Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

Ludwig Bauer: Umjetnost je najizazovnija avantura

Autor: Nives Gajdobranski

29.03.2010. 22:00
Ludwig Bauer: Umjetnost je najizazovnija avantura


Otvaranjem novinskih stranica piscima širi se medijski prostor. Novine postaju zanimljivije i bogatije, a pisci dobivaju novu mogućnost da dođu do publike
Prva Nagrada za kratku priču na natječaju “Petar Zoranić” pripala je Ljudevitu Ludwigu Baueru i njegovoj noveli “Topla ljudska priča”. Drugo mjesto zauzela je dijalektalna proza Igora Eškinje “Duša u purgatoriju”, a treće priča Irene Lukšić “Noćne jabuke”. Nagrade će biti svečano dodijeljene 30. ožujka u Zadru, kada će biti predstavljen i zbornik “Trenutak proze – hrvatska kratka priča” u izudanju ‘Znanja d. o. o.’ iz Zagreba, u kojemu se nalaze sve priče obuhvaćene natječajem. Natječaj je utemeljen u povodu 500. godišnjice rođenja prvoga hrvatskog romanopisca Petra Zoranića, a u sklopu natječaja u kulturnom prilogu “Donat” Zadarskoga lista objavljene su 54 priče od prosinca 2008. do prosinca 2009. godine.
Ludwig (ponegdje i Ljudevit, Lujo) Bauer rođen je u Sisku 1941. godine, diplomirao je slavistiku u Zagrebu 1966. godine, školovanje je nastavio u Bratislavi i Parizu, a poslijediplomski je studirao u Pragu (1969. – 1973.). Bavio se prevođenjem stručnih djela (prvi prijevod knjige o kibernetici na hrvatskom jeziku – J. Bober: “Čovjek, stroj, društvo”, Zagreb, 1967.) i beletristike. Bio je srednjoškolski profesor i učitelj u Zagrebu, Londonu i Washingtonu, glavni urednik izdavačke kuće (“Globus”, Zagreb) i književnog časopisa (“Naša knjiga”, Zagreb), analitičar javnog mnijenja i propagandist, voditelj škole kreativnog pisanja, profesionalni vozač, scenarist (epizode serije crtanih filmova Profesor Baltazar; scenariji u programu Televizije UN, informativni i edukativni filmovi), istraživač interkulturalnih pitanja i kolumnist. Priređivao je i uređivao različite knjige (antologije, izbore školske lektire), dramske adaptacije, pisao predgovore, kritike, recenzije i prikaze. Od 1990. vodi radionice kreativnog pisanja.
Objavio tridesetak proznih knjiga na raznim jezicima. Njegovi naslovi za djecu dio su školske lektire, ali je najpoznatiji po romanima kojima potvrđuje epsku snagu svoga pisma kao najsnažnije i najiventivnije pero suvremenog povijesnog romana. Njegove romane “Kratka kronika porodice Weber”, “Biserje za Karolinu” i “Partitura za čarobnu frulu” kritičari uvrštavaju među najviše domete suvremene hrvatske prozne književnosti.
Prva nagrada – prije pola stoljeća
Svrstavaju vas u najuglednije hrvatske romanopisce, a sada ste osvojili Nagradu “Petar Zoranić” za kratku priču u konkurenciji s nizom značajnih pisaca. Je li to za vas iznenađenje?
– I jest i nije. U književnost sam ušao nagradom za kratku priču objavljenu na Radio Zagrebu. Zatim sam za prvu tiskanu priču “Žena koja je kupovala kapljice” dobio tada cijenjenu Politikinu nagradu, 1973. godine. Tu su nagradu osvajali i drugi hrvatski pisci, poput Ranka Marinkovića. A Nagrada “Petar Zoranić” nosi ime po prvom hrvatskom romanopiscu, pa mi se čini utoliko primjerenije što sam je dobio.
U književnost ste ipak ušli kratkom pričom. Koliko je tadašnji položaj kratke novinske priče bio različit od današnjega?
– Prvu sam nagradu za priču dobio prije više od 50 godina, a tada je cijeli svijet bio različit. Kratka priča bila je prisutnija, a rekao bih da je uživala i veći ugled. U novinama su izlazile priče Somerseta Maughama, i drugih svjetskih pisaca, tiskale su se kratke proze Karela Čapeka, Antona Pavloviča Čehova, Guya de Maupassanta. To je bilo poticajno i za domaće autore. Bila je svakako čast pojaviti se uz bok poznatoga svjetskog pisca. I društveni status književnosti bio je poticajniji tada.
Vaši su brojni romani dobili vrlo visoke ocjene kritike. Svi su bili u užim izborima za književne nagrade, ali su ih nagrade zaobilazile. Kako to doživljavate?
– Moj roman “Kratka kronika porodice Weber” dobio je ipak posljednju istinski jugoslavensku književnu nagradu, ali bilo je to davne 1991. Drugi su romani ocijenjeni kao romani naknadne recepcije. Sve moje knjige kao da s vremenom postaju cjenjenije, iako su kritike uvijek pohvalne. A nagrade? Događalo se da mi se članovi žirija ispriavaju, unaprijed ili naknadno, za to što nagradu dodjeljuju drugome, iako moj roman drže najboljim. Mislim da je dio problema u nekim apriornim stavovima, kao i u tome što se nagrade dodjeljuju piscima, a ne djelima.
Mislite li da biste u suprotnom slučaju bolje prošli?
– Vrlo je vjerojatno da bi moji romani bolje prošli. Ja nisam javna osoba, nema me na televiziji, ne sudjelujem ni u čemu javnom. Teško je vrednovati osobu koje nema osim u djelima. Mislim da i ovu nagradu za priču najviše zahvaljujem činjenici što su članovi žirija nezavisno jedan od drugoga rangirali sve priče, pa je na kraju odlučivala matematika, zbroj bodova, bez nadmudrivanja.
Ima li u tome gorčine što vaši romani pri dodjeli nagrada nisu bili objektivnije vrednovani?
– Zapravo nema. Knjige se ne pišu zbog nagrada. Zatim, knjige nisu dobre ili loše zbog nagrada. Mnoge su nagrađene knjige ispale promašaji, bezvrijedni tekstovi koji se baš i ne čitaju. Važnije mi je napisati dobar roman nego dobiti nagradu.
U vašim tekstovima rijetko se susreće govor ulice i vulgarizmi koji su karakteristični za dio moderne proze. Smatrate li da zaostajete za današnjim avangardnim izrazom?
– Ne! Meni to nalikuje na vic o mladiću koji je pretukao starog Židova jer su nam oni razapeli Krista Kada mu kažu da je to bilo prije dvije tisuće godina, on odgovara: “Da, ali meni su tek jučer rekli.” Avangardno je bilo koristiti jezik ulice i psovku prije sto godina, u vrijeme Janka Polića Kamova.
Druženje s velikim piscima
Danas je to odavno preživjelo. Prisutnost ili odsustvo psovke ne govori ništa. Ne koristim vulgarni jezik u životu pa nemam potrebe za tim ni u literaturi. Usprkos tome, moji su tekstovi inovativniji, i avangardniji, ako hoćete, i svakako slojevitiji od mnogih koji na takav površan način podilaze dijelu publike. Danas se traži i nudi prvenstveno jeftina roba, jeftina cijenom, jeftina vrijednošću, kvalitetom. To je u velikoj mjeri slučaj i s književnošću. Ali usprkos tome ima i vrlo vrijednih djela, među kojima je više onih koja ne koriste vulgarizme za jeftino privlačenje panje.
Znači li to da umjetnost treba biti ozbiljna i dostojanstvena, a ne zabavna?
– Ne baš sasvim tako. Sva umjetnost može biti i zabavna. Naglašavam ono i. Ali je dosada smrtni grijeh svakoga književnog djela.
Objavili ste i veći broj priča za djecu. Nalazite li u tome sličnosti s kratkom pričom za odrasle?
– Svakako. Na nagovor Zvonimira Baloga počeo sam 1973. pisati priče za djecu. Za prvu knjigu takvih priča dobio sam Nagradu ‘Grigor Vitez’, a priče za djecu pišem stalnom usporedo s možda poznatijim svojim romanima. Neke su postale dugovječna lektira, ali se nijedna antologija hrvatske proze za djecu ne može zamisliti bez mojih priča. Priča vam je priča, za djecu ili odrasle svejedno.
Živjeli ste u mnogim svjetskim metropolama – Londonu, Pragu, Parizu, Washingtonu? i prijateljevali s uglednim književnim imenima. Koliko su oni utjecali na vaše pisanje? Jeste li im se možda odužili na stranicama svoje literature?
– Imao sam sreću upoznati više velikih pisaca. U Pragu sam se intenzivno družio s Ladislavom Fuksom, Bohumilom Hrabalom, neko vrijeme i s Milanom Kunderom uoči njegova odlaska u novu domovinu, u Francusku. U Bratislavi sam se družio s vodećim prozaikom Dominikom Tatarkom i mnogim pjesnicima, od Jana Stacha do Pavela Bunčaka? I te metropole utjecale su na mene i moje pisanje, a svakako i pisci prijatelji, ne bih mogao sve ni spomenti. Najviše su utjecali na mene svojim odnosom prema pisanju, prema umjetnosti uopće, prema ljudima. Istinski veliki pisci ne mogu biti sitni ljudi. Ali utjecali su na mene na različite načine. Recimo američka pjesnikinja Lisa Ritchie i Josef Brodsky uvjerili su me da se književnost može poučavati, da u tome ima mnogo zanata kojemu možete nekoga naučiti. Već više od 20 godina pod tim utjecajem predajem kreativno pisanje? Ne znam jesam li im se odužio. eškim sam se piscima djelomično odužio nekim svojim prijevodima s češkog, preveo sam nekoliko romana, ili sam se dijelom odužio pišući o njima. Puno više sam u tom smislu moda napravio za Slovake i slovačku književnosti.
‘Američka biografija’
A što se tiče gradova, tih metropola u kojima sam živio i radio, možda sam se najviše odužio Beču. Moj roman “Partitura za čarobnu frulu”, koji je preveden i u Austriji, označen je na književnom sajmu Buch Wien kao najbečkiji roman našeg vremena. Po stranicama toga romana možete doslovce slijediti bečke ulice, a rekao bih da sam oslikao i atmosferu devedesetih, sa svim onim to se ljudima s naših prostora događalo u Beču.
Čini se da su osobito čvrste i mnogobrojne vaše veze sa Slovačkom. Slovaci su vas dosta prevodili?
– Još sedamdesetih časopisno je prevedena moja nagrađena priča, zatim neki teorijski tekstovi o književnosti, a kasnije i nekoliko knjiga. Jedan od mojih romana koji su ondje prevedeni imao je nakladu 40 000 primjeraka. Uz ostalo, tamo mi je bila dosta izvođena drama Anđela prodaje dušu bogu, prva hrvatska monodrama objavljena i izvedena u Slovačkoj. Slovaci me vole, i ja njih.
U naslovu jedne vaše knjige za djecu spominje se – poliglot? Mislim na knjigu “Poliglot i pas”. Već i površan pogled na vašu biografiju, otkriva da biste poliglot mogli biti upravo vi!
– Ja sebe nikada ne bih nazvao poliglotom, jer nisam govornik većeg broja jezika. Ali kao slavist mogu čitati na svim slavenskim jezicima, uključujući i one egzotinije, kao lužičkosrpski. S druge strane, kao netko tko voli izazove, upuštam se i u prevođenje s germanskih i romanskih jezika.
Objavio sam prijevode Oscara Wildea, Jamesa Joycea i drugih engleskih i američkih pisaca, ali preveo sam i nekoliko naslova s hrvatskog na engleski. Prevodio sam i Andersena, njemačke i austrijske pjesnike, prevodio sam za sebe čak i Leopardija i Preverta. Mislim da imam razvijen senzibilitet za jezik uopće.
Kako ocjenjujete kvalitetu priča svojih neposrednih konkurenata u ovom natječaju?
– Pročitao sam valjda sve priče objavljene u ovom natječaju i čini mi se da značajnija razlika postoji između profesionalnih pisaca i pisaca-amatera. Svi pravi pisci jednostavno znaju napisati priču. Što se tiče nagrađenih priča, ne vidim bitne razlike u kvaliteti. Da je poredak ispao drugačiji, ne bih se osjećao oštećenim.
Hoće li vas ova nagrada potaknuti da se više okrenete kratkoj priči nego do sada?
– To je dosta vjerojatno. Znate, gotovo tri desetljeća pripremam zbirku pripovijedaka povezanu likom pripovjedača. Neke sam od tih pripovijedaka već objavio, ali sada se osjećam ponukanim dovršiti tu cjeloživotnu zbirku.
A romani? Kakvi su vaši planovi u tom pravcu?
– Bez njih zaista ne mogu. U prosincu prošle godine dovršio sam svoj najopsežniji roman Heimat Verge?lichket/Zavičaj zaborav koji će izai vjerojatno u travnju, kao zajedničko izdanje Frakture i Njemake zajednice iz Osijeka. Roman Gabrijela naviješta novo doba za koji sam dobio stipendiju Ministarstva kulture napola je gotov. I taj roman bio bi nešto opsežniji da mi je stipendija dodijeljena na dulji rok. Ovako roman moram predati do ugovorenog termina.
Srediti knjigu pripovijedaka
Spomenuo sam knjigu pripovijedaka kojoj bih se želio malo više posvetiti. Uz to i prevodim, namjeravam prevesti jednu Hašekovu knjigu ove godine, izaći će mi i dvije knjige prijevoda Andersenovih bajki. Ali rudimentarni planovi za nekoliko sljedećih romana već čekaju svoj red. S obzirom na svoje godine, možda nisam dovoljno realističan, ali zasada imam namjeru napisati jo deset romana. Čekaju na red, u mojim bilješkama ili u mojoj glavi.
Spominjete naslov romana na njemačkom, a Nijemci su česti likovi vaši romana. Ponekad se čuje dilema jeste li više hrvatski ili njemački pisac. Koji ja vaš stav prema tome?
– Prave dileme tu nema. Nijemci i Austrijanci na ovim su prostorima uvijek bili bitan dio hrvatske srednjoeuropske kulture. Posebno je to bilo naglašeno u vrijeme ilirizma. Dosta pišem o tome, kako u svojim književnim djelima tako i u kulturnoj publicistici. Doprinos Nijemaca i Austrijanaca hrvatskoj kulturi ne bi trebalo zaboraviti. Pripadnost europskoj kulturnoj matici također ne. Upravo je ta pripadnost vjerojatan razlog što moje proze ozbiljni čitatelji rado čitaju u Austriji ili Slovačkoj. A što se tie pripadnosti, hrvatski je jezik moj prvi zavičaj.
O vašem se životopisu ponekad govori kao o tipičnoj američkoj biografiji. Kako vi to vidite?
– Neki su se američki pisci teško probijali kroz život i radili svakojake poslove, poput Jacka Londona. I ja sam radio svašta, a možda je dosta netipično to što sam bio i šofer. Imao sam određenu sklonost prema upoznavanju novog i prema avanturi. Kao što ste spomenuli, živio sam u različitim metropolama, u Parizu, u Bratislavi, u Pragu, u Londonu, u Washingtonu, u Beču, ali najčešće sam ipak bio uitelj, profesor. I danas poput mnogih suvremenih pisaca predajem studentima kreativno pisanje. Vjerojatno me je šaroliko životno iskustvo obogatilo, a poznavanje različitih sredina učinilo tolerantnijim Ne znam jesam li time postao bolji pisac. Da sam se manje skitao, moda bih još više napisao. U svakom slučaju, sklonost prema avanturi danas uglavnom zadovoljavam pisanjem. Umjetnost je najizazovnija avantura.
Na kraju: Kako gledate na ovakav književni natječaj?
– Naravno, mislim da je to jako dobra stvar. Otvaranjem novinskih stranica piscima i onima koji to pokušavaju biti širi se medijski prostor. Novine postaju time zanimljivije i bogatije, a pisci novu mogućnost da dođu do publike. Čestitam Zadarskom listu i Znanju kao izdavaču zbornika svih priča na ovom proboju. Za mene je ova nagrada svakako dragocjen poticaj.