Stari morski vuk koji je hrvatskim braniteljima morem dostavljao streljivo

S Nediljkom Kolanovićem u povijest odlazi još jedna priča o ljudima koji na poziv domovine nisu rekli ne i koji kasnije, od te svoje domovine, nisu naplatili nadnicu za strah
Danas će na mjesnom groblju u Privlaci biti pokopan Nediljko Kolanović Padelo,  jedan od brojnih ali samozatajnih hrvatskih branitelja koji su se na početku srbočetničke agresije uključili u obranu Zadra. Međutim, 25 godina Nediljko je čuvao priču o svojim akcijama, poglavito u probijanju pomorske blokade Zadra i njegovih otoka. Barba  Nediljka, sjetili su se ovih dana njegovi vojnici s kojima je pošao u akciju  Bonastar. Jedan od njih bio je i Marijan Madjerić, tad pripadnik A-satnije  112. brigade ZNG-a.
– Krajem listopada 1991. dobili smo zapovijed od našeg zapovjednika  desetine Slavka Bobanovića iz Biograda da pođemo u Privlaku i ukrcamo  se na jedan od ‘sabunjara’. Kako su tad informacije dosta ‘curile’, o razlogu našeg ukrcaja doznali smo tek kad smo stigli na palubu broda Viko  na kojoj nas je čekao kapetan Nediljko Kolanović. Naše odredište bila je  uvala Bonastar na Molatu. Tu je nekad bila stacionirana bitnica obalnog  topništva bivše JRM, prisjetio se Madjerić.
Zadatak je bio na brod ukrcati oštećene zatvarače topova 88 mm koje  je neprijateljska vojska oštetila kako ne bi pali u ruke hrvatske vojske.  Zatvarači bi se na reparaciju prebacili u tadašnje tvornice SAS i Bagat, a   radilo se o njemačkim protuzračnim topovima iz Drugog svjetskog rata  koji su se odlično pokazali i u kopnenim bitkama. U to doba, kaže Madjerić, svaki top za hrvatske je vojnike značio zlata.
– Krenuli smo preko Virskog mora do Molata, ali se na horizontu iz  magle pojavio brod JRM. Prvo smo mislili da se radi o desantnom tenkonoscu, a kad se približio na pola milje odmah sam prepoznao raketnu  topovnjaču klase Rade Končar. Iz iskustva služenja u mornarici bivše  države bilo mi je jasno koliko je ozbiljna naša situacija. Barba Nediljko,  kako smo ga od tad svi zvali, pokazao je mirnoću rekavši  da je najbolje  da nastavimo istim kursom i brzinom, kako ne bi pomislili da smo sumnjivi. Iako realno nismo imali nikakve šanse obavijestili smo ga da se ne  mislimo predati, a on nam je mirnim glasom rekao: ‘Kad se nećete predati vi, neću ni ja!’ Većinu nas je poslao u ‘štivu’, a kod dizalice za  vađenje pijeska, borbeni položaj zauzeli su Ivica Bašić iz Pakoštana sa  ‘zoljom’ i Tonči Novaković s Belafuže s puškomitraljezom M-53 uperenim ka zapovjednom mostu i pramčanom topu raketne topovnjače. Ja  sam kroz ‘madir’ gledao topovnjaču kako se približava i uporno nas prati  po krmi, otprilike stotinu metara iza nas. Barba Nediljko je onako, kao  pravi kapetan, nekoliko puta kako je to običaj među pomorcima, mahnuo kapetanu topovnjače te je ovaj, nakon što nas je pet minuta pratio,  nastavio plovidbu prema Zadru, rekao je Madjerić. U to vrijeme, osim  Nediljka Kolanovića, malo tko se usudio dati svoj brod u tako opasnu i  neizvjesnu akciju.
Na povratku, Nediljko Kolanović opet je pokazao lukavstvo starog pomorca te se Zadru približio uz otoke Tun, Žverinac, Sestrunj i Ugljan,  odakle su hrabri pomorci “kliznuli na jugo” i dostavili zatvarače u Zadar.
S Nediljkom Kolanovićem u povijest odlazi još jedna priča o ljudima  koji na poziv domovine nisu rekli ne i koji kasnije, od te svoje domovine,  nisu naplatili nadnicu za strah.

A. Kolanović: Nediljko i ja nikad nismo pomislili da smo spasili grad

Jedan od sudionika akcija barba Nediljka, bio je njegov rođak i danas poznati novinar HRT-a Ante Kolanović. Ante i Nediljko Kolanović, nikad nisu pričali o tome kako su u kritičnim trenucima obrane Zadra, uspjeli dostaviti neophodno streljivo braniteljima.
– U Privlaku su tad stigla dva kamiona municije iz zauzete vojarne u Bjelovaru.  Nediljku se pokvario brodski motor s kojim je inače imao velikih problema pa je uvijek plovio malom brzinom. Bez razmišljanja, svojstveno tadašnjem dvadesetogodišnjaku, odmah sam pristao našim obiteljskim brodom Podlanica prebaciti streljivo  u Zadar. Problem je bio u tome što je naš brod bio ribarski, s velikom ‘štivom’ ali malim ulazom, pa smo tako skupa s mnogim mještanima, ubacivali sanduke streljiva  jedan po jedan. Bilo je tu i nešto malo oružja i tromblonskih mina. Ubrzo smo ukrcali  skoro 30 tona ratnog materijala i oko ponoći krenuli prema Zadru. No i ovdje se pokazalo iskustvo kapetana Nediljka Kolanovića, rekao je poznati novinar HRT-a.
Nediljko i Ante su krenuli opet prema Molatu, a ne izravno u Zadar. Računali su  da plovidbu prema Zadru prate neprijateljski radari i brodovi koji su bili u blizini.  Mislili su, ako ih neprijatelj uhvati na radaru, vidjet će da se radi o ribarskom brodu  koji se uputio na otvoreno more. Uz sve to, cilj je bio zaobići raketnu bazu Šepurine  i u velikom luku približiti se Zadru.
– Oko 3 sata ujutro stigli smo na Puntamiku gdje su nas dočekali naši vojnici i do  svitanja streljivo je već bilo na putu prema našim braniteljima. Na povratku je bilo  malo ‘znojenja’ kad smo prolazili uz bazu Šepurine, a oko 7.30 smo se vratili na mul  u Privlaci gdje nas je čekala moja majka. Tek tad sam osjetio navalu adrenalina jer  da je netko ispalio samo metak na nas, od nas i broda više ne bi bilo ni traga. Dvadeset pet godina smo o toj akciji samo Nediljko i ja ponekad prozborili među sobom.  Nikad nismo pomislili da smo spasili grad. Bitno je bilo samo to da smo napravili ono  što se u tom trenutku moralo napraviti. Sjećam se da je nakon što smo vezali brod,  Nediljko rekao: ‘Ante moj, mi smo svoj posao odradili!’ U tom trenutku osjetio sam s  Nediljkom veliku povezanost i osjećaj ponosa i sreće kakvog može imati samo mladi  dvadesetogodišnjak, rekao je Ante Kolanović.