17 °C
Online izdanje
Utorak, 27.lipnja 2017.
Vi ste ovdje:  Home » Prilozi » Donat
RSS feed
Današnji broj
Donat
Povratak
Irena Lukšić: Ja sam elitistička autorica koja piše olovkom
Piše: Nives Gajdobranski
Ugodno sam iznenađena nagradom «Petar Zoranić», naravno. Moram, međutim, reći da je nagradu teško «očekivati». Ona je načelno nepredvidljiva. Nagrada je plod različitih načina čitanja književnoga djela, različitih ukusa i čitateljskih biografija
Foto: Zvonko KUCELIN
Irena Lukšić: U nekoj vrlo bliskoj budućnosti vidim kratku priču kao svojevrsnog nasljednika dugačkog romana

Irena Lukšić rođena je 1953. u Dugoj Resi. Diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavila je romane "Konačište vlakopratnog osoblja", "Zrcalo", "Traženje žlice" i "Povratak slomljene strijele" (2000.). Pripovijetke je sabrala pod naslovima "Sedam priča ili jedan život", "Noći u bijelom satenu", "Sjajna zvijezda Rovinja" i "Krvavi mjesec nad Pompejima". Piše TV- i radio-drame, a okušala se i u stvaralaštvu na Internetu ("beskrajni ruski roman" POMAH/Lenov). S ruskoga prevodi prozu i poeziju. U suatorstvu i samostalno uredila je nekoliko tematskih brojeva 'Književne smotre'. Objavila je knjige: "Nova ruska poezija", "Soc-art", "Jednostavna istina - ruska pripovijetka 20. stoljeća", "Antologija ruske disidentske drame", "Ruska emigrantska književna kritika" i "Ruska književnost u svemiru". Suautorica je dvotomne deskriptivne bibliografije "Ruska književnost u hrvatskim književnim časopisima". Priredila je za tisak integralnu verziju "Dnevnika" Dragojle Jarnević i memoare "Svi životi jedne ljubavi Irine Aleksander". Dva puta je studijski boravila u Rusiji, a sudjelovala je na tridesetak međunarodnih znanstvenih simpozija.

Valja spomenuti da je Irena Lukšić nagradu "Kiklop" dobila tri puta i to za svoj uređivački trud, dakle u kategoriji "Najbolja biblioteka". Vrlo je cijenjena njena biblioteka "Na tragu klasika", ali i njezin spisateljski i prevodilački rad. Riječ je o književnici s kojom je ugodno razgovarati i o elitizmu u književnosti i o načinu pisanja i o nagradama i o književnom blogu, zatim o teorijskom znanju, o kratkoj priči koja preuzima poziciju romana... No, dajmo riječ književnici...

Poznavatelji naših književnih prilika cijene vas kao spisateljicu, kao urednicu, štoviše, nagrađivanu urednicu i kao prevoditeljicu. Čini se kao da se iza jednoga imena kriju tri uspješne Irene Lukšić. Kako uspijevate uskladiti spomenute djelatnosti?

- Za mene je sve to jedna jedinstvena djelatnost: bavljenje tekstom, naime. Kao urednica čitam što ljudi pišu, kao prevoditeljica prenosim odabrani tekst iz jednog zadanog prostora u drugi, kao spisateljica putujem svojim i tuđim krajolicima i bilježim viđeno.

Ugodno iznenađena nagradom

Tekst je beskrajan, znakovi koji ga napučuju mogu se beskrajno varirati a svi smo beskrajno znatiželjni, ma sa koje strane stvarnosti stajali. Izvan teksta nema svijeta. Baveći se tekstom izabrala sam tri načina čitanja znakova stvarnosti.

Kao spisateljica dokazali ste se formom romana i formom pripovijedaka. Primjerice vaša knjiga Duga Resa Ixtlan privukla je značajnu pažnju i afirmativne komentare vrlo kompetentnih stručnjaka, primjerice Nataše Govedić i Andreje Zlatar. Ta je knjiga ušla i u nekoliko konkurencija za književne nagrade, ali su vas sve nagrade zaobišle, čak i nagrada "Fran Galović", koja je nekako unaprijed bila namijenjena ženskom autoru. Kako to komentirate i niste li iznenađeni što ste ovom prilikom ipak osvojili nagradu "Petar Zoranić"?

- Ugodno sam iznenađena nagradom «Petar Zoranić», naravno. Moram, međutim, reći da je nagradu teško «očekivati». Ona je načelno nepredvidljiva. Nagrada je plod različitih načina čitanja književnoga djela, različitih ukusa i čitateljskih biografija. Ako autor i njegovi aktualni ocjenjivači imaju puno toga zajedničkog onda se sigurno dogodi nagrada. U igri su još, naravno, i specifični zahtjevi vremena. Nešto što traži «većina». Zato imamo dosta slučajeva da značajna djela «ne postoje» u nekoj kulturi, da ih nitko ne nagrađuje niti o njima ozbiljno raspravlja. Kao primjer mogu navesti Viktora Pelevina, najvažnijeg suvremenog ruskog pisca, koji je tek posljednjih godina primijećen od raznih domaćih žirija, i to nakon što je u Njemačkoj dobio nekakvu književnu nagradu, a novine se raspisale o tome kako laureata nitko ne primjećuje u Rusiji. Na području drugih umjetnosti situacija je još drastičnija: prisjetimo se samo Sandre Bullock koja je u razmaku od nekoliko dana dobila dvije oprečne nagrade: Zlatnu malinu za najgoru glumicu i Oscara za najbolju glumicu.

Vaš stil cijene književni sladokusci. Smatrate li se elitističkom književnicom?

- Da, smatram se elitističkom autoricom. Danas je elitizam izvrgnut stanovitom podsmjehu, ali ja ga se ne odričem zbog nekakvog komadića instant slave. Radije razgovaram s deset kvalitetnih sugovornika, nego galamim sa sto tisuća površnih «obožavatelja».

Anakronično je sjediti za kompjutorom

Treba se, naime, zapitati tko su ti ljudi koji postoje samo u velikim brojevima, u masi. Mislim da su to slučajni prolaznici, koji su načas zastali da vide «što ima».

Navodno pišete rukom, iako dobar dio dana sjedite i za kompjuterom. Nije li to anakronično?

- Mislite, nije li anakronično sjediti za kompjutorom? Jest, anakronično je. Zato pišem olovkom. Olovka je neka vrsta ekspoziture svijesti, preko koje ili kroz nju misli najprirodnije izlaze na papir. Olovka diše, gleda oko sebe, ljuti se i pjeva zajedno s pišućom instancom. A kompjutor funkcionira na drukčijem načelu. On prenosi gotove šifre.

Autorica se ste i pretežno književnog bloga? Vidite li u tome području budućnost književnosti?

- Književni blog je, čini mi se, prerastao onu svoju prvu fazu «čuđenja u svijetu» i pokazao se vrlo podesnim medijem na širem kulturnom planu. Njegova glavna odlika je brzina. On može odmah reagirati. A može se vezivati i za razne druge formate - slikovne i glasovne. Stoga mislim da je njegova budućnost u esejistici i književnoj kritici, gdje se traži kreativan multimedijalni izraz. U literaturi u užem smislu vidim ga ponajprije u dnevničkim i putopisnim žanrovima. Tu je već dosegao vrlo visoku razinu. Mislim da će se kulturne rubrike vratiti u novine upravo preko bloga.

Kao urednica dobitnica ste trostrukog 'Kiklopa'. Kako biste ocijenili našu današnju izdavačku beletrističku produkciju?

- Današnja književna produkcija obilježena je neobičnom asimetrijom: s jedne strane pojavljuju se kompetentni i vrlo obrazovani urednici, ljudi čijem se ukusu i kriterijima vjeruje, pa se i knjige iz njihove «radionice» cijene kao osobiti prinosi kulturi.

Oprezno s teorijskim znanjem

S druge strane dolaze gomile bezobličnih ljudi s tekstovima koje «nepoznat netko» proglašava književnošću i koji onda s etiketom literarnog djela cirkuliraju u prostoru koji je nekoć zauzimala umjetnost riječi. Najgore je to što su kompetentni urednici i bezoblični skriptori često na istoj traci proizvodnog lanca i zahvaljujući odsutnom tehnologu na tržište izbacuju zadnji škart. Pod odsutnim tehnologom mislim na kritičara koji je nestao iz književnog pogona. Ili možda nije nestao nego je taj «nestanak» samo figura bezobličnosti svijesti kroz koju govori surovi kapital.

Istaknuli ste se i kao znanstvenica. Koliko ta dimenzija poznavanja književnosti pomaže književnici/književniku u praksi?

- Teorijsko znanje mi je svakako od velike koristi kod pisanja umjetničkih tekstova, no moram reći da sam s njim vrlo oprezna. Stalno se bojim da me ne odvuče u sferu u kojoj ću biti čitateljima nerazumljiva. S druge pak strane to znanje me spašava od pozicije «idiota», od želje za otkrivanjem onoga što su drugi odavno otkrili.

Kakva je po vašem mišljenju budućnost kratke priče?

- Što će tehnologija u estetskoj komunikaciji, ali i komunikaciji općenito, biti složenija i brža - to će ljudske priče biti kraće. Jer u svim našim vezama sa svijetom bitan čimbenik je vrijeme. Što ćemo ga više cjepkati to će nam poruke biti kraće, ali i brojnije. U nekoj vrlo bliskoj budućnosti vidim kratku priču kao svojevrsnog nasljednika dugačkog romana. Za pet ili deset godina prosječan čitatelj više neće imati vremena za čitanje jedne knjige od dvjesto ili tristo stranica nego će radije uzeti deset priča od pet kartica i čitati ih u rijetkim, sve rjeđim trenucima odmora.

Trenutno nema komentara

Komentiranje više nije dostupno
Copyright © 2008. Zadarski list Uvjeti korištenja | Zaštita privatnosti | Impressum | Marketing
Powered by Sitestudio.hr