Suvremenici Marku Polu nisu vjerovali

Ovim opisima europska publika nije mogla povjerovati i držali su ih pretjeranim jer jednostavno nisu mogli shvatiti dimenzije prostora kojima su Mongoli vladali te čak i za današnje pojmove, nevjerojatnu njegovu napučenost. Polo opisuje kako grad Huangču ima promjer od 160 današnjih kilometara, ima 12 tisuća mostova a u njemu živi preko milijun i šeststo tisuća obitelji. Na deset glavnih gradskih trgova tri puta tjedno se održavao sajam na kojem bi se dnevno prodavalo i do pet tona papra
Jedan od najvećih putnika i putopisaca svih vremena, čija su djela nekoliko stoljeća bila glavni orjentir europskim putnicima i istraživačima azijskih golemih prostranstava, bio je Marco Polo. Prema našoj legendi, rođen je u Korčuli gdje se može posjetiti i njegova rodna kuća. Ipak, stručnjaci uglavnom osporavaju ovo vjerovanje upućujući da je riječ o mletačkoj obitelji. Već je Marcov otac Nicolo bio svjetski putnik koji se zajedno s bratom Maffeom 1255. zaputio iz Carigrada u luku Sudak na Krimu gdje je treći brat, Marco Polo stariji imao trgovačku agenciju u razgranatoj mletačkoj trgovačkoj zajednici. Braća su odatle krenuli u južnu Rusiju, u grad Saraj, blizu današnjeg Astrahana. Sobom su umjesto novca nosili drago kamenje koje je bilo lakše i za nošenje i za skrivanje pred mnogobrojnim opasnostima koje su tada vrebale na putnike.
Dragulje su braća Polo dali mongolskom kanu Barki dobivši zauzvrat različite trgovačke robe dvostruko vrjednije od dragulja te su na njegovom dvoru ostali godinu dana sklapajući unosne poslove. No kad su se željeli vratiti na Krim, izbio je rat između Barke i susjednog kana pa su braća umjesto na zapad krenuli na istok, tražeći zaobilazni put prema kući.
Mlečani u Buhari
Tako su Mlečani dospjeli u Buharu, prijestolnicu kana Đagataja u kojoj su ostali tri godine i koju su opisali kao “najljepši grad u cijeloj Perziji” i odličan za sklapanje poslova. Tu su se susreli i s poslanicima Velikom Kanu koji je stolovao u Kambaluku, kako su Mongoli nazivali Peking koji ih pozvaše da skupa s njima posjete prijestolnicu i razgovaraju s mongolskim vladarom.
Put do Kambaluka potrajao je godinu dana, a vodio je preko Samarkanda u Uzbekistanu koji su opisai kao velim i otmjen grad “koji ima divne vrtove i ravnicu punu svega mogućeg voća koje se poželjeti može”; pa dalje Svilenim putom do Tunhwanga u Kini te preko Žute Rijeke do Kambaluka, odnosno Pekinga. Tamo su se sastali s vladarom, Kublaj kanom.
Kublaj kan ih primio prijateljski i razgovarao s njima o poslovima i običajima u Europi. Ubrzo je Kublaj odlučio braću zajedno s jednim od svojih dvorjanika uputiti kao izaslanike papi gdje bi zatražili da u Kambaluk pošalje stotinu ljudi vještih u sedam slobodnih umijeća ili umjetnosti koje su činile osnovu srednjovjekovne uljudbe. Kublaj je očekivao da će ti ljudi biti odlični poznavatelji kršćanstva te će moći upoznati njega i dvor s njenim učenjima. Također je zatražio da mu se donese ulja iz svijetiljke na Isusovu grobu u Jeruzalemu. Polovi su od kana dobili zlatnu pločicu s ugraviranim stiovima o slavi Kublaj kana. S tim svojevrsnim dokumentom, bili su im širom ogromnog carstva osigurani smještaj, hrana, konji, a ako zatreba i pratnja.
Poloi su na kraju putovali sami jer je mongolski plemić ubrzo obolio i vratio se kući. Tri godine im je trebalo da stignu do luke Accra u Palestini pa povjesničari pretpostavljaju da su se putom vjerojatno zadržavali radi trgovine. Iz Accre su odmah otplovili brodom za Mletke gdje je Nicolo susreo svog već stasalog sina Marca i saznao da mu je žena umrla. Kako se vidi, nigdje nema spomena o Korčuli.
Ulje za kana
Nicolo i Maffeo pokušali su provesti kanove naredbe što je bilo teško budući da je papa Klement IV umro, a izbor njegovog nasljednika trajao je godinama. Nakon dvije godine čekanja, braća su se odlučila vratiti na istok, a poveli su sobom i tad sedamnaestogodišnjeg Marca. U Accri su, pak, susreli papinskog legata Tebalda Viscontija koji ih je ohrabrio u njihovim namjerama, ne mogavši im, međutim, nikako pomoći bez izabranog pape. Poloi su krenuli u Jeruzalem po sveto ulje te se uputili prema istoku kad ih je stigla vijest o izboru pape. Bio je to upravo Visconti koji je uzeo ime Grgura X.
Novi je papa sada dao putnicima sve potrebne ovlasti imenujući ih veleposlanicima i davši im darove za Kublaja. U nemogućnosti da pošalje u Mongoliju stotinu učenih ljudi, poslao je dva dominikanca fra Nicoloa iz Vicenze i fra Williama iz Tripolija. U papinom društvu bio je tad i engleski princ i kasniji kralj Edvard I u čijoj je pratnji bio mladi pisac Rusticello. Vrlo je vjerojatno da se tad upoznao s Poloima, što s obzirom na kasniji razvoj događaja, svakako predstavlja teško objašnjivu “slučajnost”.
Dominikanci nisu dugo putovali s mletačkim trgovcima jer su ih prizori borbe između Egipćana i Armenaca u Layi toliko uplašili da su sve svoje ovlasti predali Poloima i vratili se kući.
Ovaj put su Poloi slijedili drugu trgovačku rutu kojom su preko jugoiszočnog Irana išli do Hormuza. Put je bio težak, pun planinskih prijevoja, a napali su ih i razbojnici. Hormuz je bio veliki lučki terminal, no Mlečani nisu bili zadovoljni izgledom i stanjem tamošnjih brodova te su odustali od puta morem i zaputili se teškim kopnenim stazama koje je Marco kasnije ovako opisao:
“Napuštajući grad Kerman čovjek treba sedam dana jašiti na najgori i najstrašniji način, a ja ću vam kazati zašto. Tijekom prva tri dana putovanja nigdje nema ni kapi vode ili je jedva ima, a voda koju nađeš je bljutava i zelena kao trava travnjaka i tako gorka da je nitko ne može piti. Četvrtog dana stiže se do rijeke svježe vode koja teče ispod zemlje, a na kraju putovanja stiže se u grad Cobinah”.
Odatle su putnici krenuli dolinom rijeke Hari, a zatim kroz Afganistan i dalje gorovitim predjelima Hindukuša i Pamira dosegavši nadmorsku visinu do pet tisuća metara. Marco je tu primijetio kako “vatra zbog velike hladnoće nije tako svijetla niti je iste boje kao na drugim mjestima, a i hranu nije moguće dobro pripremiti”. Suvremenici su sumnjali u ovaj, kao i mnoge druge Polove navode ali današnja znanost je dokatala se povećanjem visine i snižavanjem atmosferskog tlaka, snižava i temperatura ključanja vode pa se hranu mora duže kuhati.
Preko Turkestana i Sinkianga, Pooi su putovali uz rubove velike pustinje Taklamakan, sve do jezera Lop NOr na rubu pustinje Gobi, gdje su se u skladu s običajima odmarali sedam dana i skupljali snage za prelazak te velike prepreke. Marco je ovako opisuje: “Ta je pustinja navodno tako dugačka da bi trebalo putovati s jednog na drugi kraj, a na najužem mjestu potrebno je putovati mjesec dana da bi je se prešlo. Sastoji se samo od planina, pijeska i ravnica. Nema nikakve hrane ali nakon što putuješ zimi dan i noć, naići ćeš na pitku vodu. Životinja ovdje uopće nema jer ne nalaze ništa za hranu.”
Trideset dana su trgovci Polo putovali preko Gobija dok nisu ušli u bajnu zemlju Kitaj te preko Huangčua i Luangčua i Žute Rijeke. U posljednjoj etapi putovanju susreli su ih izaslanici Kublaj kana poželjevši im dobrodošlicu i rekavši da ih kan očekuje u svojoj ljetnoj rezidenciji Šangtu, tristo kilometara sjeverozapadno od Pekinga, s vanjske strane Velikog kineskog zida koji Marco, začudo, nigdje ne spominje.
Neshvatljiva bogatstva
Poloi su doživjeli lijep prijem na kanovu dvoru, a Kublaja je veselila i boca svetog ulja iz Jeruzalema. Nicolo je Kublaju predstavio svoga sina Marca koji je bio odmah uvršten među kanove počasne pomoćnike i počeo se obrazovati na istočnjački način. Naučio je mongolski, turski i perzijski, što su bili najvažniji jezici u Mongolskom carstvu. Mogao se služiti i kineskim ali nije uspio savladati kinesko pismo. Uskoro je Kublaj želio isprobati Marcove sposobnosti te ga je poslao na državnu misiju koja je bila uspješno obavljena, nakon čega je Marco Polo i službeno primljen kao dvorski namještenik što mu je omogućilo neprestana putovanja u mnoge djelove kanove goleme države. Bio mu je otvoren pristup svim vidovima života na dalekom istoku i on ga je uglavnom korektno opisao, primjerice ogromno bogatstvo Kublaj kana koje je obuhvaćalo sto tisuća bijelih konja i isto toliko osobnih slugu, pet tisuća slonova od kojih svaki nosi po dvije ogromne škrinje zlatnih ploča, dragog kamenja i bogato ukrašene odjeće, deva da ih se ne može izbrojiti, deset tisuća sokolara,… A samo je u jednoj godini najvišim plemićima podijeljeno dvanaest tisuća skupocjenih zlatnih tkanina.
Ovim opisima europska publika nije mogla povjerovati i držali su ih pretjeranim jer jednostavno nisu mogli shvatiti dimenzije prostora kojima su Mongoli vladali te čak i za današnje pojmove, nevjerojatnu njegovu napučenost. Polo opisuje kako grad Huangču ima promjer od 160 današnjih kilometara, ima 12 tisuća mostova a u njemu živi preko milijun i šesto tisuća obitelji. Na deset glavnih gradskih trgova tri puta tjedno se održavao sajam na kojem bi se dnevno prodavalo i do pet tona papra. U gradskim parkovima su bili izgrađeni stotine paviljona za zabavu bogataša, a po rijeki su plovili brodovi s udobnim salonima i kabinama. Takvi su opisi za srednjovjekovnu Europu, u kojoj prema procjenama nije živjelo tada niti sto milijuna ljudi, bili jednostavno nepojmnjivi. Današnja kritika ocjenjuje Polove opise izvrsnim s odličnim darom zapažanja i osvrtima korisnima geografima, povjesnilarima, etnolozima i antropolozima.
Marcovi otac i stric nisu bili u izravnoj kanovoj službi nego su pod njegovom zaštitom obavljali različite trgovačke poslove i prilično se obogatili. No, s vremenom su ze zaželjeli domovine. Također, postojala je bojazan što će se dogoditi nakon Kublajeve smrti. Hoće li prijenos vlasti proći mirno što ni kod Mongola nije bio uvijek slučaj i kako će se novi vladar postaviti prema Mlečanima?
Iznenađenje u tamnici
Stoga su nakon Marcovog povratka s misije u Indiju, kamo je putovao brodom i izvjestio da je morski put odličan, udvostručili svoje molbe Kublaju da im dopusti odlazak. Sedamdeset i šestogodišnji kan je na kraju pristao i uputio Poloe u pratnji princeze koja je putovala na udaju u Perziju. Otplovili su 1292. godine velikom flotom od četrnaest brodova koja se zaustavljala u Indokini, Indiji, Ceylonu i konačno Perziji. Čim su se iskrcali s broda saznali su da je Kublaj kan preminuo.
Knjigu o svojim doživljajima pod jednostavnim nazivom “Knjiga Marca Pola”, koju su neki posprdno nazivali “Milijun”, aludirajući na navodna pretjerivanja, Marco je počeo sastavljati šest godina nakon povratka s istoka u neuobičajenim okolnostima. Bio je zarobljen tijekom rata između Mletačke i Genovske republike i zadržan u tamnici gdje je susreo pisca Rusticella, nekadšnjeg namještenika engleskom kralja Edvarda iz vremena polaska na put. Navodno je upravo Rusticello, čuvši Marcove pripovjesti, ga nagovorio da zajedno sastave knjigu. Polo je zatražio da mu iz Mletaka pošalju dnevnike i zabilješke čemu je, unatoč sukobima, udovoljeno. U zatvoru je diktirao Rusticellu i Knjiga Marca Pola bila je uskoro gotova, kao i rat pa se Polo vratio u Mletke. Knjiga je postigla veliki uspjeh i čitala se bez obzira na prigovore o pretjerivanju, čitavih sto i pedeset godina kao jedini izvor o dalekom istoku. Sam Marco se u Mletcima posvetio trgovini, oženio se i imao brojno potomstvo. Na samrtnoj postelji 1324. pitali su ga bi li mogao umanjiti neka od svojih “pretjerivanja”? No on im je odgovorio – nisam napisao niti polovicu svega onoga što sam vidio. Izjava koju su tek dva stoljeća kasnije mogli potvrditi europski putnici koji su se probili do dalekog istoka.