Cijena zdravlja

“Ako su to reforme, onda jadna nam majka. Nadam se da to nisu reforme o kojima su govorili”, komentirao je Špika iz Bloka umirovljenici zajedno(BUZ) najavu ministra zdravlja Darija Nakića o povećanju cijene police dopunskog zdravstvenog osiguranja sa 70 na 89 kuna mjesečno. Iako je u Domoljubnoj koaliciji, o ovoj ministrovoj nakani umirovljenički čelnik ništa nije znao, a ministar je obrazložio kako do spomenutog poteza mora doći jer u sustavu nedostaje 2,5 milijardi kuna, pa oni koji plaćaju dopunsko, solidarno moraju izdvojiti više da bi ga imali i oni koji su oslobođeni plaćanja, a takvih je oko 900 tisuća. No, nije toliko problem u dodatnih 19 kuna, već u tome da najavljene promjene mnogima “ne mirišu na dobro”.
Najradije bi ministar, kako reče, da se ne mora plaćati ništa, no to je nemoguće. Dubioze su tu. Slovenci plaćaju dopunsko 200 kuna, a nije kod nas lošija zdravstvena usluga. Plati, pa se liječi, uskoro bi se lako moglo reći.
Od onih silnih reformi zasad se diskutira tek s nekim promjenama u zdravstvu, no opet ne onima koje bi građani dočekali s odobravanjem. Svima je jasno i vidljivo kako je suradnja između vladajućih na sto muka, no oni unatoč tome uz kiseli osmijeh uglavnom ističu kako je suradnja odlična, kako se o svemu ipak uspijevaju dogovoriti. Zar su se tako munjevito dogovorili i da se zdravstveni sustav, već godinama na financijski klimavim nogama, stabilizira dodatnim izdvajanjem za dopunsko, a da se liječnike odobrovolji dajući im odriješene ruke za dodatnu zaradu u privatnim ustanovama? Tako će u voljenoj domovini raditi u više smjena, na više mjesta, da bi zaradili kao u inozemstvu.
Ceh bi, u strahu je Udruga pacijenata, opet mogli platiti oni koji ionako imaju najmanje i oni koji su najugroženiji – bolesni. A brzo bi se morali i educirati o tome što je hitno stanje, a što nije i ne trčati za svaku “sitnicu” na hitni prijem u bolnicu. Nije stoga čudo što su građani zabrinuti hoće li dobiti pravovremenu i kvalitetnu zdravstvenu uslugu ili će za nju morati platiti i dodatno zdravstveno osiguranje kao nadstandard.
Ili će, kao što to sada mnogi rezignirani građani čine, plaćati dopunsko, a onda zbog dugih lista čekanja, kad im zagusti, otići na pregled kod privatnika i opet platiti?! Naravno, ako budu imali novca.
Kolike bi se mogle stvoriti liste čekanja i koliki bi se mogli pozdraviti sa životom čekajući na zakazani termin pregleda ili operacije? Koliko će pacijenata u strahu za vlastito zdravlje tražiti vezu za raniji termin?
Može ministar sasvim iskreno i s najboljom namjerom, obećavati kako će se sve nadzirati i uvjeravati kako će svatko dobiti adekvatnu zdravstvenu uslugu u pravo vrijeme te da se zato i kreće u reformu sustava, no građani su nakon svega što im se obećavalo i iznevjerilo, skeptični i nepovjerljivi. Tim više što je u pitanju zdravlje. Još kada se dodatno posije strah od privatizacije, “amerikanizacije” zdravstva, jasno je kako ministru Nakiću neće biti nimalo lako. Ima u rukama jedan od najosjetljivijih resora i pitanja koja se u njemu rješavaju važnija su tisuću puta od jalovih ideoloških rasprava na kojima se političari iscrpljuju onda kada nemaju ništa pametno reći i napraviti za bolji život ili u ovom slučaju, pak, samo za goli život građana.
Zdravlje je biračima najveće bogatstvo i nije se političarima uputno time kockati.