla s mišlju kako će kasnije pomagati osobama s ratnim traumama i PTSP- om. Dobila je turističku vizu s kojom nije mogla raditi, a tako ni steći mogućnost skupog plaćanja učenja japanskog jezika, ali je za učiteljicu po preporuci iz Zagreba dobila tada 87-godišnju Yoshiko Nishizawu kod koje je živjela.    
„Imala sam sredstva samo za avionsku kartu i ništa drugo. Učiteljica Yoshiko se složila da me besplatno podučava čajnoj ceremoniji te da živim kod nje”, objašnjava okolnosti dolaska u Japan. S gospođom Yoshiko sporazumijevala se na engleskom. Yoshiko je Jeleni osigurala i kulturnu vizu kako bi mogla raditi makar četiri sata dnevno, a s ranijim iskustvom u turizmu uspjela se zaposliti u vrhunskom hotelu „New Otani” u Osaki. Prošla je sve osnovne poslove; od hotelske bellgirl, konsijerža do recepcionerke, paralelno predajući engleski jezik kako bi zaradila koji jen više. Bilo je to tijekom 1996. godine kada ju je u Japanu posjetila sestra Kora, a onda je upoznala i Yamasakija.
„Dvije godine sam živjela u Japanu i nisam imala prijatelja. Kada sam upoznala Sakitoshija, počela sam se družiti i s njegovim prijateljima pa mi je život postao društveniji”, prisjeća se Jelena.
Najgorih mjesec dana u životu
Svi poslovi i aktivnosti kojima se željela baviti ili ih je birala, bili su vezani uz Hrvatsku. I tako već 20 godina.
„To me drži i tako koristim priliku da se vratim u Hrvatsku ili da budem korisna kroz volontiranje”, priča Jelena kako je 2004. godine došla na ideju osnivanja NPO JCEA Japansko-hrvatskog društva razmjene. Gospođa Yamasaki sama je djelovala kao svojevrsna turistička zajednica uz volonterski rad u počasnom konzulatu u Osaki i pomoć Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Tokiju, a uz to vodi vlastitu turističku agenciju „Office TeNiTaMa”. A onda je prije dvije godine krenuo „Tuna, Sushi & Wine festival” u Zadru. 
Japanska gastronomija poznata kao washoku nalazi se na listi UNESCO-ve nematerijalne kulturne baštine zajedno s tunom koja sljubljena u sushi daje najpoznatiji specijalitet kuhinje. Ideja da se blago ukiseljena riža sa sirovom tunom predstavi u Hrvatskoj na jedinstvenom festivalu tune potekla je od bivšeg japanskog veleposlanika u Republici Hrvatskoj Keiji Idea. Vođen vlastitom krilaticom „tuna povezuje ljude!” veleposlanik Ide računao je na hrvatska uzgajališta tune, o čijoj kvaliteti Japanci govore biranim riječima te na predstavljanje svoje zemlje kroz gastronomsku, kulturnu, gospodarsku i turističku razmjenu. Kako se sva uzgajališta tune u Hrvatskoj, osim jednog, nalaze u blizini Zadra, nije se previše dvoumilo oko mjesta odražavanja festivala. Turistička zajednica grada Zadra brzo je reagirala, veleposlanik Ide organizirao je prvi „Tuna, Sushi & Wine festival”, a gospođa Jelena sa svojim NPO JCEA Japansko-hrvatskim društvom razmjene sve povezala, rekla je, u jedan jako lijepi turistički event. 
„Veleposlanik Ide pokrenuo je cijelu priču i potom je prepustio da se festival samostalno razvija, što je dobar stav”, kaže Yamasaki, a potvrđuje to i činjenica kako je zadarski „Tuna, Sushi & Wine festival” od početne ideje postao spektakl koji je obilježio posezonsku turističku i festivalsku ponudu u Hrvatskoj. Jelena je preuzela japanski dio priče sa svim onim što u veljači iz Japana dolazi u Zadar: sushi, slavni japanski chefovi i rezači tune. Ipak, nije baš sve išlo glatko.
Središnja ideja bila je da festival počiva na obrednom rezanju tune, demonstraciji spravljanja i kušanju sushija te popratnim izložbama japanske kulture i tradicije, ali je odustajanjem tvrtke iz Osake koja je trebala posredovati s cijelim sadržajem, samo mjesec dana prije početka festivala, sve palo u vodu. 
„To je bilo najgorih mjesec dana u mom životu. Najava festivala već je išla u medije, a mi smo ostali bez svega. No, odlučila sam kako će se festival održati taman se morala maskirati u Japanca”, sjeća se Yamasaki kako je u 30 dana morala pronaći sve: chefa, rezača tune i umjetnike za izložbe u Zadru. Srećom, uspjela je u svemu, baš kao i festival kojemu je posvetila punu pažnju, energiju, misao i osobnost.


 SVI MI SE MIČU S PUTA KAD JE HRVATSKA U PITANJU


U Tokiju će se 2020. godine održati Olimpijske igre, a hrvatski sportaši i olimpijci trebat će prijateljsko lice u dalekom Japanu. Zapravo, neće ga trebati ni tražiti. Jelena Yamasuki kaže: „Sve je na drugom mjestu u mom životu i sve se briše s dnevnog rasporeda ako se u Japanu događa nešto što ima veze s Hrvatskom. Tada sam u misiji pomoći i predstavljanja svoje zemlje. Sve mi se miče s puta, pa čak i moja obitelj”.




 KAKO JE SAKITOSHI POSTAO TOMISLAV


Nije neobično da se Japanci rađaju u skladu s običajima jedne, a vjenčaju ili sahranjuju po pravilima druge religije kada dobivaju nova imena za zagrobni život. Može se također dogoditi da je svaki član jedne obitelji izabrao različitu religiju, ili da uopće nije religiozan što je sve češći slučaj, i oko toga u Japanu ne prave nikakav problem. Autohtona religija je šintoizam koji potječe iz prapovijesti, dok je budizam došao iz Indije preko Kine, ali je u dodiru s lokalnom tradicijom doživio značajnu transformaciju. Katolička crkva u Japanu, s druge strane, ukupno broji oko 400 tisuća članova, a jedan od njih je na formalnoj razini i Jelenin suprug, gospodin Yamasaki. U prisustvu svoje obitelji s Okinawe koji su vjenčanju u Novom Zagrebu prisustvovali u tradicionalnim kimonima, oženio se po katoličkom obredu i dobio novo, krsno ime Tomislav.


 JAPAN I HRVATSKA


„Kada u jednoj rečenici od deset riječi sedam upotrijebiš kao psovku, to može zvučati simpatično. U Dalmaciji tako govore i moram priznati kako mi pomalo nedostaje taj naš grubi mentalitet. U Japanu nema psovki, a nema ni izražavanja ljutnje. Emocije se naglašavaju izrazom lica, mada se puno toga zadržava za sebe”, opisuje gospođa Yamasaki različitost mentaliteta u Hrvata i Japanaca.
Nepisana pravila i ograničenja koja postoje u Japanu ne postoje nigdje drugdje u demokratskom svijetu. „Puno toga se ne smije, a u svemu je vrlo malo zdrave logike”, primjećuje gospođa Yamasaki kako Japanci odrastaju bez spontanosti, osjećaja slobode ili razvijanja sposobnosti snalaženja. Jasno i zašto.
„Za Japance je snalažljivost loša ljudska osobina. Discipliniranost i poslušnost su osobine koje se cijene. Potrebno je samo slijediti ono što se traži. Malo je ljudskog dodira ili osobnosti u svemu što se radi”, kaže Jelena. Tako je i dodir isključen iz komuniciranja, odnosno prijeko je potrebno strogo poštivati svačiji životni prostor.
„Japanci se ispričavaju čak i ako nekomu presijeku put”, kaže. Školski raspusti traju samo tri tjedna, a i onda s obvezom pisanja zadaća od 170 stranica kako se djeca ne bi previše opustila.
Boravak u bezbrojnim parkovima s termalnim vodama, uživanje u prirodi i mogućnost potpunog opuštanja, doživljaji su zbog kojih gospođa Jelena obožava Japan. Japanci također iskreno poštuju prirodu; svaki cvijet, drvo ili biljka imaju gotovo božanski status, a posebno je impresivno u travnju kada se organizirano prati rast trešnjinog cvijeta i ploda. „Japan me naučio cijeniti prirodu i iskreno je poštivati. Također, u Japanu sam se naučila ispričati i zahvaliti. Kod nas nije tako. Smatra se da ako je netko dobro napravio posao, da nije potrebno zahvaliti se. Japanci to drukčije doživljavaju; puno su zahvalniji, spremniji pomoći i uvijek sugovornika stavljaju u prvi plan. Nikad se ne ističu jer opsesivno žele izbjeći konfliktne situacije”, navodi gospođa Jelena što je naučila u Japanu. U školama ne postoje čistačice, jer djeca sama moraju čistiti za sobom.