17 °C
Online izdanje
Srijeda, 23.srpnja 2014.
Vi ste ovdje:  Home » Prilozi » Panorama
RSS feed
Današnji broj
Panorama
Povratak
Poželi mi sreću!
Piše: Hana Radulić
Nebrojeno se nesreća dogodi svake godine u rudnicima diljem svijeta, tim više što mnogi rudari rade u uvjetima koji ne ispunjavanje ni osnovne sigurnosne kriterije. Stoga je njihov pozdrav pri silasku pod zemlju "Sretno!" puno više od pozdrava jer on znači želju da se doslovno preživi radni dan. Koje su najveće rudarske nesreće na području bivše Jugoslavije?

Jedna od najvećih tragedija u rudnicima na prostoru nekadašnje Jugoslavije, ali i Europe, a koje se i danas još mnogi u Hrvatskoj sjećaju, dogodila se 26. kolovoza 1990. godine u jami "Dobrnja-jug" u Mramoru kod Tuzle. Poginulo je 180 rudara
Foto: FAH
ČILE - Najveća akcija spašavanja u povijesti rudarstva uspješno završila

Rudarstvo! Riječ je koja će većinu ljudi asocirati na težak fizički rad, neke možda i na čuveni Zolin roman, ali i na jedinstveni rudarski pozdrav "Sretno", koji o ovome poslu govori sve. Ne čudi stoga što je sudbina čileanskih rudara tjednima zaokupljala pozornost cijeloga svijeta, a Čile ujedinila u stepnji za njihove živote. Srećom, rudari koji su u čileanskom rudniku proveli skoro tri mjeseca spašeni su, štoviše postali su junaci i njihovo iskustvo zatočenja pod zemljom imalo je sretan kraj.

Najopasniji kineski i južnoafrički rudnici

Na žalost, rudarske nesreće često ne završavaju sretnim ishodom, što je pokazala i nesreća u ekvadorskom rudniku koja se dogodila istovremno kad i spašavanje Čileanaca. Četvorica rudara ostala su zatrpana na dubini od oko 150 metara u jednom manjem rudniku na jugu Ekvadora u kojemu je došlo do urušavanja zbog kvara na sustavu ispumpavanja vode. Sva su četvorica poginula. U isto je vrijeme došlo i do nesreće u rudniku ugljena u središnjoj Kini, a poginulo je četrdesetak rudara.

Inače, kineski rudnici smatraju se najopasnijima na svijetu, i u toj zemlji godišnje pogine i do tri tisuće rudara, dok neovisne organizacije ocjenuju da je broj daleko veći jer se mnoge nesreće prešućuju od strane vlasti kako bi se spriječilo zatvaranje opasnih rudnika.

Među najopasnije rudnike na svijetu svakako se ubrajaju i južnoafrički rudnici zlata u kojima su nesreće česte i s tragičnim posljedicama.

Na nekadašnjem jugoslavenskom prostoru najviše rudnika bilo je u tzv. Srednje-bosanskom bazenu (Zenica, Breza, Banovići, Kakanj), zatim rudnici kamenog ugljena na području Istre (Raša, Sečovlje), te srpska ležišta mrkog ugljena u Aleksincu, kopovi lignita na Kosovu, kao i rudnici u sklopu makedonskih ugljenokopa. Tijekom prošloga stoljeća u nekima od tih rudnika došlo je do velikih rudarskih tragedija, a podsjetit ćemo na neke od njih.

Tragedije istarskih ugljenokopa

Tako se najveća i nikad do kraja rasvijetljena nesreća u povijesti istarskih ugljenokopa dogodila 28. veljače 1940. godine, kada je rano ujutro u Oknu 1, na dubini od 240 metara, došlo do eksplozije metana i ugljene prašine. Iako se u novinskim tekstovima iz toga vremena navode različiti podaci o broju poginulih i ranjenih, dokumenti u pazinskom Povijesnom arhivu kazuju da je tada smrtno stradalo 186 rudara, neki u trenutku eksplozije, a neki od gušenja plinom.

I ta je nesreća pokazala kako najveću opasnost u rudnicima ugljena predstavlja metan i ugljena prašina. Naime, ugljena prašina od vrlo finih čestica, koja se stvara pri većini jamskih radova posebno je opasna i oblak lebdeće prašine, bilo primarne na mjestu nastanka ili već nataložene i uskovitlane, u određenoj koncentraciji zraka daje eksplozivnu smjesu. Opasnost predstavlja i sklonost ugljena samozapaljenju uslijed povećane sposobnosti adsorpcije kisika same ugljene tvari.

Druga velika nesreća u Istri dogodila se 14. ožujka 1948. godine u jami Labin. Strašna eksplozija ugljene prašine usmrtila je 88 rudara, medu kojima je bilo i njemačkih ratnih zarobljenika.

Prema službenim podacima u razdoblju od 1935. do 1999. godine u istarskim ugljenokopima smrtno je stradao 751 rudar.

Katastrofa tuzlanske "Dobrnje- jug"

I Bosna pamti velike rudarske nesreće, a jedna od njih je svakako ona u Kaknju koja se dogodila 21. travnja 1934. godine. Te je kobne subote u oknu Stara jama, gdje je radilo dvjestotinjak rudara, došlo do eksplozije. U otvore okna iz kojih je sukljao dim, s maskama na licu pojurili su spasioci koji su tek nakon dva i pol sata uspjeli na površinu izvući prvu žrtvu - kopača Bećira Pipu. Nakon četiri dana 125 mrtvih tijela izneseno je iz rudnika, a nakon čišćenja okna, za samo nekoliko dana nakon pokopa, nova smjena rudara sišla je u jamu. Bila je to do tada jedna od najvećih rudarskih katastrofa u Bosni, ali i u Europi.

U Jami Sretno kod Breze 1970. godine, u nesreći uzrokovanoj toplotnim udarom poginulo je 50 rudara, a samo šest godina poslije još jedna eksplozija metana u istome rudniku ubila je 17 rudara.

No, velika rudarska nesreća u BiH, u kojoj je poginulo 180 rudara i koje se i danas mnogi sjećaju, dogodila se nekoliko sati poslije ponoći 26. kolovoza 1990. godine u jami "Dobrnja-jug" u Mramoru kod Tuzle. Poginulo je 180 rudara. Uzrok eksplozije, koja je u smrt povela sve koji su te večeri sišli u jamu, osim Smajla Imamovića koji je zadobio teške ozljede ali je preživio, nikad nije do kraja rasvijetljen. U pomoć obiteljima stradalih, a bila je to najmlađa smjena tog rudnika, pritekao je gotovo cijeli svijet, a najviše rudari s prostora BiH. Osnovan je i Fond za brigu o obiteljima i pomoć djeci u školovanju, koji i danas djeluje.

Samo godinu prije, u Srbiji je došlo do velike rudarske nesreće. U studenome 1989. godine u aleksinačkom rudniku, u jami Morava, radeći u prvoj smjeni poginulo je 90 rudara. Bila je to druga velika nesreća u tome rudniku poslije 1983. godine kada su poginula 34 rudara.

Nebrojeno se nesreća dogodi svake godine u rudnicima diljem svijeta, tim više što mnogi rudari rade u uvjetima koji ne ispunjavanje ni osnovne sigurnosne kriterije. Stoga je njihov pozdrav pri silasku pod zemlju "Sretno!" puno više od pozdrava jer on znači želju da se doslovno preživi radni dan.

Spomenik rudarskom životu
Književni spomenik rudarskome životu stvorio je francuski romanopisac Emile Zola sa svojim remek djelom Germinal u kojemu kroz sudbinu rudarske obitelji opisuje mukotrpan i pogibeljan rudarski život za bijednu nadnicu. Iako je sama tema romana pobuna rudara, kroz opise male sredine i života radnika izloženih stravičnome izrabljivanju, ovaj istaknuti predstavnik naturalističkog pravca dao je majstorski prikaz teškog rudarskog života koji nije štedio ni malu djecu.
RUDAR ALIJA SIROTANOVIĆ

Rudar Alija Sirotanović u bivšoj je Jugoslaviji postao simbol socijalističkog rada, a mnogi se i danas sjećaju njegova nasmijanog lika s novčanice od deset jugoslavenskih dinara. Sirotanović je bio rudar iz Trtorića kod Breze u Bosni i Hercegovini. Postigao je svjetski rekord u kopanju ugljena, a grupa "Zabranjeno pušenje" čak mu je posvetila pjesmu pod nazivom "Srce, ruke i lopata." Sirotanović je odlikovan Ordenom junaka socijalističkog rada prvog reda, a umro je u svibnju 1990. godine.

Inače, razne akcije rušenja rekorda u proizvodnji (od rudarstva pa sve do košenja trave!) pokrenute su na poticaj Sovjetskog saveza u socijalističkim zemljama nakon Drugoga svjetskog rata. Tako je najpoznatiji sovjetski rudar bio Aleksej Stahanov, pa su se njegovi sljedbenici - udarnici nazivali Stahanovci.

Čuveni štrajk albanskih rudara

Povijesni štrajk kosovskih rudara iz rudnika Stari trg kod Kosovske Mitrovice označio je početak kraja Jugoslavije. Cijela bivša država danima je pratila njihovu agoniju pod zemljom na koju su se odlučili iz političkih razloga, zahtijevajući ustavnu autonomiju Kosova, zajamčenu Ustavom iz 1974. godine, koju se spremao ukinuti Miloševićev režim.

Dana 20. veljače 1989. godine, oko 1.300 rudara u jednome od rudnika Trepče, golemoga kompleksa za preradu rude, odbilo je izići iz jame. Proglasili su štrajk glađu, tražeći kosovsku autonomiju te internacionalizaciju kosovskoga problema. Rudari su tražili i dolazak na Kosovo tadašnjih partijskih rukovoditelja, jugoslavenskog Stipe Šuvara i srbijanskog Slobodana Miloševića. Iako je obećao, Milošević se sa Šuvarom nije pojavio u Starom trgu. Tadašnji šef jugokomunista Stipe Šuvar na licu mjesta nastojao je uvjeriti rudare da prekinu štrajk glađu jer su mnogi u teškim uvjetima koji su vladali pod zemljom bili na rubu smrti, ali je Šuvarov pokušaj bio bezuspješan. Milošević je tih dana, doduše, stigao na Kosovo, ali njegov politički govor nije uvjerio Albance da prekinu štrajk. Osmoga dana rudarskog štrajka, u Beogradu je pred saveznom skupštinom demonstriralo više stotina tisuća ljudi, tražeći uhićenje albanskog vodstva. Istoga dana, 28. veljače, nakon obraćanja Miloševića pobješnjeloj masi i njegova obećanja da će "svi odgovorni biti kažnjeni i biti uhapšeni", Predsjedništvo SFRJ odobrava uporabu vojske. Na Kosovu je uvedeno izvanredno stanje, a specijalne snage srbijanske policije nasilno su ugušile štrajk. Uhićeno je na stotine Albanaca, među njima vođe štrajka, ali i mnogi rudari. Tih je dana uhićen i Azem Vllasi. U ožujku iste godine kosovski parlament usvaja ustavne amandmane, a Kosovo gubi dotadašnju široku autonomiju. Iste godine, u lipnju, Milošević u gazimestanskom govoru, povodom 600. obljetnice Kosovske bitke, izgovara povijesne riječi: "Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene." Srbija kreće u krvavi pohod po novostvorenim državama. Iako većina rudara, sudionika povijesnog štrajka, danas više nije živa, ostvaren je njihov san - neovisno Kosovo.

Trenutno nema komentara

Komentiranje više nije dostupno
Copyright © 2008. Zadarski list Uvjeti korištenja | Zaštita privatnosti | Impressum | Marketing
Powered by Sitestudio.hr