Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

9 C°

Pavičić: Ne mislim da kratka priča može na duge staze ugroziti roman

29.08.2011. 22:00
Pavičić: Ne mislim da kratka priča može na duge staze ugroziti roman


Roman je prevladao jer je bio izazov – u hrvatskoj književnosti uvijek je postojao deficit romana, a prevladao je i zbog prodora kapitalizma u izdavaštvo, jer je roman kruna tržišta knjiga, najprodavaniji, medijski najprimamljiviji. Zato je povratak kratkoj priči pomalo i odmak od te kulture hitova 2000-ih. Ali, ne mislim da kratka priča može na duge staze ugroziti roman, koji je danas svugdje na svijetu globalno dominantna vrsta


Filmski kritičar, novinar, kolumnist i  pisac Jurica Pavičić jedan je od naših  najpoznatijih autora. Predstavnik realistične proze Pavičić je možda najpoznatiji po kolumnama “Vijesti iz Liliputa” u kojima secira političke, kulturne i društvene događaje ratne i poslijeratne Hrvatske.  Dobitnik je brojnih  nagrada, većinom od strane novinarske  struke pa je tako 1992. godine dobio  nacionalnu nagradu za filmsku kritiku  “Vladi­mir Vuković”, za tekstove iz serije  kolumni “Vijesti iz Liliputa” 1996. dobiva nagradu nacionalnog novinarskog  društva “Marija Jurić Zagorka”, 2002.  nagradu za doprinos novinarstvu “Veselko Tenžera”, a 2007. nagradu “Miljenko Smoje” Slo­bodna Dalmacije. U  književnosti se javlja 1997. godine socijalnim trilerom “Ovce od gipsa”, 2000.  godine izlazi mu roman “Nedjeljni prijatelj”, iste mu je godine u Splitu praizvedena drama “Trovačica”, 2001. objavio  je sabrane tekstove iz serije “Vijesti iz  Liliputa”, a iste godine objavio je i  monogorafiju o hrvatskoj postmodernističkoj fantastici. “Minuta 88”, treći  roman objavljuje 2002., a četvrti “Kuća  njene majke” 2005. godine, dok je peti  “Crvenkapica” objavljen 2006. Zbirka  priča “Patrola na cesti” objavljena je  2008. godine u izadnju VBZ-a.
Fokus na obitelj
Juricu Pavičića zatekli smo prije nekoliko dana na književnom susretu  održanom u sklopu Međunarodne ljetne  škole “Zoranićeva arkadija” na  Sveučilištu u Zadru. Polaznicima ljetne  škole, uglavnom slovenskim prevoditeljima iz Brisela, Pavičić je toga dana  održao predavanje o filmu, a u večernjim satima odgovarao je na njihova  brojna pitanja o stanju moderne hrvatske književnosti i filma, ali i odnosima književne i filmske umjetnosti  na našim prostorima. Na koncu premijerno je pročitao priču “Sestra”, dosad  neobjavljenu, koja bi trebala izići uskoro  u njegovoj najnovijoj zbirci priča. Iskorisitili smo priliku i sami porazgovarali s Juricom.
Krenimo od vašeg književnog stvaralaštva. Posljednju knjigu izdali ste  2008. godine, zbirku priča “Patrola na  cesti”. Kad možemo očekivati vašu novu  knjigu tržištu? Spominjali ste da se  također radi o zbirci priča?
– Da, riječ je o zbirci priča koja je za  sad gotova približno dvije trećine. Dio  priča zbirke već je izlazio u raznim  zbornicima, poput zbornika Europskog  festivala kratke priče, a dio je još  neobjavljen. Priče su slične onima iz  “Patrole na cesti”, osim što su možda još  više fokusirane na obitelj. Vjerujem da  će knjiga biti vani potkraj 2012. Također, završio sam i jednu filmsku  knjigu, o stilu i ideologiji u filmovima  zemalja bivše Jugoslavije nastalim iza  ’90. Ona će izići za nekoliko mjeseci.
Što je to s hrvatskim književnicima i  formom kratke priče? Naime, teško je  ne primjetiti da je u posljednje vrijeme  kratka priča postala omiljena forma  hrvatskih prozaista?
– To je zapravo povratak na mjesto  zločina. Ako se prisjetite, cijela književnost 90-ih bila je pod jakim utjecajem  Raymonda Carvera i američke kratke  priče, to nas je konstitutivno obilježilo,  a i Tomić, Jergović, Perišić prvo su  postali popularni kratkim pričama. Roman je prevladao jer je bio izazov – u  hrvatskoj književnosti uvijek je postojao deficit romana, a prevladao je i  zbog prodora kapitalizma u izdavaštvo,  jer je roman kruna tržišta knjiga, najprodavaniji, medijski najprimamljiviji.  Zato je povratak kratkoj priči pomalo i  odmak od te kulture hitova 2000-ih. Ali,  ne mislim da kratka priča može na duge  staze ugroziti roman, koji je danas svugdje  na svijetu globalno dominantna vrsta.
Eksplozija stvarnih sudbina
Na književnoj večeri premijerno ste  pročitali priču “Sestra” kroz koju se provlači  jedna pomalo teška obiteljska tema. Spomenuli ste da bi obitelj trebala biti dio  književnosti na ovim prostorima. Zašto?
– Obitelj ima ogromno mjesto u životu ljudi  u Hrvatskoj. Svi mi vučemo neke korijene, ti  korijeni katkad nose neke traume, mi smo  nacija koja prvom ili drugom generacijom  seže na selo, dodiri naraštaja često su vezani  uz sudar kultura, uvijek su tu neke babe,  dide, pršuti, pome, vikendi u zavičaju…  Međutim, obitelj je u Hrvatskoj dugo bila  odsutna. Ona je bila domena sit-coma kao  Naši i Vaši ili Stipe u gostima. Tipični lik  hrvatske književnosti je urbani, samostalni  samac što se meni uvijek činilo krajnje  neautentičnim, to kao da je neki književni,  falši trop uvezen iz Bukowskog ili Austera.  Mene obitelj jako zanima, mislim da odnos s  roditeljima generira većinu naših ljudskih  trauma i neuroza, a obitelj reflektira i  popratno utječe na ekonomiju, ideologiju,  urbanizam, čak kriminal. To je točka dodira  koja me intrigira.
Na književnoj večeri u Zadru spominjali  ste kako su pisci 90-ih suočeni sa stvarnošću  i da je ta stvarnost dovela do toga da se  književnost vrati realnosti? Što je glavna  odlika te književnosti, a osobito kad uzmemo u obzir da su pisci koji su počeli pisati  tada i izdavati u Quorumu danas stasali u  prvake naše književnosti?
– Rat 90-ih sve je nas suočio s eksplozijom  stvarnih sudbina, ljudskih priča. Svima se  nama najednom počelo puno toga događati.  U nekom trenutku, sredinom 90-ih, ja sam  odjednom iz želuca shvatio da imam kao  pisac i čitatelj potrebu za književnošću koja  će posredovati to iskustvo, i da me postmoderna, intertekstualna, učena književnost 80-ih u tom smislu ne zadovoljava. To je  bilo nešto što je bubnulo iz želuca, emotivno,  kao kad čovjek spozna vjeru. Nije to bio  racionalni iskorak. Imao sam potrebu za  prozom o zbilji, o ljudima koje mogu prepoznati, o situacijama koje mogu usporediti  s iskustvom, imao sam potrebu za pričom i za  narativnom jednostavnošću. A onda sam  shvatio da tako dišu i drugi pisci moje  generacije u Hrvatskoj, da bih na koncu  shvatio da nije tako samo u Hrvatskoj, nego  je to globalni pomak i u književnosti i u  filmu. Pogledajte rumunjski novi val!
Novi trend
Ako je generacija pisaca nastala negdje  90-ih godina i malo poslije obilježena  suočavanjem sa stvarnošću i ratom što će  obilježiti generaciju pisaca koja stasava danas, onu poslijeratnu generaciju?
– Čini mi se da se može prepoznati jedan  novi trend koji dominira već pet-šest godina,  nešto poput novog intimizma. Nisu toliko  prisutne široke socijalne freske koliko jednostavni zapleti iz intimnog života: preljubi, bračni trokuti, mladi parovi koji se  uzajamno otkrivaju. Tu se također nekad  pojavljuje rat, ali drukčije: često kao poleđina za priču o odrastanju, kao kod Ivane  Simić Bodrožić ili Maše Kolanović.  Međutim, meni se i u toj prozi najviše sviđa  ona kod koje u poleđini vidim društvo:  recimo, rat kod Ivane Bodrožić, ili u pričama  Tanje Mravak gdje se intimne drame zbivaju  u kontekstu patrijarhalne, često opresivne  dalmatinske obitelji.
Rekli ste kako je film postao podsvijest  književnosti. Također ste spomenuli neke  knjige koje su nastale gotovo kao da i jesu  film, poput knjiga Dana Browna. Je li to  ispreplitanje filmske i književne umjetnosti  pozitivno ili negativno za književnost?
– Neutralno. U lošim slučajevima – a po  meni to Dan Brown jest – to vodi predvidivosti i stereotipnoj kompoziciji. No, ne  bih generalizirao. Roman je pod utjecajem  filma još od avangardi 20-ih, od Dos Passosa  i Doeblina, a film je već sto godina dominantna narativna vrsta. Zašto ne bi roman  poprimio i elemente TV trakavice? To recimo  ja prepoznajem kod Franzena, u “Slobodi”,  koja je sjajan roman, ali i nešto poput  intelektualističke soap opere.
Zadržimo se još kratko na filmu. U jednom  članku pisali ste o jugoslavenskoj produkciji i filmovima te o tri osvojena Oscara.  Svima je poznato da je danas hrvatski film  negdje na površini i pliva, dok je srpski film,  barem sudeći po Pula film festivalu definitivno pokupio ovacije. Što je potrebno da  bi se hrvatska filmska industrija trgnula i  opet dosegnula vrhunce? Spajanje tržišta,  suradnja sa susjedima u filmskoj produkciji?
– Srpski film imao je svoje odlično razdoblje, pa potom i doba krize oko 2005.-7.,  da bi se sad vratio s nekoliko odličnih novih  režisera poput Vladimira Perišića, Nikole  Ležaića. Hrvatski je film po meni veći dio  2000-ih bio bolji od srpskog, no zadnje dvije  godine su dosta razočaravajuće. Teško je  objasniti razloge, možda je naprosto to  slučaj. Što se tiče suradnje, ex-Yu kinematografije uvelike koprodukcijski surađuju,  no s tržištem, i u knjizi i u filmu, stvari stoje  drukčije. U Srbiji nema velikog interesa za  hrvatski film, kao ni obratno, i filmovi  uglavnom gostuju na festivalima i kinotekama, rjeđe igraju u pravim kinima. Isti  slučaj je s prozom: za mnoge srpske ili  hrvatske književne zvijezde s one druge  strane čitatelji su jedva čuli. Stvarno  tržišno okrupnjavanje postoji samo u muzici, pogotovo onoj lošoj. Ali ne samo lošoj –  uzmi Goribor, Dubioza kolektiv…
Biti savjestan građanin
Što se tiče tržišta, jedan od problema je i  književno tržište koje je poprilično stagniralo. Spomenuli ste kako je ono jedno  vrijeme buknulo te je bilo izuzetno otvoreno, no naravno to nije moglo potrajati  vječno. Danas svi govore o oprezu izdavača,  a i gotovo nijedan hrvatski pisac ne živi  isključivo od svog književnog rada. Kakvo  nam je danas stanje na književnom  tržištu?
– Izdavači kažu – grozno. Ali, postoje ljudi  koji su upućeniji u to od mene, možda bi  trebalo pitati njih. Što se pisaca tiče, njima  ionako nikad nije bilo dobro, osim rijetkih  pisaca za teatar nitko od nas ne može živjeti  od književnosti niti je ikad mogao.
Uz pisanje bavite se i novinarskim radom,  možda ste po njemu i najpoznatiji, a osobito  po oštrim “Vijestima iz Liliputa”. Osim vas,  mnogi pisci pišu kolumne u dnevnicima i  tjednicima. Je li dužnost pisca da bude  društveni kroničar, da komentira aktualna  društvena događanja, a osobito ako se ona  tiču grada u kojem živi i djeluje?
– Ne, nije dužnost. Njihova je dužnost da  budu savjesni građani, da glasuju i brane  demokratske vrednote, kao što je tu dužnost  svih obrazovanih, i arhitekata i profesora i  liječnika. Neki ljudi imaju sklonost i poziv da  to rade, pa ga imam i ja, zato se dogodilo da  sam se afirmirao u novinarstvu. Volio bih  imati više vremena za književnost, ali ni da  mogu ne bih se odrekao novinarstva. Novinarstvo ti daje radost direktne reakcije,  odjeka od danas na sutra, a to je ono što  književnost nema jer sporo nastaje i spora joj  je recepcija.
Mora li književnost biti društveno angažirana?
– Mislim da sam već odgovorio. Ne,  naravno. Ali, književnost koju volim obično  ima neke veze s realitetom. To je ne čini  nužno aktivističkom, ali je čini zainteresiranom za stvarnost.
Čitate li hrvatske autore i koga? Koga  biste izdvojili kao mladu nadu književnosti,  nekoga tko se u posljednje vrijeme profilirao?
– Roman Olje Savičević je za mene najbolja  hrvatska knjiga u zadnjih pet godina. Jako  volim Ferića koji je veliki pisac i (eto vam  ekskluzive, pouzdano znam) upravo je završio svoj roman Kalendar Maya koji čekamo  godinama. Volim priče Tanje Mravak. Volim  rane Jergovićeve priče. “Kino Lika” Damira  Karakaša mi je osobni miljenik 2000-ih. Od  novih knjiga, intrigantno mi je “Drenje” Luke  Bekavca.


Ekipa ZFF dovela je fantastične goste




U Hrvatskoj djeluje nekoliko filmskih festivala. U Zadru se također već drugu godinu za redom organizira  FilmForumZadar festival koji u Zadar dovodi zaista velika filmska imena. Koliko su takvi festivali dobri za  Hrvatsku, ali i potencijalni razvoj zakočene filmske industrije?
– To bujanje festivala je svjetski fenomen. Došli smo u fazu kad iole ambiciozni grad ako drži do sebe mora  imati filmski festival kao nekad ZOO ili galeriju. To je dijelom vezano i uz rušenje tržišta art-filma, koji teško nalazi  prostor u multipleksima. Gradovima je u načelu lakše financirati pet dana festivala, nego cijelu godinu održavati  pogon art-kina. U tom bujanju, sve je teže izboriti vidljivost, pa se stvori inflatorni efekt, ako ste režiser zapaženog  filma dobivate na desetine pozivnica… Tako je jedan čileanski režiser snimio dokumentarac o tome kako je godinu  dana proveo samo po filmskim festivalima: 365 dana nije odbijao ni jedan poziv, svuda je išao, i na koncu je cijelu  godinu proveo po festivalima. To može izgledati predmet podsmijeha, no zašto ne, ako postoji uporište kod  lokalne zajednice i publike? Evo, ovog vikenda završio je prvi filmski festival u Opuzenu, gdje je 400 ljudi svaki  dan gledalo art-filmove, a to je grad od 2000 stanovnika u kojem kina nije bilo 30 godina, a najbliže je kino  udaljeno 77 km, u Dubrovniku.
Što se Zadra tiče, mislim da bi bilo dobro da se festival jasnije profilira programom, jer je program zvučan,  atraktivan, ali previše baziran na filmovima koji će ionako imati distribuciju. Međutim, ekipa ZFF dovela je  fantastične goste. Ne znam koliko su Zadrani svjesni da je pet dana u njihovom gradu bila Anamaria Marinca,  velika diva europskog filma, glavna glumica filma koji je 2007. osvojio Cannes. Vidio sam je u petak, usput, kako  sama pije kavu u miru, u Arsenalu.


Knjiga i film po preporuci


Koja je zadnja dobra knjiga koju ste pročitali i koju biste preporučili našim čitateljima?
– Zbirka kratkih priča Kanađanke Alice Munroe. Divne, dirljive, moćne.
Koji je zadnji dobar film koji ste pogledali i koji biste preporučili našim čitateljima?
– Od filmova koji su ove godine igrali u Hrvatskoj, moj miljenik je mađarski film “Pal adrienn” Agnes Kocsis.