Svjetski rat u osamnaestom stoljeću

Britanci su računali da je pruska vojska u savezu s još nekoliko manjih njemačkih kneževina u stanju odoliti velikim europskim silama, dok su se oni usredotočili na izbacivanje Francuza iz većine njihovoh kolonijalnih uporišta u Sjevernoj Ameriki, Afriki i Aziji. A kako se ovaj rat vodio i na južnom dijelu tada još jedinstvenog američkog kontinenta, može se reći da je sukob iz osamnaestog stoljeća po rasprostranjenosti nadmašio one iz dvadesetog

Uvriježeno mišljenje da je na sutrašnji datum započeo Drugi svjetski rat, najveći sukob u povijesti čovječanstva, ima i svojih slabijih točaka o čemu se pisalo i govorilo i još prije 1. rujna 1939. Propitivalo se, naime, ima li se Prvi svjetski rat dičiti tim imenom, premda su taj sukob suvremenici uglavnom mnogo više i češće nazivali “Veliki rat”.
Ipak ako pogledamo unatrag, otkrit ćemo sukob koji se odvijao na svim kontinentima osim još neotkrivene Australije i obuhvatio većinu europskih zemalja, a iako je povod bio manji granični spor u srednjoj Europi, ratovalo se za prevlast u svijetu između suprotstavljenih takmaca: Velike Britanije i Francuske. Riječ je o Sedmogodišnjem ratu koji se vodio od 1756.-63., u tek naizgled dalekom osamnaestom stoljeću u kojem svoj korijen imaju mnoge pojavnosti današnjice pa čak i mnogo kasniji Drugi svjetski rat.
Englezi pomažu Pruse
Kao i mnogi drugi ratovi i ovaj se vodio između dvaju koalicija. S jedne su strane bili Velika Britanija, Prusija, Hanover, Brunswick-Wolffenbuettel, Hessen-Kassel i Portugal te Konfederacija Irokeza. S druge strane bili su Francuska, Španjolska, Rusija, Austrija, Švedska i Saksonija. Rat je izbio s povodom graničnih nesuglasica između Prusije i Austrije u Šleziji i Saksoniji, kao svojevrsni nastavak Rata za austrijsku baštinu kojim se bilo pokušalo osporiti pravo Marije Terezije na carsku i kraljevsku krunu i u kojem su se istakli hrvatski vojnici – Trenkovi panduri. I u Sedmogodišnjem ratu sudjelovale su hrvatske postrojbe, kao dio austrijskih snaga, no u sukobu dotad neviđenih razmjera se i njihovo sudioništvo utopilo u moru bitaka na mjestima širom svijeta za koja je tadašnja publika u Europi, često po prvi put i čula. Procjene o poginulima kreću se između devetsto tisuća i milijun i četiri stotine tisuća.
Do sredine osamnaestog stoljeća Englezi su uspjeli osigurati ključne pozicije u mnogim djelovima svijeta, obračunavši se još mnogo prije s prvim kolonijalnim silama Portugalom i Španjolskom, a zatim i Nizozemskom. Strategija Londona u Sedmogodišnjem ratu bila je jednaka onoj u mnogim prijašnjim, a i kasnijim ratovima, sve do dvadesetog stoljeća, a sastojala se u održavanju jake flote i snažnih kolonijalnih snaga širom svijeta u koje se uključivalo i domorodačke snage, dok bi se u Europi oslanjali na nekog od saveznika koje bi se mijejalo po potrebi. Britanija je s izbijanjem rata proglasila pomorsku blokadu i uvela žestoko i redovito bombardiranje neprijateljskih luka iz svojih ratnih brodova.
Nečuveni Fridrik
Pruska država Fridrika Velikog bila je novi engleski favorit za rat na kontinentu, posebice jer je nedavno bilo prekinuto savezništvo s Austrijom koja se zajedno s Francuzima i Rusima povezala protiv Fridrika i njegove politike ekspanzije. Britanci su računali da je pruska vojska u savezu s još nekoliko manjih njemačkih kneževina u stanju odoliti velikim europskim silama, dok su se oni usredotočili na izbacivanje Francuza iz većine njihovoh kolonijalnih uporišta u Sjevernoj Ameriki, Afriki i Aziji. A kako se ovaj rat vodio i na južnom dijelu tada još jedinstvenog američkog kontinenta, može se reći da je sukob iz osamnaestog stoljeća po rasprostranjenosti nadmašio one iz dvadesetog.
Rat je započeo uspješnim pruskim zauzimanjem Saksonije ali i francuskim uspjehom u iskrcavanju na balearski otok Menorcu koji su držali Englezi i koji su zbog tog poraza svog admirala Bynga osudili na smrt i pogubili. Englezi, međutim, nisu uspjeli ništa postići u Kanadi unatoč brojčanoj nadmoći. Uslijedio je niz bitaka na europskoj bojišnici, u kojem je Fridrik potvrdio svoju vojničku nadarenost i odličnu izvježbanost svojih časnika i vojnika, pobjedivši Austrijance, Ruse i Šveđane, iako često na granici poraza i čineći poteze koji su za tadašnju vojnu doktrinu bili nečuveni. Rat se inače na europskim bojišnicama vodio po načelu “naprijed-natrag” u kojoj su protivnici često prodirali jedni drugima na teritorij pa se nakon poraza povlačili i obrnuto. Fridrik je od Engleza pak izhodio ugovor o 670.000 funti godišnje pomoći.
Smrt zapovjednika
U trećoj godini rata Francuzi su odlučili izvojštiti konačnu pobjedu invazijom Britanije, okupljajući veliku vojsku na Kanalu, prizor koji će se moći vidjeti i kroz naredna stoljeća i s jednakim učinkom. U par pomorskih bitaka Englezi su francuskoj mornarici nanjeli takve gubitke da se od invazije moralo odustati. No zato su na kopnu udruženi europski saveznici stiskali Fridrika sa svih strana pa čak i ušli u Berlin. No pruski genije uspio je i to preživjeti nanjevši 1760. kod Leignitza poraz svojim protivnicima, iako je bio nadjačan u omjeru 3:1, što je iznimna rijetkost u vojnoj povijesti. No brojčana nadmoć neprijatelja koji su stiskali Prusiju sa sve četiri strane, ostavila je pruskog kralja početkom sa samo 62.000 vojnika, većinom neiskusnih novaka. Englezi su već računali da je pruski poraz neizbježan, kad je došlo do smrti ruske carice Elizabete čiji je nasljednik Petar III. bio štovatelj pruskog kralja s kojim je odmah ne samo sklopio primirje i povukao vojsku iz Berlina, nego i posredovao u miru između Prusije i Švedske.
Istodobno su počeli sve veći engleski uspjeh u američkoj kampanji, gdje su Francuzi izgubili Louisbourg i Quebec te se povukli u Montreal. Iznenadnim napadom generala Wolfea, britanske snage u kojima je bio i George Washington, nanjele su Francuzima odlučujući poraz, iako su oba zapovjednika, James Wolfe i markiz de Montcalm, tom prigodom poginula, a bitka je do dan danas ostala točka razdvajanja anglofone i frankofone zajednice u Kanadi. Englezi su također izborili niz pobjeda na indijskom ratištu, a osvojili su i francuski Senegal. Posljednja karta koju je francusko zapovjedništvo imalo, bila je ekspedicija u Newfoundland koja je nakon početnih uspjeha na kraju zaustavljena i tu je bio kraj plana o Novoj Francuskoj na sjevernoameričkom kontinentu. Uslijedili su primirje i mirovni pregovori koji su okončani Pariškim sporazumom koji je potvrdio London kao gospodara faktički polovice čitavog svijeta, s druge strane, pruski uspjesi omogućili su stvranje jezgre oko koje će za jedno stoljeće nastati njemačko Drugo carstvo koje će najvećeg neprijatelja imati upravo na britanskom otočju.
Bagdadska željeznica
Francuska je, pak, nakon rata proživljavala svoje lošije dane i ovaj je poraz nedvojbeno imao utjecaja na krizu koja je u konačnici dovela do izbijanja revolucije 1789. te niza ratova koji su s povremenim kraćim prekidima trajali od 1792. do 1815. i Waterlooa i koje bi se mirne duše, nakon Sedmogodišnjeg kao prvog, moglo nazvati drugim, svjetskim ratom.
Iako je Francuska kroz XIX. stoljeće vodila verbalnu protuenglesku politiku, konkretno nije mogla učiniti ništa osim uspjeha u zauzimanju Tahitija, što su Englezi pokušali osujetiti, sukobljavajući se u tom periodu ipak ponajviše s Rusijom po srednjoj Aziji. Pruska pobjeda nad Francuskom 1870. i stvaranje moderne njemačke nacije dovelo je do novog preustroja snaga u Europi, a njemačko savezništvo s Turskom i nastojanje na izgradnji Bagdadske željeznice, pogodilo je London u njegovim najvažnijim interesima jer kako je kazao Seaton-Watson, “Sredozemlje je žila kucavica britanskog Imperija”. Neki autori, poput Williama Engdahla, uvjereni su da je upravo britanska tajna služba potakla Sarakevski atentat koji je uklonio čovjeka s jasnom vizijom federativne Austrougarske monarhije i bio povod za novi rat.
A kad je riječ o kolovozu 1939. kao zadnjem mjesecu mira, ni tu nije situacija potpuno jasna. Iako je općeprihvaćeno mišljenje da je Njemačka glavni i jedini kfrivac za rat, vrijedi spomenuti da povjesni dokumenti ne daju baš takvu crno-bijelu sliku. Njemačka je htjela riješiti granični i manjinski spor s Poljskom koji je trajao od 1919. i versajske granice. Njemačka ponuda Poljacima uključivala je referendum stanovništva s klauzulom da se bez obzira na rezultate referenduma Njemačkoj osigura eksteritorijalni 400 metara širok pojas do Danziga, odnosno Poljacima do Gdinye, dok se pitanje manjina trebalo riješiti bilateralnim sporazumom na psnovi reciprociteta. I sporazum Ribbentrop-Molotov trebao je biti argument Poljacima da prihvate suradnju i sporazumno rješavanje sporova. Poljaci su, međutim, na njemačku ponudu odgovorili općom mobilizacijom, poticani iz na to iz Londona gdje su im obećali potporu poljskim versajskim granicama.
Nekažnjena sovjetska osvajanja
Kad je Njemačka prvog rujna napala Poljsku, legalisti tvrde, to nije još bio svjetski rat, nego tek 3. rujna kad su rat Njemačkoj objavile Velika Britanija i na kraju njezin saveznik, a stoljećima najveći protivnik Francuska. No London i Pariz u obranu Poljaka nisu ispalili niti jednog metka, a svakako je zanimljivo da kad je poljsku granicu 17. rujna povrijedio i SSSR, okupiravši trećinu zemlje i izvršivši masakr četrdeset tisuća Poljaka u Katynskoj šumi, zapadni su saveznici ostali nijemi. Jednako tako nisu reagirali ni na sovjetsku okupaciju Estonije, Latvije i Litve, zatim slovačke zakarpatske Ukrajine te Moldavije i Besarabije. U Londonu nisu odgovorili niti na njemačku mirovnu ponudu koja je uslijedila nakon završetka poljske kampanje. Britanska javna najava kako planira uputiti vojsku u Dansku i Norvešku, a pritom su u teritorijalne vode tih zemalja upućeni ratni brodovi, doveli su do njihovog zauzimanja od strane Njemačke pri čemu je Danska zadržala nezavisnost pa čak i usred rata provela i izbore u kojima Danska nacionalsocijalistička stranka nije postigla nekog uspjeha po čemu se vidi da se Nijemci nisu mješali u njihove unutarnje poslove. Ipak se velik broj Danaca dragovoljno javio za služnu u Waffen SS-u.
Kad je u lipnju 1940. pala Francuska, otkrile su se brojne kontroverze koje su tištile tu zemlju još od osamnaestog stoljeća. Država Francuska koja je zamijenila Republiku Francusku, privukla je velik broj pristaša od kojih su neki poraz u ratu s Njemačkom gledali kao blagodat koja ih je spasila bilo od komunizma, bilo služenja Englezima. Francusko zrakoplovstvo je u Drugom svjetskom ratu jedino bombardiralo Gibraltar, nakon što su Englezi bezuspješno pokušali ponoviti scenarij iz Sedmogodišnjeg rata i zauzeti Senegal. I na kraju rata, posljednji položaj oko Hitlerovog bunkera, sve do 2. svibnja 1945. držali su pripadnici bataljuna Charlemagne, ostatci ostataka istoimene divizije koja je mahom izginula u obrani Pomeranije pred Crvenom armijom.
Drugi svjetski rat tako ostaje svojevrsna povijesna enigma čija se sjena proteže do današnjice. Mnoge svjetske krize poput rata u Iraku ili Čečeniji, započele su upravo u to doba. A kako smo vidjeli, pitanje imena je također dvojbeno; još 1756. se pogranični spor iz srednje Europe rasplamsao u svjetski sukob s mnogim sličnim elementima, uzrocima ali i posljedicama.