Tražimo kumove za školovanje siromašne djece

Godišnje školovanje osnovnoškolca kuma košta 50 eura, srednjoškolca 100 eura, a studenta 300 eura. Kumovi dobiju imena djece te na kraju godine njihove ocjene i pisma zahvale od djece, ističe fra Ilija

U utorak navečer u samostanu sv. Frane održana je projekcija filma Mira Aščića, “Kimbulu – zaboravljeno središte Afrike”. Uoči projekcije imali smo prigodu razgovarati s glavnim akterom filma, fra Ilijom Barišićem, o njegovoj dugogodišnjoj misiji u Kongu.
– Otišao sam u tadašnji Zair, u grad Bukavu, 1972. na Malu Gospu. Tamo sam prošao više misija i 2005., po želji poglavara, pošao u nadbiskupiju Butembo – Beni, u mjesto Kimbulu, gdje smo otvorili župu sv. Josipa. Bio je to povijesni događaj, svečano otvorenje župe bilo je 2006. kada se slavila 100. obljetnica dolaska prvih misionara u Kongo. Župa u Kimbulu je prvi put otvorena 1925. godine, ponovno zatvorena 1930., sve dok mi nismo došli 2005., priča fra Ilija.
Župa sv. Josipa se nalazi na samom ekvatoru i ima još osam podružnica s južne i sjeverne strane ekvatora. Jedna od podružnica se nalazi na čak 3.000 metara nadmorske visine.
– U našoj župi imamo ukupno 22.000 vjernika, a ove godine smo na Veliku subotu krstili još 110 katekumena. Vrlo je napučeno i svaki mjesec krstimo 200 djece. No, ne pomaže Crkva tom narodu da se podigne samo duhovno, već kompletno, i intelektualno i tjelesno. Crkva provodi jednu inkulturaciju, da se taj narod podigne u svojoj civilizaciji, kulturi, vjeri, znanosti, poštujući njihove vrednote, način života, jezik, kulturu, glazbu… Da se te “zabačene” civilizacije povežu s drugima, govori fra Ilija.
Misionari pomažu podukom, gradnjom škola, crkva, bolnica te zapošljavanjem tamošnjeg naroda u toj gradnji.
– Misionar daje prigodu onom tko želi činiti dobro da to i učini. Tražimo kumove za školovanje siromašne djece i, tko god želi, može se obratiti u Samostan sv. Frane. Godišnje školovanje osnovnoškolca kuma košta 50 eura, srednjoškolca 100 eura, a studenta 300 eura. Kumovi dobiju imena djece te na kraju godine njihove ocjene i pisma zahvale od djece, ističe fra Ilija.
Djeca su u Kongu, kaže najveće bogatstvo, a od prve do pete godine umre njih oko 62 posto.
– Zbog manjka hrane i manjka higijene, djeca često oboljevaju od trbušnih bolesti i velika je smrtnost djece. Uglavnom jedu grah, slatki krumpir i manjok, stalno istu monotonu hranu, bez proteina. Neishranjena djeca su uglavnom tužna, imaju napuhane trbuhe, a kosa, trepavice i obrve im požute. Zbog tako lošeg stanja djece, onog najvećeg bogatstva u Kongu, Caritas propagira uzgoj zečeva i indijske krmadi, čije je meso i krv jako dobro za neishranjenu djecu, govori fra Ilija.
Ljudi tamo žive u okruglim ili kvadratnim kolibama s krovom od trave ili bananine kore, «žbukom» od blata i bambusa te blatnim podom. Unutra je hladnije, od 15 do 22 stupnja, dok je vani jako vruće. Ima puno kiša, što je, ističe fra Ilija, dobro.
Kongo je bio belgijska kolonija, iako je, kaže fra Ilija, 80 puta veći od same Belgije. Fra Ilija priča i o paradoksu velikog materijalnog bogatstva koje ova zemlja ima i siromašnog načina života kojim ljudi u njoj žive.
– Demokratska republika Kongo ima dosta dijamanata, zlata, tantala, ima veliku ekvatorijalnu šumu, no umjesto da, po logičnom pravu, to koriste prvenstveno oni koji tamo i žive, velike sile stjerale su Kongoance u kut. Velike sile koče njihov intelektualni razvoj, a zbog tehničkog neznanja dolazi do siromaštva, dok bogatstvo s kojim oni jednostavno ne znaju raspolagati uzima netko drugi, govori fra Ilija te dodaje da bi jednaka prava trebala vrijediti za sve, a prvenstveno pravo na dostojanstven život.
U pokrajini Kivu, u kojoj fra Ilija živi, rijetko se živi dostojanstveno. Vlada velika nesigurnost. Neredi, pljačke, silovanja dio su tamošnje svakodnevice, a u vojsku se šalju i najmanja djeca.
– To je kao “kamp za izbjeglice”. Na periferiji šume su vojne frakcije iz Ruande, Hutu vojnici, te oni koji ih progone, Tutsi. Pobunjenici iz susjednih zemalja Ruande i Ugande bježe u Kongo, skrivaju se po šumi. To je prouzrokovalo da se u narodu stvore ekstremisti i nacionalisti koji su i protiv tih izbjeglica i protiv državne vojske te vojske stranih država koje ne čini ništa da bi spriječile nerede. Pleme u kojem ja živim, Banande, su miroljubivi i gostoljubivi zemljoradnici. Ali i oni brane svoje. Zatvaraju se u svoju kulturu, ekonomiju, trgovinu i u Butembu nema nijednog trgovca koji nije iz tog plemena. Stranom trgovcu neće nitko ništa kupiti, ističe fra Ilija.
Ljudi se tamo bave uzgojem kinina koji se dobiva od biljke kenjkin, a uspješno liječi malariju, zatim uzgojem čaja, papaja koje se koriste u medicini, uzgojem kave…
Fra Ilija dolazi u Zadar jednom u tri godine i kaže da mu nedostaje, ali u Africi je već trideset i osam godina i to je za njega dom.
Fra Ilija na kraju zaključuje da siromasi, kako ih mi nazivamo, ne bi trebali biti teret cijelog društva.
– Njihovo materijalno siromaštvo krije duhovno bogatstvo, a to su dijete, čovjek, obitelj… To je pravo bogatstvo i oni ga imaju, ističe fra Ilija.