Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

Tko voli Krležu, voljet će i zadarske Glembajeve

29.11.2013. 23:00
Tko voli Krležu, voljet će i zadarske Glembajeve


Pitanje koje se najčešće čulo nakon premijerne izvedbe “Gospode Glembajevih” preksinoć u HNK-u Zadar bilo je: “Jesu li uspjeli?” Vjerojatno se niti o jednoj produkciji HNK Zadra nije prije premijere pričalo više nego o ovoj, ni u jednu se nije više sumnjalo, a znamo da su neke koje su imale sve preduvjete za uspjeh, za razliku od ove, ipak podbacile i njih se više ne spominje niti za njih pita. A zadarski Glembajevi, što će od njih biti?
– Velika, duga budućnost, rekao je iza premijere redatelj Vinko Radovčić.
Zadarsko kazalište bilo je popunjeno na premijeri do posljednjeg mjesta, rasprodana je i sinoćnja izvedba, a prvi komentari su vrlo pozitivni. Naime, jednoj od najvećih zadarskih produkcija malo što se ima za zamjeriti. Tekst je rezan redateljskim škarama Vinka Radovčića, a predstava koja inače traje oko tri sata skraćena je na pola od tog vremena. Ljubitelji krležijanskih tekstova mogli bi eventualno predstavi zamjeriti tu kratkoću, ali većina gledatelja upravo zbog toga mogla je odahnuti. U tekstu je zadržana sama srž Glembajevih, izgovorene su najznačajnije rečenice, radnja je tekla kontinuirano i dinamično, a s obzirom da je predstava namijenjena i mlađoj publici koja je prva imala priliku gledati pretpremijeru, ovakva adaptacija dobro je pogođena.
Na samom početku predstave na sceni su Glembajevi, u svojim sjajnim kostimima, sa šampanjcem u rukama uživaju u mondenom životu. Leone s Beatrice, odnosno Angelikom u odličnoj interpretaciji Žane Bumber, razgovara o umjetnosti, već tu s naznakama kompleksnosti odnosa i sudbina unutar obitelji Glembay: “Svi su Glembajevi varalice i ubojice”, govori Leone ispred obiteljskih portreta i sam opterećen tim grabežljivim naslijeđem i prokletom krvlju.
Samoubojstva, ubojstva i prijevare
Radnja Glembajevih uglavnom je poznata, priča o jednoj bogataškoj obitelji prepunoj mračnih tajni, samoubojstava, ubojstava, prevara i barunici Castelli, dobrotvorki koja to nije, ženi bez prošlosti koja je iz bordela došla do svoje titule barunice. Ubojstvo jedne starice koju barunica pregazi četveropregom i samoubojstvo na vratima vile Glembay potiču lavinu optužbi i događaja koji su izvan razuma i više se ne mogu zaustaviti.
Na pozornici se izmijenila cijela plejada likova, Glembajevi su se šepurili u svojim kostimima (fundus dijelom posuđen iz HNK Zagreba uz rad kostimografkinje Marije Šarić Ban), a predstava je, mora se priznati, tekla bez zapinjanja. Robert Ugrina dao je odličnu interpretaciju Ignjata Glembaja koja kulminira u njegovom sukobu sa sinom. Jasna Ančić upisala se u listu hrvatskih glumica koje su uprizorile barunicu Castelli, između salonske dame i bludnice iz bordela. Od žene koja pokazuje osjećaje u trenutku dok ispred odra mrtvog supruga njegovom sinu iskreno prizanaje svoje grijehe i opravdava svoj život i sudbinu, pa do idućeg trenutka u kojem shvaća da je prevarena i u kojem u potpunosti nestaje bosonoga petnaestogodišnja djevojčica koja je tijelom morala zarađivati za život.
Redatelj i glumac
Mladi Vinko Radovčić koji se uhvatio režije ovog Krležinog djela interpretirao je i noseću ulogu – Leonea. Nije mu nedostajalo artističkog patosa, ironije i sarkazma, žestine tamo gdje je trebalo. Uhvatiti se ovakvog komada i postaviti ga bez opasnosti da upadne u zamku potrebe da daje redateljski pečat prepravljanjem teksta ili odlaskom u ekstravagancije i uspjeti postaviti djelo – nije jednostavno ni redateljima i glumcima s formalnim obrazovanjem, a Vinko je pokazao da ga čeka lijepa kazališna budućnost. Juraj Aras, Mimi Zadarski, Zlatko Košta, Renato Pizek, Samir Vujčić kao tipični “fiškal”, te mladi trojac koji je ovime debitirao u profesionalnoj produkciji Ivan Genda, Jakov Goić i Roko Brkić svoje su uloge odradili bez zamjerke.
Pozornica i scenografija, i tu je prste imao mladi redatelj, bila je potpuno jednostavna, crna, sa svega nekoliko komada namještaja koji odaju luksuz, a svjetla prigušena. Izgledalo je kao da se Glembajevi kreću kroz prostor i vrijeme, kao što na koncu konca uvijek tamo neki Glembajevi egzistiraju u svakom vremenu. Pa i u ovom našem, iako nitko nigdje nije izričito rekao, bilo je lako prepoznati sve Ignjate koji žive u lažima, prijetvorne dobrotvorke, ispovjednike koji ne suosjećaju s bijednima već s moćnicima, punu kuću parazita i one “druge” koji imaju dva izbora prihvatiti to glembajevsko u sebi ili se ubiti. U stvarnom svijetu jednostavnije je otići, napustiti svu tu glembajevsku kaljužu u kojoj živimo.