Baš me briga za sve…

Nije da obožavam ovo šugavo,  toplo-hladno, vrijeme, ali dobro mi  je došlo kao skuža. Poslije posla  tuhinjam na kauču, pogledam  nešto na ovih milijun programa,  nije da se nema što pogledati,  odspavam, pojedem… I dobro mi  je došlo kao izlika jer se ne moram  javljati nikome, a najmanje šefici.  Kad nazove, samo kažem:
– A vidite i sami da je vrime u  k…cu, glava mi se raspada, ne  mogu ni do vecea, a kamoli  mijenjati Anu jer će sutra ostati  doma.
Ma taman posla da još radim i  tuđi  posao. Nije stvar nekolegijalnosti,  nego svi se pravdaju da imaju  djecu, svekrve, muževe, pse i  mačke… i svi se odjednom počeli  razbolijevati od kada plaća ne stiže  normalno. A ja, kao, imam samo  sebe i trebala bih biti svima da  raspolaganju. Ma dosta mi je  svega, dala sa, ja pošteni obol i  šefici, i kolegicama i državi –  vrijeme je da počnem misliti i na  sebe. Jer ja jedino sebe imam. Ako  nemam djecu, muža, psa, mačku ili  svekirvu sa velikim S, to ne znači  da sam manje vrijedna. Ili da me  treba bar zeru više zbog toga tlačiti  na poslu. Nou čens. Svoje ću  odraditi pošteno, ali za tuđe me  više pustite na miru.
Šteta što ne gnojim, bila bih bolja  nego ona što uzgaja gliste… Teško  me izvući čak i vani u posljednje  vrijeme, a o šopingu da i ne  govorim. Ali morat ću, morat dok  još sniženja traju. Moram bar malo  omastiti brk, pa kvragu i blokirane  kartice i raskid suradnje sa svim  bankama čije plastičnjake imam.
Ne pratim više čak ni ovlaš politiku,  uhićenja, malverzacije, suđenja.  Hebe me se živo i tko je ukrao više  a tko manje, tko će koga preveslati  na sljedećim izborima i tko će biti  sljedeći potkradač jadnoga  naroda. Zar bi me trebalo biti briga  kad ćemo i hoćemo li ući u EU,  jesmo li trebali ili nismo prije  susjeda?! I briga me za Jovanku,  Ankicu, Nevenku, Mirjanu i ostale…  Isto kao i za Terezu, Cecu i  Tomsona i tko kome i za koliko  (ne)pjeva. Tko god pjeva, zlo ne bi  trebao misliti, a možda se i varam.  Dosta mi je svih koji se danas  pljuju, sutra ljube, danas ljube,  sutra će se pljuvati. Baaaaš me  briga. Za sve.
Nije me briga ni za to je li lakše  skijati ili preskakati nekakve  daščice u vis. E, ali stvarno me nije  briga. Kao ni za to je li Ivano Balić  kreten ili kralj. Jebeš društvo u  kojemu se sportaši, koji bi trebali  biti oličenje pozitive, kolju oko toga  čiji je (uspjeh) veći a čiji manji. I  umjesto da se veličaju i slave svi  sportski uspjesi, jer malo nas je,  malo, ali smo uspješni, kod nas je  to sve u drugom planu. Kakav  narod, takvi sportaši. Sve više  dolazi do izražaja ona stara  uzrečica: malo nas je al’ smo g….
Ma baaaš me briga i za to. Briga  me i za sve ostalo. Vrijeme je  šugavo, osjećam se jednako tako,  idem se izvaliti na kauč i gledati  šugave sapunice.
Mare ([email protected])