Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Grad pizza cuta, sladoleda i kukuruza

29.06.2011. 22:00
Grad pizza cuta, sladoleda i kukuruza


Ima uličnih svirača, pamtomimičara, plesača, onih dosadnih žonglera sa smrdljivim bakljama koji zauzmu pola Kalelarge, antipatične djece koja sviraju klasične instrumente pa školske vježbe izvode na ulici i misle da bi smo trebali biti oduševljeni kao i njihovi roditelji, ona dvojica koja bacaju u zrak neke svjetleće đinđe, onaj hladnokrvni koji glumi da je kameni kip, oni južnoamerički indijanci koji odjeveni u odjeću sjevernoameročkih indijanaca prodaju suvenire napravljene u Kini, onaj tip koji sa sprejem u ruci i maskom na licu slika neke slike, a radoznalci se skupljaju kao muhe na… Pardon
Svidjelo se to nekome ili ne, Zadar je grad pizza cuta, sladoleda i nešto manje forneta i kukuruza. Na svakom koraku možete vidjeti obitelji koje nešto grickaju ili ližu, a za one koje zabole noge, grad Zadar je zgodno napravio kompleks “Orgulje / Pozdrav” gdje možeš sjesti i jesti, a da ne moraš ništa naručiti i platiti


Svake se godine pripremamo za dolazak turističke sezone. Smišljaju se novi sadržaji, organiziraju koncerti,  priredbe i svi su sretni i  oduševljeni… Samo se meni,  starom grintavcu, čini da je  sve to isto i isto. Ne znam,  možda nisam u pravu, možda  griješim, ali ja spadam među  one nesretnike koji žive na  Poluotoku i moraju ljeto provesti u svojevrsnom čistilištu.  Moje viđenje cijele situacije se  sigurno jako, jako razlikuje od  mišljenja nekog koji ima  kućicu recimo, na Boriku,  Meladi ili Sokinom brigu, i  koji dan provodi u svome vrtu  ili prizemlju (auto mu je parkirano pred kućom bez naplate), a noću mirno spava uz  pjev ptica i cvrčanje cvrčaka,  divne zvuke tek ponekad narušene jezivom bukom koja  dolazi sa Poluotoka gdje oko  moje kuće, uz pomiješane  zvukove bas bubnja i pijane  dreke, vragovi kolo plešu.
KAKO VLAKIĆEM  PRIDONIJETI OPĆEM  PROMETNOM NEREDU?
Da u Zadru vlada konstantna prometna gužva, kako zimi tako i ljeti, to smo znali. Da  toj prometnoj gužvi osim divljih, nekulturnih, primitivnih,  bahatih zadarskih vozača pridonosi i popularni vlakić svojim standardnim đirom oko  Borika stvarajući dodatni nered, i to smo znali, ali da će ga  biti i ove godine, tome se  nismo nadali. Nemam ja ništa  protiv vlakića dok vozi  predškolsku djecu u krug,  negdje na dječjem igralištu, ali  kada to radi po prometnim i  jednosmjernim (obratite  pažnju na ovo “jednosmjernim”) gradskim ulicama to mi  već jako smeta. Vlakić naime  vozi jako, jako sporo (možda  su ove godine nabavili neki  brži?), upravo iritirajuće, što  nas ne treba čuditi ako uzmemo u obzir da to i nije  vlakić nego običan traktor.  Kada krene od mosta prema  Puntamici on svojom sporinom stvara kolonu vozila koja  ga ne mogu preteći jer za to  nema nikakve mogućnosti i ne  preostaje vam ništa drugo nego da škripite zubima i potiho  psujete sebi u bradu.
OTVORENI AUTOBUS ZA  RAZGLEDAVANJE  PROMETNE GUŽVE
Jedna od novijih turističkih  ponuda je i otvoreni autobus  za razgledavanje povijesnih  znamenitosti našega grada. Iskreno, ne smeta mi taj autobus jer jedan manje-više tijekom sezone ne znači ništa, a  pišem ovako pošto znam da  stranci ovo neće čitati jer ne bi  htio onima koji su se toga  sjetili pokvariti posao. Mene  zanima što se za vrijeme  vožnje uopće i može vidjeti.  Vozio sam se ja takvim vozilom u Parizu i uživao u pogledu s obzirom da su tamo  sve znamenitosti okružene  širokim bulevarima. A kao što  znamo, Zadar je grad spomenik, grad koji usprkos “savezničkom” razaranju ima  predivne stvari koje svakako  treba pogledati, a do kojih se  sigurno ne može doći autobusom. Sve se nalazi unutar  zidina, osim Pozdrava Suncu  koji, ruku na srce, ipak ne  spada u… Znate na što mislim.
Busom se znači može dobiti  dobar uvid u prometnu gužvu,  odličan je pogled na hrpu novih stambenih zgrada u kojima se stanovi izgleda teško  prodaju, strani se turisti (domaći su s time već upoznati)  mogu uvjeriti što je to bespravna gradnja, a ne bi bilo  loše provozati se malo do  okolnih sela, uključujući i  otok Vir, da ljudi malo vide  što je to apartmanizacija i  dokle može ići ljudska mašta.  Zgodno je pogledati i trgovačke centre, propale tvorničke pogone, malo zaostataka iz rata… Imamo mi svega  za razgledanje. Doduše, turisti se ovako ne mogu osvjedočiti da je Zadar grad s  uvjerljivo najzgusnutijim brojem zlatarni, banaka i trgovina  kozmetikom, ali to će ionako  vidjeti kada krenu pješke u  centar.
ZADARSKI  GASTRONOMSKI  SPECIJALITETI – PIZZA  CUT I SLADOLED
Što se tiče gastronomskih  užitaka, tu se s vremenom  događaju  i neke promjene po  pitanju ponude. Znali smo i  do sada da ovi turisti koji nam  dolaze nisu baš nešto za sjediti  po restoranima. U stvari, za  sjediti da, ali za platiti ne, a i  da baš žele u restorane, ponuda u njima i nije za padati u  nesvijest. Ovi koji dolaze k  nama ostaju par tjedana, donesu hrane za cijelo vrijeme  boravka i to smo već pisali.  Ipak na ovo podsjećam da  biste razumjeli ove čudne  prehrambene navike. Zadar u  svojoj užoj gradskoj jezgri ima  deset puta manje restorana  nego što ih imaju deset puta  manja turistička naselja. Svidjelo se to nekome ili ne, Zadar  je grad pizza cuta, sladoleda i  nešto manje forneta i kukuruza. Na svakom koraku  možete vidjeti obitelji koje  nešto grickaju ili ližu, a za one  koje zabole noge, grad Zadar  je zgodno napravio kompleks  “Orgulje / Pozdrav” gdje  možeš sjesti i jesti, a da ne  moraš ništa naručiti i platiti.
Sladoled je u Zadru dosta  dobar, ali nakon što su podigli  cijenu na 7 kn, ja ga više iz  principa kupovati neću jer je u  par godina skočio sa 5 na 7, a  moja je plaća u međuvremenu  pala. Zašto bi njima išlo nabolje, a meni nagore? Druga  stvar koja smeta je količina.  Jedan ti daje kuglicu koja je  doslovno mala okrugla loptica, duplo manja nego kod  susjeda koji kao da je koristio  kacijolu, a osobito nerviraju  oni koji prodaju sladoled “na  špatule”. Zagrabe nekom lopaticom u kantu, a onda se  trude da ti ga stavljajući u  kornet smanje za duplo. Zato,  sladoled se kupuje u dućanu  na kile i jede jušnom žlicom u  toplini doma svoga. Po ulicama se još grickaju forneti i  kukuruz jer su ljudi gladni, a  optimistični pokušaji prodaje  srdela i friganih gavuna ostaju  na pokušajima.
NARODNI TRG –  MJESTO KOJE TRPI  SVAŠTA
Narodni trg danas, ili Piazza  dei signori nekada, središnji je  gradski prostor preko kojega,  na putu do zapadnog dijela i  Rive, svakodnevno prolaze tisuće i tisuće ljudi i kao takav  trebao bi imati birane sadržaje kako za domaće tako i  za goste. A trg trpi svašta.  Svatko se po njemu eksponira. Preko zime razne udruge  tu postavljaju svoje štandove,  ali i političke grupacije, osobito one minorne, koje su samo same sebi važne, misle da  Zadrani čeznu za njihovom  propagandom. Organiziraju  se i mali sajmovi, mjerenja  zdravstvenog stanja, a ponekad se toliko otiđe daleko i pri  tome izgubi mjera, da se postavljaju koševi i održavaju  natjecanja u plesu. Vrlo je  neprimjereno kada neka firma napravi happening gdje  improvizira neka natjecanja  među prolaznicima, voditelj  se (potpomognut nesnosnom  bukom iz zvučnika) trudi, ali  sve je to vrlo neukusno i podsjeća na mamuzanje mrtvog  konja.
Netko se dosjetio da bi bilo  zgodno na trgu, ispod same  Gradske straže dovući razglas  i tijekom sezone zabavljati  prolaznike prigodnim programom. I bude tu zanimljivih  događanja, dobrog klapskog  pjevanja, dobre svirke, dobrih  gostiju izvana, ali nažalost bude tu i onih koji to uistinu ne  zaslužuju. Nevjerojatno je kako svatko tko je dva puta u  životu zasvirao u nekoj konobi  ili na nekom piru, misli da ima  ima pravo nastupati na središnjem gradskom trgu. Tada  svjedočimo scenama koje su  neugodne i za gledanje i za  slušanje. Problem je u tome  što često nastupaju sastavi čija  je razina vrlo niska i koji su  goli prosjek reproduktivne  glazbe, a repertoar im je tako  jadan da bi bili dosadni i na  terasi nekog restorančića na  otoku Viru, ili u Krmčini. Ali,  kada je glazba u pitanju to nije  najgore što nudi grad Zadar.  Najgore su tzv. “Feštice”. 
FEŠTICEMO ZA IZVOĐAČE
Feštice su relativno novija  dosjetka, i iako se u pojedinim  medijima navode kao vrijedan  i već uhodan način zabave  gostiju, one nemaju ni vrijednost ni tradiciju. Budimo  realni. Zbog njih se svakoga  petka produljuje radno vrijeme kafića sve do dva sata  poslije ponoći iako je potpuno  jasno da služe za zabavu domaćih, a ne stranih gostiju. Strani su gosti u  to doba već u krevetima i skupljaju snagu  za sutrašnje cijelodnevno cvrčanje na suncu. I nije toliki problem  u tome što to traje do  dva sata (a i to je stvarno pretjerano). Nije  problem što ih iza ponoći slušaju par dokonih “inventar – gostiju” i  pospani konobari. Nije  problem čak ni repertoar, iako je predvidiv i  dosadan već nakon pola sata. Problem je u  tome što nije napravljena adekvatna selekcija izvođača i što uz  one provjerene, nastupaju i oni koje je vrlo  neugodno slušati.  Osim toga bilo bi zanimljivo saznati koliko  je tko u tome društvu uopće i  plaćen iz gradskog proračuna  s obzirom da se uz jednu normalnu skupinu šverca bar jedna neslušljiva.
JEZIVO URLANJE
Nažalost, u dva sam navrata  bio prisiljen trpjeti višesatno  maltretiranje od strane takvih  umjetnika. Prvi petak svirala  su trojica “iskusnih” zabavljača koji su se očigledno  malo previše “opustili” pa su  zvučali vrlo neobično pokušavajući uhvatiti ritam i intonaciju. Drugi su nas petak  zabavljala četiri mladića koji  su mislili da treba dati sve od  sebe pa su se, da se tako  izrazim, malo preforsirali. Što  im je bilo zajedničko? Prvo, to  što im je repertoar bio sastavljen od (da se blago izrazim) “novokomponiranih”  kvazi – dalmatinskih pjesmuljaka koji su se svakom normalnom odavno popeli na vrh  glave. Drugo, još gore, je bilo  to što je glavni pjevač mislio  da će ako se jače dere biti  sugestivniji pa je to zvučalo  upravo jezivo, artificijelno i  groteskno. Takvo koljačko rikanje (pri kojem pjevaču iskoče žile na vratu kao da su od  konopa za privezivanje trajekta) dugo nisam čuo, a naslušao sam se vjerujte svega i  svačeg. Ne bi oni uopće ni  zvučali tako loše da nije toga  nesnosnog urlanja, a još je  gore kada netko pokuša (napominjem – “pokuša”) pjevati  tercu jer onda nastaje opća  deračina koja je stvarno neslušljiva, kao što je slabo jestiva  i ona srdela koja se prodaje po  20 kuna porcija.
SUVENIRI – NEDOSTAJU  SAMO ČAPLJE I GUSLE
Kada su suveniri u pitanju  većina ljudi prvo pomisli na  štandove. Oni se svake godine  udaljuju od Kalelarge. Prvo su  bili na njoj. Onda su ih pomakli ispod muzeja, zatim na  šetnicu, a ove godine na parking i na rivu, što znači da bi ih  dogodine mogli staviti uz sami  rub rive, a onda slijedeće…  Evo, sada sam pretjerao. Na  tim štandovima ima svega  osim onih starih drvenih čaplji  i gusala. Ima plastičnih  igračaka, suvenira, ukrasa i  drugih đinđa i svega ostalog  (sada će netko reći da sam  zloban) primjerenog profilu  prosječne obitelji kakve ljetuju u Zadru. Uostalom, moram priznati da razumijem  prodavače. Nisu oni tu da popravljaju kupovni ukus ljudi  nego da na njima zarade.  Osim toga, mora se priznati  da ti štandovi djeluju dosta  kulturno i što je najvažnije  nisu zauzeli pola ceste.
I ove godine one bake koje  na Sv. Stošiji prodavaju svoje  ručne radove imaju problema  s golubovima koji im se stalno  pokušavaju pokakati na  izložene uratke, a ove im ne  mogu ništa jer nemaju krila  kao oni i tako to ide u krug.  Prodaju se i razne slike i slikarije, od konja u trku pa do  vepra kojeg lovci love niz potok, ali i to je stvar osobnog  afiniteta u što se sada neću  mješati.
SVE JE MANJE-VIŠE  ISTO KAO I LANI
I za kraj, što reći? Ima još  svega i svačega. Onih koji ne  plaćaju namet Gradu Zadru, a  zarađuju (doduše malo).  Uličnih svirača, pamtomimičara, plesača, onih dosadnih žonglera sa smrdljivim  bakljama koji zauzmu pola  Kalelarge, antipatične djece  koja sviraju klasične instrumente pa školske vježbe izvode na ulici i misle da bi smo  trebali biti oduševljeni kao i  njihovi roditelji, ona dvojica  koja bacaju u zrak neke svjetleće đinđe, onaj hladnokrvni  koji glumi da je kameni kip,  oni južnoamerički indijanci  koji odjeveni u odjeću sjevernoameročkih indijanaca  prodaju suvenire napravljene  u Kini, onaj tip koji sa sprejem  u ruci i maskom na licu slika  neke slike, a radoznalci se  skupljaju kao muhe na… Pardon. Ima svega kao i svake  godine i kao što je to i u  drugim gradovima preko sezone. A sad, dali smo isti, bolji  ili gori od drugih, to zaključite  sami.