“Izgarao” u obnovi grada

Mi smo radili s ljubavlju jer nam je on davao ljubav. Danas često pomislim da bar imamo jednog čovjeka u gradu kao što je bio Milorad Ignjatović koji bi okupio našu mladost, rekla je Katja Pijaca u uvodu predavanja «Volonterstvo nekad i sada na primjeru Milorada Ignjatovića» održanom srijedu u izložbenoj dvorani Znanstvene knjižnice Zadar povodom stote obljetnice Ignjatovićevog rođenja. Njegovi sugrađani su kroz emotivne priče predstavili ovog čovjeka koji je došao u Zadar kao zastavnik oslobodilačke partizanske vojske, zavolio grad i imao veliki utjecaj u njegovoj obnovi i izgradnji nakon Drugog svjetskog rata. U svom tom radu bio je iznimno skroman i požrtvovan, znao je dobro procijeniti ljude i pravim riječima utjecati na njihov daljnji život, ukratko čovjek kakvih je danas jako malo i pitanje je ima li ih uopće.
Zadar je nakon Drugog svjetskog rata bio razrušen, teško stradao u savezničkim bombardiranjima. Na tom zgarištu rasla je Ignjatovićeva ljubav prema gradu, želja da sudjeluje u njegovoj obnovi. Čistio je ruševine, organizirao mlade, podizao sportske terene, imao viziju budućnosti grada. U svemu tom za sebe je tražio malo ili ništa, kako je kazao njegov radni kolega Pavao Mendeš.
– Za svoj rad htio je samo pola plaće. Govorio je da je njemu to dosta, da on nema žene ni djece i što će njemu više. Isto tako je bilo kad je dobio stan. Jedva smo ga nagovorili da useli u njega. Nije volio fešte već samo rad, Bio je čovjek koji je volio i poštovao grad, prisjeća se Mendeš.
Svi sugovornici s izrazitim emocijama govorili su o Ignjatoviću, ali najemotivniji u svom nastupu bio je poznati svjetski poznati nogometaš Josip Skoblar koji je skoro više puta zaplakao govoreći o čovjeku koji je usmjerio njegov put prema nogometu.
– On je bio odlučujući faktor cijele moje karijere. Nekoliko susreta s njim su odredili moj put i cijelu karijeru. U mladosti sam igrao nogomet kod suda, dobivao sam pozive da dođem na Stanove, ali nisam išao. Moj otac je bio protiv toga da igram nogomet. Ignjatović je otišao ravnatelju škole Kuljušiću koji je zatim razgovarao s mojim ocem. Nakon toga otišao sam na Stanove. Sa šesnaest godina išao sam sa seniorskom momčadi igrati utakmicu na Visu. Nisam znao da ću igrati, stajao sam na tribini i gledato te bio pomalo ljut što sam uopće išao na Vis. Tada mi je došao on i kazao: “A što se ti mulac ne skidaš?”, rekao je Skoblar te nastavio:
– Moja oproštajna utakmica bila je utakmica između Marseillea i Real Madrida. Nakon te utakmice bila je organiziran svečana večera. U tom mnoštvu ljudi iznenada sam ugledao i njega. On je došao na moju oproštajnu utakmicu, a ja to nisam ni znao.