Pisanje je vrtlog iz kojega se ne mogu maknuti!

S 40 godina je potpuno izgubila vid no to ju nije spriječilo da i dalje nastavi dinamičan život, ne samo u okvirima svakodnevnih obaveza već i kao spisateljica i novinarka. Uz to jedna je od najaktivnijih članica Zadarske udruge pisaca ZaPis i upravo ovih dana obilazi županiju u nastojanju da, zajedno s kolegama, približi pisanu riječ, ili, kako to stoji u službenom opisu turneje – književnu praksu, što većem broju ljudi. Svjesna itekako snage riječi, snage izgovorenog, svjesna, posebice kao slijepa osoba, životnih nedaća/problema, prisutnih u životima svakog od nas, dakako u većoj ili manjoj mjeri, u svoje aktivnosti ubraja i aktivizam, bilo poezijom, bilo sudjelovanjem u brojnim inicijativama usmjerenim u pravcu boljeg sutra, svjetlije budućnosti u koju vjeruje i za koju se zalaže.
Ona je Mirjana Mrkela, zadarska književnica, autorica niza naslova i dobitnica najznačajnije hrvatske nagrade za dječju književnost »Grigor Vitez«. S kojim se sve problemima susreće kao slijepa osoba, koliko ju je invaliditet promijenio, posebice u domeni profesionalnog, spisateljskog djelovanja, što misli kao jedna od najaktivnijih članica o zadarskoj književnoj sceni kao i o nizu drugih stvari razgovaramo jednog popodneva i redakciji Zadarskog lista. Nalazimo se ispred Sveučilišta u Zadru, nekoliko minuta prije početka fakultetskih obaveza njene kćeri koja ju je dovela. Mirjana se pozdravlja sa svojom studenticom, a autor ovog intervjua prvi puta u životu preuzima »brigu« o slijepoj osobi i krećemo rivom u smjeru Zadarskog lista. Mirjana me drži za nadlakticu, a ja vrlo oprezno i pomalo uplašen pazim da sigurno stignemo na odredište, gotovo pa uspješno. Pred ulazak u jednu od soba redakcije Mirjana ipak zapinje za tajničin stol, no jedva primjetno.
– Ne brini se, nisi mogao znati da sam ja tako široka – sa smijehom mi daje do znanja da se ne moram brinuti što svoj »zadatak« nisam odradio bez pogreške.

Opsesija
Sjedamo, uključujem diktafon, a Mirjana bez bilo kakvih ograda progovara iskreno o književnosti, o aktivizmu, o sebi, o gubitku vida koji ju nije uspio zaustaviti.
Prije pet godina ste dobili najznačajniju hrvatsku nagradu za dječju književnost »Grigor Vitez« za roman Dragi Olivere. No, kako sam čuo, taj roman i nije bilo lako izdati?
– Da, tu knjigu nitko nije htio objaviti. Jedan me izdavač čak zavlačio pola godine pa sam odlučila sama izdati knjigu. Potražila sam pomoć i javila mi se jedna gospođa – Kata Ivanković Marić koja ima malu izdavačku kuću u Zagrebu i koja mi je pomogla da roman objavim u vlastitoj nakladi. Kako nisam imala ni iskustva, a ni novaca, da bih uspjela, digla sam kredit.
Roman je posvećan sjećanju na Charlesa Dickensa i njegov najpoznatiji lik – Olivera Twista?
– Da, i bio je izdan na 200-tu godišnjicu od njegovog rođenja.
Onda su uslijedile i brojne druge knjige, njih desetak. Poprilično!
– Imala sam već puno toga napisanog kada je izašao Dragi Olivere pa, iako tako izgleda, nije bilo nikakve hiperprodukcije. No, da sam ušla u taj svijet spisateljstva snažno – jesam. Imam običaj reći da je pisanje, a i čitanje, kao opsesija, kao vrtlog iz kojeg se više ne možete iščupati.
Vid ste počeli gubiti prije više od 20 godina. To vas nije spriječilo da i dalje živite aktivno, posebice da pišete. No, sada nakon niza godina što ne vidite, imate li problema s imaginacijom, sa svijetom mašte? Blijede li slike u vašoj glavi ili naprotiv, baš jačaju?
– Kada sam bila friško slijepa pitala me jedna defektologinja: Sanjaš li u boji? Da, rekla sam, a ona mi je odgovorila: Vidjet ćeš – boje će ti se postupno izgubiti u snu. Bilo mi je žao kada sam to čula, no bila je u pravu, boje su postupno nestajale. Kažu da žene sanjaju u boji, a muškarci crno– bijelo. Pretvaram li se ja u muškarca? Nemoj to pisati, to je sad osjetljiva tema (smijeh). No, kako pišem fikciju, mogu izmišljati koliko god hoću, ne moram napisati baš onako kako je. Znamo da sjećanja varaju. Neka su jača, neka slabija.

Šibice
Na primjer?
– Boje pamtim i u tome smo mi koji smo vidjeli prije, u prednosti u odnosu na ljude koji su se rodili slijepi. S druge strane, oni koji su se rodili slijepi u prednosti su nad nama što se tiče snalaženja jer imaju više prakse, išli su u pravilu u posebne škole. Od malih nogu su ih učili kako staviti zubnu pastu na četkicu, kako napraviti niz stvari koje su vama koji vidite rutina, ali ne i nama. Postoje neki trikovi, neke vještine koje se usvajaju u tim školama i kada vi od malena usvajate te vještine dakako da vam je lakše. Osoba koja je slijepa od rođenja nikada neće moći zaključiti kako izgleda neko voće na osnovi informacije da to voće izgleda slično nekom drugom voću. Ja, naprotiv, odmah povezujem te informacije i mogu si predočiti to što mi netko opisuje.
Vjerujem da je bilo veoma teško suočiti se s gubitkom vida?
– Najprije sam počela gubiti vid na jedno oko. Nešto se poderalo i iako sam prošla niz operacija, vid nisam uspjela vratiti. To što mi se poderalo, da sada ne navodim latinski naziv, puno je tanje od najlonske čarape tako da nije bilo lako zakrpati. Imala sam operacije i u inozemstvu, no bez uspjeha i sada više nema nikakve šanse da vratim vid. Kada sam izgubila jedno oko mislila sam da mogu živjeti tako cijeli život, da neće biti nikakvih problema. Vozač nisam bila, navikla sam na to da mi je vidno polje smanjeno. No, kada mi se potrgalo i drugo oko bilo mi je toliko teško da sam se htjela ubiti.
!?
– To je prestrašno kada se suočiš s tim da ne vidiš vlastitu kožu, da ne vidiš je li sunce izašlo, da ne možeš nikamo bez tuđe pomoći. Nisam znala niti upaliti plin, a kamoli nešto skuhati. I onda sam si rekla: Nisi ti ni najočajnija, a ni najgluplja na svijetu. A imala sam tek oko 40 godina. Uzela sam sjedalicu, sjela kraj štednjaka, izvadila kutiju šibica i palila jednu za drugom, sve dok nisam uspjela. To su trenuci kada čovjek misli, ne samo da je suvišan na svijetu i da je teret drugima, već i da njegov život više nema nikakve svrhe. Pretrpjela sam nekako te trenutke, pogotovo zbog svoje kćeri koja je tada imala svega nekoliko godina i koja mi je dala razlog za borbu, razlog da krenem dalje.

Mirovina
Kada ste rodili kćer još ste nešto i mogli vidjeti?
– Da, negdje do njene druge godine sam ju malo i vidjela a onda sam potpuno izgubila vid. Veoma je teško i bolno ne vidjeti kako ti dijete raste. No, život te odvede u nekim drugim pravcima, prestala sam patiti i krenula dalje.
Uslijedila je mirovina.
– Da, a upoznala sam i druge slijepe ljude što je bilo važno i zbog mene i zbog mog djeteta koje je na taj način moglo vidjeti da nisam jedina u toj situaciji. Neko vrijeme mi je dolazila i jedna instruktorica, malo pokušavala raditi sa mnom orjentaciju u prostoru, hodanje uz pomoć štapa, no sve je to bilo kratko. A i izuzetno naporno, kako psihički tako i fizički. Za vrijeme tog njenog boravka samo sam jednom došla autobusom od kuće do mosta, gdje me ona čekala. Bilo je to prestrašno iskustvo, doći do busa, znati u koji bus ući… Svaki bi se bus trebao zaustaviti točno ispred mene/ slijepe osobe, a vozač bi trebao reći gdje bus ide, no u Zadru je to nemoguće.
Kako ste sve teškoće rješavali?
– Ja sam se stoga oslanjala na pomoć prijatelja, a onda i kćeri. Kao slijepoj osobi koja se nečim bavi trebao bi mi asistent, no treba ga platiti. Mogu ja nešto napraviti i s psom vodičem no pitam ja vas: Što nakon što me pas vodič, primjerice, dovede do supermarketa, što dalje, mogu li ja dalje sama? Pitaju me ljudi: Zašto nemaš psa vodiča? E, kad bi taj pas znao gdje je na primjer škola Stanovi gdje sam bila samo jednom, a onda i gdje je Socijalno, gdje je soba 26 u koju trebam ići? Ne, pas vodič ne može zamijeniti asistenta niti vas može voditi dalje od onih puteva za koje je dresiran.

Računalo
Puno je poteškoća za slijepe osobe.
– Puno je problema s kojima se mi slijepi susrećemo, od onih lakših kada treba skuhati kavu. To se nekako prevlada, slušaš kada je voda prokuhala i ubaciš kavu. Ali, što s pohanjem? Uzalud ti slušanje, jer kada se nešto poha, treba vidjeti kako to izgleda, tako da je nama slijepima veoma teško nešto dobro spohati. Daleko od toga da ja ne poham, no to ipak nije to. Ili, palačinke. Ima slijepih ljudi koji fantastično prave palačinke no ja nisam jedna od tih jer kada izlijevam tijesto u tavu, ja ne znam gdje je. Kaže meni jedna slijepa osoba: Pa popipaj prstom! Ma, guraj ti prste u to, ja neću (smijeh). Sve se mijenja, ne samo ono očigledno već i odnosi s ljudima. Veliki broj ljudi s kojima sam nekada surađivala, družila se, dok sam vidjela, više nije u igri bez obzira je li nas život udaljio ili je nastala nekakva blokada zbog mog invaliditeta. Sada uspostavljam neke nove kontakte, kako u mozgu, tako i u društvu.
Vrlo uspješno, rekao bih…
– Hvala. Trudim se. Pisanje mi je, kako sam već istaknula, veoma pomoglo. Počela sam pisati već s pet godina; moj je prvi uradak bio nekakva slikovnica o prašćiću koji se izgubio u šumi. Onda sam nastavila po literarnim sekcijama, pa u pubertetu pisala ljubavne pjesme i tako dalje, sve do nekakvog službenog početka kada sam objavila Dragog Olivera. Kad sam oslijepila, razmišljajući čime bih se mogla baviti, odlučila sam nastaviti s pisanjem. Najprije za dječje časopise Smib i Modra lasta i to najprije rukom jer mi je ostao refleks pisanja. Uzela bih redalicu, postavila ju na papir, zalijepila selotepom krajeve, napravila svojevrsnu rupu u koju bih onda pisala i tako… No, znalo bi mi se dogoditi da pišem na nekom već ispisanom ili novinskom papiru (smijeh). Sve dok nije stiglo računalo i posebni govorni programi koji su mi otvorili potpuno novi svijet, što je za mene bio nevjerojatan dobitak.

»Š»>»S«
Pišete i za časopis Riječ slijepih. Znači i kolege smo?
– Nisam nikad bila ljubiteljica novinarstva, no kako je jedna od prvih osoba koja mi je dala podršku bio urednik časopisa Riječ slijepih počela sam pisati za taj dvomjesečnik. U startu neke svoje uratke, a sada već godinama biografije i razgovore sa slijepim ljudima.
Objavljete i na internetu.
– U internetskom časopisu Kvaka već drugu godinu za redom pišem svojevrsne osvrte o romanima za djecu i mlade s ciljem da ih privučem da taj roman i pročitaju. Ne bih rekla da je to znanstven prikaz, a ni novinarski, više je nekakav hibrid. Sljepoća se naravno nameće kao centrala tema u mom spisateljskom radu, no izbjegavam ju jer je teško pisati o sebi i o svojim iskustvima. Kada je moja kći bila mala nastojala sam što više putovati s njom kroz Hrvatsku, a jedan od rezultata tih putovanja je i knjiga Putovanje na slijepo, uz putopise koje sam pisala za Riječ slijepih.
Da puno čitate već ste istaknuli. Zanima me je li fond knjiga za slijepe velik, možete li naći sve što vas zanima?
– Postoji veliki fond u zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici. Zadarska Znanstvena knjižnica je, pak, prije nekoliko godina osmislila projekt Talking books, opremila je studio za snimanje zvučnih knjiga i više ih snimila. Često sam tamo, čitam, a posuđujem i časopise koje mi onda netko čita. Postoje knjige i na internetu koje se mogu skidati, no postoji i još jedan način, a taj je da knjigu koja me zanima posudim ili ju skeniram, te ubacim u program koji mi ju čita. Doduše, posebice ako je knjiga starija i oštećena, program zna koje slovo krivo pročitati pa, tako »š« postaje »s« ili slično.

Pogledi
Aktivni ste i na Facebooku, a ono što mi je upalo u oko je i vaša aktivistička crta, ne ustručavate se iznjeti svoj stav o važnim društvenim temama?
(pr. a. Mirjana s osmjehom na licu pokazuje crvene cipele na nogama)
– Evo, umjesto odgovora ću ti pokazati boju svojih cipela. Mislim da ti ne trebam dalje dodavati kakva su moja razmišljanja o svijetu (smijeh). Veoma sam sretna što sam, ako se već dotičemo aktivizma, zapravo društva, u ZaPis-u (pr. a. Udruzi zadarskih pisaca), što sam dio pjesničke radionice Jasminke Vejmelke, samozatajne osobe pune znanja, pune različitih kvaliteta među kojima se razumijevanje i tolerancija podrazumijevaju. Podržavamo jedni druge, nastojimo raditi na popravljamo ovog svijeta, na uspostavi razumjevanja, na jačanju poveznica između ljudi. To nam je i više nego potrebno. Nažalost, mi se premalo poznajemo međusobno, mi ne »čujemo« jedni druge. Ja to itekako osjećam na svojoj koži. Kao invalidna osoba kažem: Nemoj me žaliti, želim da me razumiješ, da me upoznaš, da me shvatiš. Dakle, prvo razumijevanje, a drugo rad na tome da se ne vraćamo u prošlost, što je nažalost naša realnost. Ja uživam s mladim ljudima, ne zato što imam kćer studenticu, već zbog toga što mladi imaju energiju, polet, želju da mijenjaju svijet.
Slažem se, ovom društvu treba pogled u budućnost, a ne stalno vraćanje u prošlost. U kontekstu toga često me iznenade neki ljudi, neke udruge, skupine, da se zadržim samo na pisanoj riječi, toliko uronjene u prošlost, toliko zatvoreni, toliko skučeni u svom umu, što je zapravo u suprotnosti s pisanom riječi, kvalitetnoj pisanoj riječi koja briše granice, koja otvara, koja se suprostavlja podjelama, predrasudama…
– Da, imamo slične organizacije ovdje u Zadru, no različite struje, različite poglede na svijet. Neki od ljudi koji se bave književnošću kontaktiraju međusobno iako su, uvjetno rečeno, na dvije različite strane, a ima i nekih koji se ne podnose. Lijepi primjer suradnje je knjiga koju je objavila Udruga za borbu protiv raka Stihovima ispisana ljubav, knjiga koja je povezala spisatelje koji se zasigurno ne bi mogli naći zajedno na kakvoj književnoj večeri.
Recite mi, osim podjela vezanih za, ja bih to kratko opisao – različito poimanje svijeta, društva, što je s podjelama vezanim za poziciju dječje književnosti naspram one za odrasle?
– Dječja književnost nije prepoznata u društvu, osobito u našoj županiji gdje sam ja jedini aktivni dječji pisac. Na dječju se književnost gleda kao na nešto što nije umjetnost. No, prilagoditi se dječjem umu, napisati nešto što će mališanima biti razumljivo, nije lako. Mnogi ljudi griješe kada misle da su djeca glupa, da ne shvaćaju, oni samo još nemaju iskustva i treba im znati pristupiti. Pisanje za djecu i kontakti s djecom jako me vesele, ali to je samo dio mojih planova, kojih ima tako mnogo da se makar neki moraju ostvariti.