Puno desetljeće Grad je gradio sebe, bez pomoći sa strane

– Kad je Tito došao 1955. prvi put u Zadar, a imao je veliku pratnju, u jednom trenu na balkonu općinske zgrade iskoristio sam prigodu i otvorenu mu rekao da Zadar treba pomoć, prije svega novčanu. Dobivali smo novac u ratama – kaže šjor Zvonko Relja
Sutra će se navršiti 65  godina da su partizani ušli u  Zadar. U razrušeni grad.  Mnogi su o tomu govorili i  pisali, ali još nema niti jednog cjelovitog znanstvenoga djela utemeljenog na objektivnim  podacima, na izvornim dokumentima. Možda jednoga dana netko i taj projekt započne  i dovrši. Danas, šest i pol desetljeća nakon ulaska nevelike  partizanske postrojbe u Grad,  malo je živućih svjedoka.  Zvonko Vladović Relja jedan  je od njih. Krepki osamdesetšestgodišnjak bio je u Zadru kad su partizani stigli.
– Bio je 31. listopada, bila je  noć – kaže šjor Zvonko.
Stanovništva je bilo malo, a  Poluotok je stenjao pod  ruševinama.
– Niti jedna kuća nije imala  krov. Žalosno je, ali istinito,  da su u trenucima kad nije bilo  zračnih napada pojedinci ili  skupine s obližnjih otoka dolazili i odnosili sve što su mogli. Namještaj, kućanske potrepštine, čak i grede i brukve… Bila je to klasična  pljačka.
Na Kalelargi, sjeća se Zvonko, bilo je naslaga ruševina  visokih i do pet metara.
– Fašisti su proglasili da je u  Zadru veoma jak vojni garnizon što zapravo nije bilo  točno. On jest bio brojčano  dosta velik, oko četiri i pol  tisuće ljudi, ali bio je u žici i  stoga ograničen. Saveznici su  često na povratku s bombardiranja u Njemačkoj jednostavno iznad Zadra istovaravali preostale bombe. Stanovništvo je zrakoplove bombardere zvalo mlikarice jer su  dolazili zorom.
Povlačenje Nijemaca nije  bilo baš jednostavno.
– Nosili su prema Rijeci sa  sobom dijelove dalekovoda  Šibenik – Zadar. Vodile su se  borbe, a moja je postrojba  sudjelovala kod Tulovih greda  u akciji protiv dijelova njemačke divizije Prinz Eugen. U  veljači 1944. ja sam bio ranjen  iznad Barić Drage jer smo  napadali ustašku posadu jedne vidilice. Pogodio me  dum-dum metak u lijevu nogu, pa su me preko Velebita  prebacili u Liku, a s Krbavskoga polja zrakoplovom u  Bari i onda u Taranto na operaciju u Savezničku bolnicu.  Preko Visa vratio sam se natrag i bio u Zadru kad su  partizani ušli u Grad.
Tračnice i vagoneti iz Maslinice, arbanaški karovi
Šjor Zvonko bio je predsjednik Ujedinjenoga saveza  antifašističke omladine Hrvatske za grad Zadar i okolicu.  I danas čuva člansku knjižicu s  rednim brojem jedan.
– Odmah smo preuzeli brigu  oko čišćenja grada. Prva zadaća bila je uspostaviti opskrbu za ono malo stanovnika.  Na Poluotoku sve su prodavaonice bile porušene i roba  odnesena, tržnica pod ruševinama. Organizirali smo četiri  brigade po 350 članova. Otišli  smo odmah u Maslinici gdje je  bio terminal za boksit i donijeli tračnice i vagonete. Svi  karovi stavljeni su u službu  čišćenja pri čemu treba reći da  su se najviše odazvali ljudi iz  Arbanasa, ali iz iz drugih prigradskih naselja. I nikad nitko  nije bio novčano ili drugačije  nagrađen.
Nije bilo jednostavno očistiti grad, a i potrajalo je.
– U prvo vrijeme nije bilo  moguće organizirati prehranu  kad nije bilo namirnica. Onda  su počeli dolaziti paketi  UNRRE i imali smo jedan  topli obrok dnevno što je bila  velika stvar. Entuzijazam je  bio golem.
Ruševine su se odvozile u  uvalu Jazine, na Kolovare…
– Nasipali smo more ispred  bivše Ledane u Jazinama, pa  more kod Kolovara gdje je  poslije napravljena Poliklinika. Materijal je bio i sortiran  jer je valjalo puno toga izgraditi.
Prošlo je puno godina,  Grad se uzdizao, a građani  radili i radili. Zadru pomoć sa  strane nije dolazila.
– Ništa, ni od republičkih ni  od saveznih vlasti. Nitko  ništa.
Šjor Zvonko odlučio je taj  podatak staviti pod brk nikom  drugom nego – Titu!
– Je, kad je došao 1955. prvi  put u Zadar, a imao je veliku  pratnju, u jednom trenu na  balkonu općinske zgrade iskoristio sam prigodu i otvorenu mu rekao da Zadar treba  pomoć, prije svega novčanu.  Nije to bilo jednostavno izvesti, ali dosjetio sam se kako  ću.
Titova naredba Holjevcu:  Novci za Zadar!
Kako?
– Imao sam partijsku  knjižicu i rekao onima oko  njega da ću ga zamoliti da mi  se potpiše. Pristupio sam mu,  dao knjižicu, on se potpisao, a  ja sam se brže – bolje pred  Vladimirom Bakarićem i  Većeslavom Holjevcem potužio da u Zadar ne dolazi  nikakav novac. Kad sam rekao  što sam imao, Tito se okrenuo  prema Holjevcu, on je tad bio  ministar za krajeve vraćene  Hrvatskoj, pa mu je rekao  ‘Kako znaš nađi od 50 do 100  milijuna dinara i pošalji u Zadar’ na što je Holjevac samo  klimnuo glavom.
Je li novac stigao?
– Da, u ratama, ali Zadru je  i to puno vrijedilo.
Danas će šjor Zvonko reći  da je Zadar u godinama poslije Drugoga svjetskoga rata  relativno brzo uspostavio  život.
– Prvo je bila opskrba, poslije toga proizvodnja. Čim je  bilo moguće proradila je Vinarija kod Gospe od zdravlja,  pa Maraska, pa tekstilna tvornica, zatim proizvodnja tjestenine… Svi koji su ostali u  gradu zauzeli su se za proizvodnju. Grad je postupno dobivao nove i nove stanovnike,  s oko četiri i pol tisuće iz 1944.  došao je do nekih 15 tisuća za  kratko vrijeme.
Kakav je bio odnos nove  vlasti prema ljudima za koje se  znalo ili se sumnjalo da su  pripadali regularnoj talijanskoj vojsci ili fašističkim snagama?
– Za vojni sud, jer civilnih  još nije bilo, bio je zadužen  Šime Ivas. Pred taj sud izvedeno je 1944. otprilike 50  pripadnika različitih fašističkih snaga. To su uglavnom  bili pojedinci iz grada ili bliže  okolice i oni su optuženi i  osuđeni.
Presuda?
– Presuda je bila smrtna, a  izvršena je na Gradskom groblju. Još se vide tragovi na  zidu prema pravoslavnom dijelu groblja.
Tko je bio u streljačkom  stroju?
– Neki koji su morali prema  naredbi, a javili su se i neki  dragovoljno.
Je li bilo likvidacija bez presude ili ubojstava iz osvete?
– Mislim da nije.
Talijanska mirovina
U vrijeme talijanske uprave  u Zadru šjor Zvonko (rođen  1924.) završio je gimnaziju.
– Bila je kod Sv. Krševana.  Uvijek sam bio protiv Talijana, protiv njihove strahovlade. Oca su mi optužili da je  protiv vlasti, 1935. je ekstradiran u koncentracijski logor  kod Ancone. U Arbanasima  su nam minirali kuću pa smo živjeli  u jednoj od kuća čiji je vlasnik  bila obitelj pok. monsinjora  Šime Duke.
U SKOJ je šjor Zvonko  ušao 1941., pobjegao je iz regularne talijanske vojske, a  ima talijansku mirovinu.
– E, imao sam dokaz da sam  regrutiran, doduše bilo je to  nasilno, ali u zadarskom Arhivu ima knjiga regrutacije i to  mi je bio dokaz. Od dolaska u  postrojbu do bijega prošlo je  osam dana, ali priznali su jer  knjiga je knjiga.
Radni vijek proveo je u  Općini Zadar.
– Od 1944. kad sam bio u IO  ondašnje Skupštine općine do  mirovine bio sam tajnik. Zapravo, jedno sam vrijeme bio  u Turisthotelu, onda kad se  izdvajao iz bivše JTP.
I danas, puno godina nakon  što se Zadar vratio Hrvatskoj,  šjor Zvonko pamti jednu pojedinost.
– Nikad niti jedna vlast u  Zadru nije na odgovarajući  način izgovorila barem lijepu  riječ za sve one građane koji  su Grad podigli iz pepela. A to  je bio velik posao, možda  mnogima nezamisliv u današnje vrijeme.