Stanišić i Simatović nepravomoćno oslobođeni

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u četvrtak je nepravomoćno oslobodio bivšeg šefa srbijanske službe državne sigurnosti (SDB) Jovicu Stanišića i bivšeg zapovjednika jedinice za specijalne operacije SDB-a Franka Simatovića odgovornosti za zločine koje su u Hrvatskoj i BiH počinile srpske paravojne jedinice ocijenivši da im ona nije dokazana.
“Gospodine Stanišić… vijeće utvrđuje većinom, nakon što je razmotrilo sve dokaze i argumente strana … uz izdvojeno mišljenje sutkinje Picard, da niste krivi i stoga vas oslobađa po svim točkama optužnice”, kazao je predsjedavajući sudac Alphons Orie.
Iste riječi potom je ponovio obraćajući se drugooptuženom Simatoviću te je naložio njihovo trenutno oslobađanje iz pritvora. Stanišić i Simatović mirno su saslušali oslobađajuću presudu. Haški su tužitelji u završnim podnescima u siječnju ove godine zatražili da ih se osudi na kaznu doživotnog zatvora.
Sud je nedvojbeno utvrdio da su paravojne jedinice navedene u optužnici, od Crvenih beretki, preko policije SAO Krajine do Srpske dobrovoljačke garde i Škorpiona, počinile zločine, od progona, preko ubojstava do deportacija i prisilnog premještanja. Za ta djela vijeće je ocijenilo da su počinjena s diskriminatornom namjerom i da predstavljaju progon.
Predsjedavajući sudac kazao je kako je na temelju činjenice da su žrtve civili, da su se zločini odvijali tijekom dugog razdoblja i na velikim područjima Hrvatske i BiH sudsko vijeće utvrdilo da je “izvršen napad širokih razmjera na nesrpsko stanovništvo” i da se radi o zločinu protiv čovječnosti.
Vijeće je utvrdilo da je 80 do 100 tisuća Hrvata izbjeglo iz tzv. SAO Krajine zbog napada na sela i gradove, ubojstava, zatočenja, seksualnog zlostavljanja, pljačke i razaranja te da se radilo o zločinu deportacije, a isto je zaključilo i u slučaju BiH.
Većina je, uz izdvojeno mišljenje sutkinje Michele Picard, zaključila da se ne može zaključiti da su optuženi dijelili namjeru provođenja ciljeva udruženog zločinačkog pothvata odnosno uklanjanja nesrpskog stanovništva iz velikih dijelova Hrvatske i BiH već se njihova namjera svodila na “održavanje srpske kontrole nad velikim dijelovima Hrvatske i BiH”.
Vijeće je također zaključilo da nije dokazano da su Stanišić i Simatović planirali ili naredili zločine.
Iako je utvrđeno da su Stanišić i Simatović znali za neke zločine sud je ocijenio da se odgovornost za njih ne može pripisati dvojici optuženih.
U pogledu optužbi za njihovo pomaganje zločina većina je zaključila da u slučajevima kad su pružali pomoć paravojnim jedinicama to nije bilo usmjereno na počinjenje zločina.
Vijeće je većinom glasova zaključilo i da nije dokazana njihova uloga kao “kanala veze” između osoba koje su tužitelji naveli kao članove udruženog zločinačkog pothvata predvođenog bivšim jugoslavenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem.
U pogledu Stanišićeve uloge u Vukovaru u kojem je uoči pada grada pozivao na red lokalno vodstvo zbog toga što se Vukovar još nije predao, vijeće je zaključilo da se radilo o njegovoj “potpori uspješnom vojnom zauzimanju Vukovara”.
Zaključili su da su optuženi imali ulogu u organiziranju, financiranju, i drugoj logističkoj potpori paravojnim jedinicama no to nije bilo dovoljno za utvrđivanje krivnje za djelovanje tih jedinica.
Za centar za obuku u Golubiću kod Knina zaključili su da se tamo odvijala “obuka vojne prirode” gdje su učili postupanje sa zarobljenicima a na kao što tužitelji smatraju obuku za etničko čišćenje.
Stanišić je, nakon što je bivši načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilo Perišić pravomoćno oslobođen odgovornosti za raketiranje Zagreba, ostao jedini dužnosnik tadašnje vladajuće srbijanske garniture kojemu se još sudilo za ratne zločine u Hrvatskoj.