Sačuvati posebnost čakavskog govora

Nakon podmorja, uzmorja, života u moru i ostalih fizičkih oblika morskih krajolika ovotjedni Morski utorak u GKZ bavio se duhovnim bogatstvom na tim zemljopisnim širinama. U dupkom ispunjenoj MMD predstavljeno je najnovije djelo prof. Žarka Martinovića nazvano Iška čitanka koje na izvrstan način tretira osebujnost izričaja iške čakavice. Ova druga po redu Martinovićeva knjiga stanovita je nadopuna njegova Rječnika govora otoka Iža u kojem je iscrpno sabrao i obradio bogatu građu čakavskih izričaja od 7500 leksičkih jedinica. U Čitanci je tom dijalektalnom leksiku nastojao dati funkciju te ih je kroz 12 zasebnih priča u njoj smjestio u kontekst fabulativne naracije. Ovdje je nazočno bilo nastojanje poentirati onu višeznačnost i frazeološku višedimenzionalnost tih izričaja determiniranih sočnom konverzacijom puka naspram unificiranog jezičnog standarda, kako je istaknuo sam autor knjige te večeri u knjižnici.
– Raduje me vidjeti toliki broj Ižana i prijatelja Iža što su večeras pohrlili ovdje uzveličati ovo vrijedno djelo koje govori i oslikava plemenitu baštinu njihovih pređa te učvršćuje samog autora u njegovoj nakani da istu sačuva za buduće naraštaje, istaknuo je u svom uvodnom pozdravu prof.Ivan Pehar, ravnatelj ove knjižnice.
Kroz sadržaj knjige nazočnu publiku je svojom umješnom i deklarativnom moderacijom proveo jedan od lirskih slavuja iške čakavice Zvonko Sutlović, a o knjizi su svatko u svom stilu prozborili i njeni recenzenti: prof. Ante Mihić, ravnatelj saljske knjižnice i Ana Trninić, pjesnikinja i dramaturginja dramske skupine na Ižu.
 – Originalnost, nekonvencionalnost i otklon izvan klišeja životne sredine, ili biti “na svoj mod munjen” kako je to uobličeno u otočnom žargonu, ima svoju vrijednost u tome što je uvijek iznad one odbačenosti, prijezira, prijepora i štoviše podsmijeha koje okruženje gaji prema takvoj individualnosti. Iznad svoje sredine se uzdigao svojom originalnošču i naš šjor Žarko kada se latio ovog, ajmo reć, “munjenog” posla glede onih koji ne žele napregnuti svoje duhovne resurse da bi to apsolvirali. Duhovna veličina njegove Čitanke je pak u njenoj tajanstvenoj ljepoti kojom malo pomalo plijeni njenog konzumenta kada ju uzme u ruke. Jer u malomišćanskoj sredini zadojenoj tek “sapunicama” i niskobudžetnim tv-serijama teško je naprečac propagirati vrijednost ove knjige, poput boja s vjetrenjačama onoga koji je mještanima čitao Cervantesa, ili drugoga koji je ispao čudakom kada im je naizust recitirao cijeloga Dantea. Neshvaćen je u svojoj sredini bio i ovaj autor kada skromno i samozatajno započeo pisati ovo djelo ne zbog materijalnog profita nego isključivo da neke iznimne vrednote sačuva i pohrani za trajno pamćenje – u svom prepoznatljivo lepršavom stilu je prokomentirao navode iz referentne knjige prof.Mihić, dok se Trninić osvrnula na bajkovitost situacija i likova unutar njenih korica koje izviru iz čudesne metaforičke igre tih višeslojnih izričaja te to dalje nastojala objasniti ovime:
 “Žarkove priče inspirirane su asocijacijama iz djetinjstva temeljenim na primarnoj prijemčivosti mocire, intrade, Pogane, mula, mlina na Knežu, a što u svima nama budi žal za onim vremenom jednostavnosti i prisnosti života uz otočne obale i gromače. U užurbanom ritmu života neopravdano zapostavljamo onaj bogati vokabular naših nana u kom su satkane te priče što nam podgrijavaju djetinju maštu. Takvom fabulističkom koncepcijom iz ove naracije obojene modrom fantastikom izranjaju nestvarni likovi začeti po niti bajke malog bodula očaranog samo njemu znanom privlačnošću mora i kamena. Bajkovitost fabule koju grade ti likovi što vrcaju iz grotla čudesne fantazije čakavskih izričaja pojačava i činjenica zapleta priče koji nam daje mogućnost imaginacije njenog dvojakog završetka.”
Ovom prilikom je ukazano i na problem zapostavljanja one dragocjene posebnosti čakavskog govora unifikacijom i kodifikacijom hrvatskog književnog standarda kojemu je bazom poslužilo štokavsko narječje. Aplikacijom jezične višeznačnosti čakavskih fraza, koju je zornim primjerima što još uvijek žive u otočnom govoru nastojao dočarati prof. Martinović, možemo ublažiti ili čak anulirati ovaj problem koji nam visi kao mač nad glavom u pogibelji gušenja naše posebnosti i specifične prepoznatljivosti.
 A večer otočne prepoznatljivosti u Gradskoj knjižnici je svojom glazbenom podlogom upotpunio veloiški ansambl “Slanac”, sa svojim voditeljem Milivojem Škorlićem, izvevši potpuri tradicionalnih iških napjeva i suvremenih šlagera. Sve to su vrijedne iške domaćice znalački garnirale gastronomskom ponudom slasnih otočnih delicija na domjenku upriličenom nakon službenog dijela.