Roman je prevladao jer je bio izazov – u hrvatskoj književnosti uvijek je postojao deficit romana, a prevladao je i zbog prodora kapitalizma u izdavaštvo, jer je roman kruna tržišta knjiga, najprodavaniji, medijski najprimamljiviji. Zato je povratak kratkoj priči pomalo i odmak od te kulture hitova 2000-ih. Ali, ne mislim da kratka priča može na duge staze ugroziti roman, koji je danas svugdje na svijetu globalno dominantna vrsta
Filmski kritičar, novinar, kolumnist i pisac Jurica Pavičić jedan je od naših najpoznatijih autora. Predstavnik realistične proze Pavičić je možda najpoznatiji po kolumnama “Vijesti iz Liliputa” u kojima secira političke, kulturne i društvene događaje ratne i poslijeratne Hrvatske. Dobitnik je brojnih nagrada, većinom od strane novinarske struke pa je tako 1992. godine dobio nacionalnu nagradu za filmsku kritiku “Vladimir Vuković”, za tekstove iz serije kolumni “Vijesti iz Liliputa” 1996. dobiva nagradu nacionalnog novinarskog društva “Marija Jurić Zagorka”, 2002. nagradu za doprinos novinarstvu “Veselko Tenžera”, a 2007. nagradu “Miljenko Smoje” Slobodna Dalmacije. U književnosti se javlja 1997. godine socijalnim trilerom “Ovce od gipsa”, 2000. godine izlazi mu roman “Nedjeljni prijatelj”, iste mu je godine u Splitu praizvedena drama “Trovačica”, 2001. objavio je sabrane tekstove iz serije “Vijesti iz Liliputa”, a iste godine objavio je i monogorafiju o hrvatskoj postmodernističkoj fantastici. “Minuta 88”, treći roman objavljuje 2002., a četvrti “Kuća njene majke” 2005. godine, dok je peti “Crvenkapica” objavljen 2006. Zbirka priča “Patrola na cesti” objavljena je 2008. godine u izadnju VBZ-a.
Fokus na obitelj
Juricu Pavičića zatekli smo prije nekoliko dana na književnom susretu održanom u sklopu Međunarodne ljetne škole “Zoranićeva arkadija” na Sveučilištu u Zadru. Polaznicima ljetne škole, uglavnom slovenskim prevoditeljima iz Brisela, Pavičić je toga dana održao predavanje o filmu, a u večernjim satima odgovarao je na njihova brojna pitanja o stanju moderne hrvatske književnosti i filma, ali i odnosima književne i filmske umjetnosti na našim prostorima. Na koncu premijerno je pročitao priču “Sestra”, dosad neobjavljenu, koja bi trebala izići uskoro u njegovoj najnovijoj zbirci priča. Iskorisitili smo priliku i sami porazgovarali s Juricom.
Krenimo od vašeg književnog stvaralaštva. Posljednju knjigu izdali ste 2008. godine, zbirku priča “Patrola na cesti”. Kad možemo očekivati vašu novu knjigu tržištu? Spominjali ste da se također radi o zbirci priča?
– Da, riječ je o zbirci priča koja je za sad gotova približno dvije trećine. Dio priča zbirke već je izlazio u raznim zbornicima, poput zbornika Europskog festivala kratke priče, a dio je još neobjavljen. Priče su slične onima iz “Patrole na cesti”, osim što su možda još više fokusirane na obitelj. Vjerujem da će knjiga biti vani potkraj 2012. Također, završio sam i jednu filmsku knjigu, o stilu i ideologiji u filmovima zemalja bivše Jugoslavije nastalim iza ’90. Ona će izići za nekoliko mjeseci.
Što je to s hrvatskim književnicima i formom kratke priče? Naime, teško je ne primjetiti da je u posljednje vrijeme kratka priča postala omiljena forma hrvatskih prozaista?
– To je zapravo povratak na mjesto zločina. Ako se prisjetite, cijela književnost 90-ih bila je pod jakim utjecajem Raymonda Carvera i američke kratke priče, to nas je konstitutivno obilježilo, a i Tomić, Jergović, Perišić prvo su postali popularni kratkim pričama. Roman je prevladao jer je bio izazov – u hrvatskoj književnosti uvijek je postojao deficit romana, a prevladao je i zbog prodora kapitalizma u izdavaštvo, jer je roman kruna tržišta knjiga, najprodavaniji, medijski najprimamljiviji. Zato je povratak kratkoj priči pomalo i odmak od te kulture hitova 2000-ih. Ali, ne mislim da kratka priča može na duge staze ugroziti roman, koji je danas svugdje na svijetu globalno dominantna vrsta.
Eksplozija stvarnih sudbina
Na književnoj večeri premijerno ste pročitali priču “Sestra” kroz koju se provlači jedna pomalo teška obiteljska tema. Spomenuli ste da bi obitelj trebala biti dio književnosti na ovim prostorima. Zašto?
– Obitelj ima ogromno mjesto u životu ljudi u Hrvatskoj. Svi mi vučemo neke korijene, ti korijeni katkad nose neke traume, mi smo nacija koja prvom ili drugom generacijom seže na selo, dodiri naraštaja često su vezani uz sudar kultura, uvijek su tu neke babe, dide, pršuti, pome, vikendi u zavičaju… Međutim, obitelj je u Hrvatskoj dugo bila odsutna. Ona je bila domena sit-coma kao Naši i Vaši ili Stipe u gostima. Tipični lik hrvatske književnosti je urbani, samostalni samac što se meni uvijek činilo krajnje neautentičnim, to kao da je neki književni, falši trop uvezen iz Bukowskog ili Austera. Mene obitelj jako zanima, mislim da odnos s roditeljima generira većinu naših ljudskih trauma i neuroza, a obitelj reflektira i popratno utječe na ekonomiju, ideologiju, urbanizam, čak kriminal. To je točka dodira koja me intrigira.
Na književnoj večeri u Zadru spominjali ste kako su pisci 90-ih suočeni sa stvarnošću i da je ta stvarnost dovela do toga da se književnost vrati realnosti? Što je glavna odlika te književnosti, a osobito kad uzmemo u obzir da su pisci koji su počeli pisati tada i izdavati u Quorumu danas stasali u prvake naše književnosti?
– Rat 90-ih sve je nas suočio s eksplozijom stvarnih sudbina, ljudskih priča. Svima se nama najednom počelo puno toga događati. U nekom trenutku, sredinom 90-ih, ja sam odjednom iz želuca shvatio da imam kao pisac i čitatelj potrebu za književnošću koja će posredovati to iskustvo, i da me postmoderna, intertekstualna, učena književnost 80-ih u tom smislu ne zadovoljava. To je bilo nešto što je bubnulo iz želuca, emotivno, kao kad čovjek spozna vjeru. Nije to bio racionalni iskorak. Imao sam potrebu za prozom o zbilji, o ljudima koje mogu prepoznati, o situacijama koje mogu usporediti s iskustvom, imao sam potrebu za pričom i za narativnom jednostavnošću. A onda sam shvatio da tako dišu i drugi pisci moje generacije u Hrvatskoj, da bih na koncu shvatio da nije tako samo u Hrvatskoj, nego je to globalni pomak i u književnosti i u filmu. Pogledajte rumunjski novi val!
Novi trend
Ako je generacija pisaca nastala negdje 90-ih godina i malo poslije obilježena suočavanjem sa stvarnošću i ratom što će obilježiti generaciju pisaca koja stasava danas, onu poslijeratnu generaciju?
– Čini mi se da se može prepoznati jedan novi trend koji dominira već pet-šest godina, nešto poput novog intimizma. Nisu toliko prisutne široke socijalne freske koliko jednostavni zapleti iz intimnog života: preljubi, bračni trokuti, mladi parovi koji se uzajamno otkrivaju. Tu se također nekad pojavljuje rat, ali drukčije: često kao poleđina za priču o odrastanju, kao kod Ivane Simić Bodrožić ili Maše Kolanović. Međutim, meni se i u toj prozi najviše sviđa ona kod koje u poleđini vidim društvo: recimo, rat kod Ivane Bodrožić, ili u pričama Tanje Mravak gdje se intimne drame zbivaju u kontekstu patrijarhalne, često opresivne dalmatinske obitelji.
Rekli ste kako je film postao podsvijest književnosti. Također ste spomenuli neke knjige koje su nastale gotovo kao da i jesu film, poput knjiga Dana Browna. Je li to ispreplitanje filmske i književne umjetnosti pozitivno ili negativno za književnost?
– Neutralno. U lošim slučajevima – a po meni to Dan Brown jest – to vodi predvidivosti i stereotipnoj kompoziciji. No, ne bih generalizirao. Roman je pod utjecajem filma još od avangardi 20-ih, od Dos Passosa i Doeblina, a film je već sto godina dominantna narativna vrsta. Zašto ne bi roman poprimio i elemente TV trakavice? To recimo ja prepoznajem kod Franzena, u “Slobodi”, koja je sjajan roman, ali i nešto poput intelektualističke soap opere.
Zadržimo se još kratko na filmu. U jednom članku pisali ste o jugoslavenskoj produkciji i filmovima te o tri osvojena Oscara. Svima je poznato da je danas hrvatski film negdje na površini i pliva, dok je srpski film, barem sudeći po Pula film festivalu definitivno pokupio ovacije. Što je potrebno da bi se hrvatska filmska industrija trgnula i opet dosegnula vrhunce? Spajanje tržišta, suradnja sa susjedima u filmskoj produkciji?
– Srpski film imao je svoje odlično razdoblje, pa potom i doba krize oko 2005.-7., da bi se sad vratio s nekoliko odličnih novih režisera poput Vladimira Perišića, Nikole Ležaića. Hrvatski je film po meni veći dio 2000-ih bio bolji od srpskog, no zadnje dvije godine su dosta razočaravajuće. Teško je objasniti razloge, možda je naprosto to slučaj. Što se tiče suradnje, ex-Yu kinematografije uvelike koprodukcijski surađuju, no s tržištem, i u knjizi i u filmu, stvari stoje drukčije. U Srbiji nema velikog interesa za hrvatski film, kao ni obratno, i filmovi uglavnom gostuju na festivalima i kinotekama, rjeđe igraju u pravim kinima. Isti slučaj je s prozom: za mnoge srpske ili hrvatske književne zvijezde s one druge strane čitatelji su jedva čuli. Stvarno tržišno okrupnjavanje postoji samo u muzici, pogotovo onoj lošoj. Ali ne samo lošoj – uzmi Goribor, Dubioza kolektiv…
Biti savjestan građanin
Što se tiče tržišta, jedan od problema je i književno tržište koje je poprilično stagniralo. Spomenuli ste kako je ono jedno vrijeme buknulo te je bilo izuzetno otvoreno, no naravno to nije moglo potrajati vječno. Danas svi govore o oprezu izdavača, a i gotovo nijedan hrvatski pisac ne živi isključivo od svog književnog rada. Kakvo nam je danas stanje na književnom tržištu?
– Izdavači kažu – grozno. Ali, postoje ljudi koji su upućeniji u to od mene, možda bi trebalo pitati njih. Što se pisaca tiče, njima ionako nikad nije bilo dobro, osim rijetkih pisaca za teatar nitko od nas ne može živjeti od književnosti niti je ikad mogao.
Uz pisanje bavite se i novinarskim radom, možda ste po njemu i najpoznatiji, a osobito po oštrim “Vijestima iz Liliputa”. Osim vas, mnogi pisci pišu kolumne u dnevnicima i tjednicima. Je li dužnost pisca da bude društveni kroničar, da komentira aktualna društvena događanja, a osobito ako se ona tiču grada u kojem živi i djeluje?
– Ne, nije dužnost. Njihova je dužnost da budu savjesni građani, da glasuju i brane demokratske vrednote, kao što je tu dužnost svih obrazovanih, i arhitekata i profesora i liječnika. Neki ljudi imaju sklonost i poziv da to rade, pa ga imam i ja, zato se dogodilo da sam se afirmirao u novinarstvu. Volio bih imati više vremena za književnost, ali ni da mogu ne bih se odrekao novinarstva. Novinarstvo ti daje radost direktne reakcije, odjeka od danas na sutra, a to je ono što književnost nema jer sporo nastaje i spora joj je recepcija.
Mora li književnost biti društveno angažirana?
– Mislim da sam već odgovorio. Ne, naravno. Ali, književnost koju volim obično ima neke veze s realitetom. To je ne čini nužno aktivističkom, ali je čini zainteresiranom za stvarnost.
Čitate li hrvatske autore i koga? Koga biste izdvojili kao mladu nadu književnosti, nekoga tko se u posljednje vrijeme profilirao?
– Roman Olje Savičević je za mene najbolja hrvatska knjiga u zadnjih pet godina. Jako volim Ferića koji je veliki pisac i (eto vam ekskluzive, pouzdano znam) upravo je završio svoj roman Kalendar Maya koji čekamo godinama. Volim priče Tanje Mravak. Volim rane Jergovićeve priče. “Kino Lika” Damira Karakaša mi je osobni miljenik 2000-ih. Od novih knjiga, intrigantno mi je “Drenje” Luke Bekavca.
Ekipa ZFF dovela je fantastične goste
U Hrvatskoj djeluje nekoliko filmskih festivala. U Zadru se također već drugu godinu za redom organizira FilmForumZadar festival koji u Zadar dovodi zaista velika filmska imena. Koliko su takvi festivali dobri za Hrvatsku, ali i potencijalni razvoj zakočene filmske industrije?
– To bujanje festivala je svjetski fenomen. Došli smo u fazu kad iole ambiciozni grad ako drži do sebe mora imati filmski festival kao nekad ZOO ili galeriju. To je dijelom vezano i uz rušenje tržišta art-filma, koji teško nalazi prostor u multipleksima. Gradovima je u načelu lakše financirati pet dana festivala, nego cijelu godinu održavati pogon art-kina. U tom bujanju, sve je teže izboriti vidljivost, pa se stvori inflatorni efekt, ako ste režiser zapaženog filma dobivate na desetine pozivnica… Tako je jedan čileanski režiser snimio dokumentarac o tome kako je godinu dana proveo samo po filmskim festivalima: 365 dana nije odbijao ni jedan poziv, svuda je išao, i na koncu je cijelu godinu proveo po festivalima. To može izgledati predmet podsmijeha, no zašto ne, ako postoji uporište kod lokalne zajednice i publike? Evo, ovog vikenda završio je prvi filmski festival u Opuzenu, gdje je 400 ljudi svaki dan gledalo art-filmove, a to je grad od 2000 stanovnika u kojem kina nije bilo 30 godina, a najbliže je kino udaljeno 77 km, u Dubrovniku.
Što se Zadra tiče, mislim da bi bilo dobro da se festival jasnije profilira programom, jer je program zvučan, atraktivan, ali previše baziran na filmovima koji će ionako imati distribuciju. Međutim, ekipa ZFF dovela je fantastične goste. Ne znam koliko su Zadrani svjesni da je pet dana u njihovom gradu bila Anamaria Marinca, velika diva europskog filma, glavna glumica filma koji je 2007. osvojio Cannes. Vidio sam je u petak, usput, kako sama pije kavu u miru, u Arsenalu.
Knjiga i film po preporuci
Koja je zadnja dobra knjiga koju ste pročitali i koju biste preporučili našim čitateljima?
– Zbirka kratkih priča Kanađanke Alice Munroe. Divne, dirljive, moćne.
Koji je zadnji dobar film koji ste pogledali i koji biste preporučili našim čitateljima?
– Od filmova koji su ove godine igrali u Hrvatskoj, moj miljenik je mađarski film “Pal adrienn” Agnes Kocsis.
najnovije
najčitanije
Svijet
TURSKI PREDSJEDNIK
Erdogan čestitao Putinu i ponovno ponudio posredništvo oko Ukrajine
Hrvatska
KAMPANJA SE ZAHUKTAVA
Grbin: “Imamo ustavni udar pištoljem na vodu”. Božinović: “Oni nemaju ni program, ni ljude, ni stranku”
Crna Kronika
OPTUŽEN JE
Osječki policajac optužen za ubojstvo djevojke službenim pištoljem
Hrvatska
STRANI RADNICI
Ličke pastire zamijenili strani radnici s Dalekog istoka, zadovoljni su plaćom i uvjetima
Hrvatska
NEVIĐENA KAMPANJA
SDP objavio sliku “onoga čije se ime ne smije izgovoriti”
Crna Kronika
više ozlijeđenih
Dovršen očevid prometne nesreće kod Zelenog hrasta
Zadar
ZLATNI PIR
Ljubav na prvi pogled Marije i Ivice Masnića traje već pola stoljeća
Zadar
(NE)ZAINTERESIRANI ZA POLITIKU
Razgovarali smo sa zadarskim maturantima koji dobivaju pravo glasa, evo što kažu o izborima
Crna Kronika
51-godišnjak
TEŠKA NESREĆA Pijan izazvao frontalni sudar u Zagradu, ozlijeđene tri osobe
Nogomet
dobio po glavi