Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

“Mali Šleski rat” postao je Drugi svjetski

29.08.2011. 22:00
“Mali Šleski  rat” postao  je Drugi  svjetski


Nijemci su isticali da je Dantzig oduvijek bio njemački grad, kao što je, također Gdinya bila poljski. Stoga su predložili referendum koji bi se održao u tadašnjem poljskom Koridoru i u kojem bi pravo glasa imali svi oni koji su tamo živjeli do 1918. godine. Ukoliko bi se većina odlučila za pripojenje Njemačkoj, Hitler je Poljacima jamčio eksteritorijalni pojas širok 400 metara u kojem bi se povezali s Gdinyom. U slučaju da stanovištvo odluči ostati u Poljskoj, Njemačka je za sebe tražila eksteritorijalni jednaki potez u kojem su namjeravali izgraditi četverotračni autoput kojemu bi kroz sredinu prolazila i željeznička pruga


Prije sedamdeset i dvije godine, posljednji dani mjeseca  kolovoza bili su prepuni zbivanja koja su se uskoro odrazila fatalno na živote desetaka  milijuna stanovnika gotovo  svih zemalja svijeta, a posredno utječu i na mnoge današnje situacije, odnose i zadatosti. Bili su to zadnji mirni  dani prije početka sukoba koji  će kasnije postati poznat kao  Drugi svjetski rat – najveći  oružani sukob u povijesti čovječanstva.
Mnogi povjesničari već  duže vrijeme upozoravaju da  je podjela na “prvi” i “drugi”  svjetski rat zapravo umjetna  jer se po mnogo čemu radi o  jedinstvenom sukobu. Također, već se odavno znade da  je prvi rat koji se radi globalnog utjecaja vodio na svim  kontinentima svijeta, bio onaj  Sedmogodišnji (1756.-83.), a i  Napoleonski ratovi su po  mnogo čemu imali karakter  svjetskih ratova.
Poljsko-njemački  pakt
Kolovoz 1939., međutim,  bio je uistinu poseban. Glasine  o mogućem sukobu pronosile  su se svjetskim tiskom još od  proljeća. Kriza za krizom pogađala je međudržavne odnose  već nekoliko godina, od pobune u Španjolskoj i Drugog  talijansko-abesinskog rata, no  uvijek se uspjelo izbjeći širenje  sukoba. Ovoga puta, međutim,  bilo je riječ o krizi u njemačko-poljskim odnosima koji su, inače, tijekom tridesetih  godina bili uglavnom veoma  dobri. Poljska je s Njemačkom  bila potpisala četverogodišnji  ugovor o miru i suradnji, a  sudjelovala je i u raspadu  Čehoslovačke kad si je uz pristanak Njemačke pripojila  određena područja.
Njemačka je, pak, za produženje Ugovora željela izvršiti korekciju granice kakva  je između dviju zemalja povučena Versaillskim mirovnim  sporazumom i po kojemu su  Poljskoj pripala područja naseljena Nijemcima, grad Dantzig (današnji Gdanjsk) je postao područje pod upravom Lige naroda, a Istočna Prusija je  tzv. Poljskim koridorom fizički  odvojena od Njemačke.
Nacionalsocijalistička Vlada na čelu s Hitlerom je kao  jedan od svojih glavnih vanjskopolitičkih ciljeva imala poništenje rezultata Versaillskog  ugovora i povratak Njemačke  u granice kakve je imala prije  početka Prvog svjetskog rata.  Do 1939. taj je proces išao  mirno i po Njemačku uspješno: vraćena je Saarska  oblast, Memel u Litvi, a Njemačkoj se priključila Austrija.  Muenchenska konferencija  dala je Njemačkoj Sudete, a  uskoro se izdvajanjem Slovačke Čehoslovačka raspala te  su Češka i Moravska postale  njemački protektorat. Poljska  je, kako smo kazali, također  uzela manji dio, a Mađarska si  je pripojila dijelove Slovačke.
Njemačka je Poljskoj predložila obnovu međusobnog  ugovora o suradnji i prijateljstvu koji je istekao 1939., ali s  dosta izmijenjenim uvjetima.  Temeljno je bilo pitanje Koridora i Dantziga. Nijemci su  isticali da je Dantzig oduvijek  bio njemački grad, kao što je,  također Gdinya bila poljski.  Stoga su predložili referendum  koji bi se održao u tadašnjem  poljskom Koridoru i u kojem bi  pravo glasa imali svi oni koji su  tamo živjeli do 1918. godine.  Ukoliko bi se većina odlučila  za pripojenje Njemačkoj, Hitler je Poljacima jamčio eksteritorijalni pojas širok 400  metara u kojem bi se povezali s  Gdinyom. U slučaju da stanovištvo odluči ostati u Poljskoj, Njemačka je za sebe  tražila eksteritorijalni jednaki  potez u kojem su namjeravali  izgraditi četverotračni autoput  kojemu bi kroz sredinu  prolazila i željeznička  pruga. Pitanje manjina  koje bi i dalje ostale s obje  strane granice, riješilo bi  se posebnim bilatelarnim  sporazumom. Ako Poljaci prihvate ove uvjete, Hitler je bio voljan potpisati  s njima obnovljeni ugovor o suradnji i prijateljstvu i to na 25 godina.  No, Popljaci su ove prijedloge odbili, ne želeći o  njima uopće raspravljati.  Umjesto toga zatražili su  od Velike Britanije i Francuske  da zajamče za poljsku granicu,  što su London i Pariz učinili.  Ta jamstva su značila i vojni  savez u slučaju rata.
Novogodišnje  primanje
Na takve vijesti, u Njemačkoj su počeli s neočekivanim približavanjem Sovjetskom savezu. Već za novu godinu 1939. tijekom prijema za  veleposlanike, Hitler se  neočekivano dugo zadržao u  razgovoru sa sovjetskim ambasadorom Dekanozovim što  su zabilježile sve europske tajne službe. Ribbentrop je osobno radio na uspostavljanju veza s Molotovim, kojemu je kazano da ako sovjeti žele dobre  odnose s Njemačkom, u Berlinu nemaju ništa protiv. “Na  vama je da odlučite”, istaknuo  je Joachim von Ribbentrop.
U međuvremenu je kroz ljeto 1939. poznavateljima političkih prilika u Europi postajalo sve jasnije da će doći do  nekog sporazuma između Moskve i Berlina. Toga su postali  svjesni i u Londonu gdje su  prije toga uzaludno pokušavali sklopiti pakt sa Staljinom  koji je također već ranije pogledavao prema Berlinu i osluškivao kakve poruke za njega dolaze od tamo. Englezi  svjesni propuštene prilike i nevolje koje su si navukli s garancijama Poljacima, počeli su  tražiti načine da se izvuku i  preko tajnih diplomatskih kanala slali signale da je englesko-njemački pakt moguć, a  London će pritisnuti Warszavu da prihvati Hitlerove zahtjeve. To je sam Chamberlain  kazao na tajnom sastanku s  njemačkim veleposlanikom  Herbertom von Dirksenom  koji se odigrao u stanu u Chelsea. No, sad se Hitler uzjogunio i nije htio ni čuti.
“Britanci su cijelo vrijeme  podjarivali Poljake. Neka sad  plate za to”, kazao je i zabranio  da se mogućnosti sporazuma s  Londonom spominju u njemačkome tisku. U međuvremenu su pregovori s boljševicima davali sve bolje rezultate,  a istodobno su razgovori Moskve i Londona faktički  okončani bez rezultata. Hitleru je tada bilo svejedno hoće li  Poljaci u slučaju sovjetsko-njemačkog sporazuma,  koji je značio da su okruženi  sa svih strana, osim na kratkoj  granici s Rumunjskom na krajnjem jugoistoku, pristati na  njegove uvjete ili pružati otpor. Zapravo se čini, kako bilježe neki povjesničari, da mu  je čak bila bliža ratna solucija  jer bi u slučaju pobjede u koju  Nijemaci nisu sumnjali, mogao Poljacima nametnuti uvjete kakve god poželi. Pitanje  je jedino bilo: hoće li Britanija  i Francuska zaratiti zbog garancija koje su dali Poljskoj?
Mussolini na plaži
Istodobno, sovjetska diplomacija je oklijevala i  puštala Nijemce da čekaju.  Ribbentrop je nudio svoj  osobni dolazak u Moskvu, no  Molotov mu je savjetovao da  se još pričeka. Tad je Hitler  napisao osobno pismo Staljinu u kojemu je tražio da se  procesi ubrzaju koliko je god  moguće. I nakon toga pisma,  stigao je sovjetski odgovor da  su spremni primiti Ribbentropa za dva dana. Obje strane bile su već sporazumne  kako će budući ugovor sadržavati i tajne odredbe.
Dok je njemački ministar  vanjskih poslova već putovao za Moskvu, u Berlin su  stizale nove ponude iz Londona. Britanci su se žalili da  su oni svojim garancijama  vezani uz Poljsku i da im je  jako nezgodno da ih ne  poštuju. “Pa onda ih poštujte”, odgovorio im je Hitler,  dodavši:” Onaj tko izdaje  bianco mjenice, prije ili kasnije će morati za njih i platiti”.
Poljaci su u međuvremenu  počeli s općom mobilizacijom koja se prvotno provodila tajno, a zatim sve otvorenije i pripremali su se za  vojno rješenje. U poljsku  poštu u Dantzigu stigli su  vojni stručnjaci preobučeni u  poštare (nakon zauzeća  Dantziga Njemci su ih otkrivali po tome što su nosili  vojno donje rublje), a u poljskom vrhovnom stožeru, bili su uvjereni da rat mogu  dobiti i da je Berlin puno bliži  poljskoj granici nego Warszava njemačkoj. Elitne konjaničke postrojbe trebale su izvršiti juriš na zapad čim započnu neprijateljstva.
Dvadeset i trećeg  kolovoza u Moskvi je  započeo proces potpisivanja njemačko –  sovjetskog pakta. Hitler je sa svitom bio u  Bertechsgadenu kad li  je zvonio telefon i Ribbentrop se javljao iz  Moskve sa Staljinovim željama da luke  Libau i Windau (inače  u Latviji) pripadnu  njemu. Hitler je tražio  atlas, a potom se  složio i nakon kraćeg razgovora s Ribbentropom vratio se za stol i objavio okupljenom društvu da je upravo  potpisan pakt sa Staljinom.
Ono što se dogodilo kasnije, spada u one pojave zbog  kojih je teško do kraja povjerovati da je povijest, a samim time i egzistencija, čisto  materijalna stvar. Gosti su  izišli na terasu i kad je pao  mrak svjedočili potpuno  neuobičajenoj pojavi za taj  dio Europe. Nad Alpama je  sijala polarna svijetlost i to  krvavo crvene boje!
Rat, ipak, još nije bio  počeo. Osim britanskih pokušaja da ga se izbjegne, Nijemcima su probleme stvarali  i Talijani koji nikako nisu slali jednoznačan odgovor na  jednostavno pitanje: jesu li s  Berlinom skupa u ovoj krizi  ili ne. Njemački obavještajni  ured, poznat kao Forschungsamt, presreo je diplomatske obavijesti za talijanskog  veleposlanika Attolica kojemu je Mussolini dao ovlasti  da kaže da “ukoliko Njemačka napadne Poljsku, Italija će joj pružiti svu potrebnu političku i gospodarsku  pomoć”. Attolico je,  međutim, morao pričekati da  završi posjet britanskog veleposlanika Hendersona i u  tom međuvremenu iz Rima  su zvali i poništili sve što mu  je kazano toga popodneva.  Pretpostavlja se da su se  Mussolinijevom mišljenju  suprotstavili grof Ciano i  dvorska kamarila. Attolico je  otkazao prijem kod Hitlera  koji je naložio Ribbentropu  da zove Rim izravno, no tamo su mu rekli da su Ciano i  Mussolini otišli na plažu.  Kad je sutradan stigao novi  talijanski odgovor, bio je daleko od povoljnog za Njemačku jer  su iz Rima za potporu Njemačkoj u napadu na  Poljsku, tražili nerealno velike količine ratnog materijala, oružja i druge pomoći.
Natezanje oko ovog pitanja potrajalo je čitav dan, dok  general Milch nije predložio  Hitleru da u ovom času nema  nikakve opasnosti da Italija  ostane neutralna, dodavši:  “Uostalom, kome je ikad bila  potrebna talijanska vojna pomoć?” Hitler se složio ae Ducea zamolilo samo za neutralnost, što je on prihvatio,  kao i njemački zahtjev da se  iz Italije pošalju poljoprivredni i industrijski radnici.
Lipski kod  Ribbentropa
No, zadnjih dana kolovoza, Britanci su znatno ojačali  svoju diplomatsku ofenzivu i  konačno prisilili Poljake da  ipak sjednu za pregovarački  stol s Nijemcima. No, pitanje  je bilo na kojim osnovama?  Francuski predsjednik Daladier također je pisao Hitleru,  podsjećajući ga da su obojica  bili vojnici u prošlome ratu.  Hitler se, međutim, volio uspoređivai s Friedrichom Velikim i ovo mu je izgledala  prigoda da i on ima svoj mali  “Šleski rat”, računajući da će  to biti ograničeni sukob iz  kojeg će Njemačka izići sa  zaokruženim granicama, nakon čega će se uspostaviti  duže mirno razdoblje.
Na britansko inzistiranje u  Berlinu su razradili svoj mirovni prijedlog Poljacima od  proljeća u šesnaest točaka.  Poljaci su načelno pristali  razgovarati, ali nisu poslali  opunomoćenoga poslanika.  Bio je već 29. kolovoza i Nijemcima se žurilo. Neke specijalne postrojbe bile su već  nekoliko dana unutar poljskih granica i organizirale sabotaže. Jednu su Poljaci uhvatili i Berlin nije imao druge  nego odreći ih se, izvjestivši  da je riječ o nekoj neodgovornoj slovačkoj skupini, s  obzirom da su uhvaćeni blizu  granice sa Slovačkom.
Britanski veleposlanik  Henderson, sad je, pak, opet  imao muke s Poljacima. Poljski veleposlanik, Lipski, nije htio niti doći na telefon,  kad je čuo tko ga i po kojem  poslu zove. Henderson je  pobjesnio i vikao da ako Poljaci ne pošalju opunomoćenog predstavnika kroz  dva ili tri sata, to će značiti  rat.
Lipski je na kraju pristao  zatražiti prijam kod Hitlera  ili Ribbentropa. Bio je već  31. kolovoza i njemački ratni stroj, samo što nije krenuo. Ribbentrop je tražio da  mu Lipski pokaže ovlasti  koje ima od poljske Vlade za  pregovore. Kako ih Lipski  nije imao, pregovori su trajali tek nekoliko minuta.  Iduće jutro već, progovorili  su topovi.