SREBRNA OBLJETNICA Perinović: I danas me prođu trnci kada se toga sjetim

Možete li zamisliti ne tako davno vrijeme kada košarka u Zadru nije bila glavni sport? Teško, jer to je moralo biti neko čudno vrijeme. Prošlo je 25 godina kako je to bila java i kako su se najdivnije sportske stvari u Zadru, koji je tada živio sa svojim rukometašima, događale u Mocirama. I to u razdoblju dok je još trajao Domovinski rat. Povod za pogled unatrag je 25. obljetnica velike pobjede zadarskih rukometaša u polufinalu doigravanja za prvaka Hrvatske i plasman u finale. Nakon 22. kola Zadar je polufinale doigravanja izborio kao drugoplasirani sastav, a protivnik u borbi za finale bio mu je Sisak. Prva utakmica igrala se u Sisku, druga u Zadru, kao i eventualna treća. Junak nad junacima uspjeha u polufinalu protiv Siska bio je vratar Romano Perinović koji je našem suradniku Nebojši Gunjeviću u prosincu 2009. detaljno opisao kako je to Zadar u čudesnoj utakmici ušao u finale.
Došli ste u polufinale play-offa, prvu polufinalnu utakmicu ste od Siska izgubili, a u drugoj ste obranili čak 14 zicera i Zadar Gortan je dobio utakmicu te se odmah sutra igrao odlučujući susret. Znamo novinara koji je na manje od dvije minute prije kraja otišao jer je Sisak u Zadru pred 1200 duša imao 18:22. A Boris Marić je devet sekundi prije kraja izjednačio. Što se tada dogodilo?

Neviđena drama
– To je utakmica koja će mi čitavoga života ostati u sjećanju. Mogu reći da mi je to u karijeri najdraža pobjeda, draža od svih onih osvojenih Prvenstava Jugoslavije, i reprezentacije kada sam se kao golman uspinjao. Svi smo živjeli za to polufinale, bilo je raznih pritisaka i svi su od nas očekivali da uđemo u finale, a i mi sami smo izgarali u toj želji. Ne samo da se taj novinar pomirio s porazom nego i vjerojatno puno nas na terenu, jer je četiri gola u minut i pol nadoknaditi jako teško. Ali dogodilo se, Sisak je izgubio dvije, tri lopte na brzinu, obranio sam jednu, dvije lopte isto tako i igrali smo na sve ili ništa, što u regularnoj igri nikada ne bismo uspjeli. Dali smo ta četiri gola i otišli u sedmerce.
Obranili ste Trtanjov sedmerac, da ga je postigao Sisak bi bio u finalu. Što ste prije udarca mislili, sjećate li se te situacije? Jeste li išta mislili?
– Samo sam se koncentrirao. Inače sam dosta dobro branio sedmerce. Bilo je malo onih igrača koji su mi mogli zabiti tri sedmerca zaredom. Ako su zabili jedan – u redu, drugi ajde, ali već treći – jer sedmerac je stvar nadmudrivanja, znanja i pameti. Nisam vidio nikoga u dvorani, samo sam se koncentrirao na Trtnja i pokušao ga navući da opali tamo gdje hoću kako bih mogao reagirati i obraniti. Tako se i dogodilo – pokušao me je prevariti pucajući visoko, ali sam bio spreman na to.
I onda ste, nakon grupnih pet sedmeraca gdje ste tri obranili, obranili i Farkašov sedmerac u pojedinačnom izvođenju, a Zoran Zubak doveo je svojim pogotkom poslije te obrane Zadar u finale, najveći uspjeh u povijesti zadarskoga rukometa. Za Sisak je Vlado Šola, kasnije sjajni vratar reprezentacije, također obranio dva sedmerca i jedan je Zadar promašio.
– Moju obranu Zubak je morao potvrditi u redovnoj seriji. Onda je zabio Šoli, i da je trebalo 10 zabiti on bi svih deset zabio. Bio je tako vrhunski igrač, hladne glave, pametan, sada naš poznati liječnik. Uvijek kažem da nas je te sezone vukla odlična obrana, a Zubak je dirigirao napadom. Moram napomenuti da je Sisak bio druga momčad Zagreba: Zdravko Zorko trener, Šola, Farkaš, Markovac – i imali su ideju da u Sisku, koji je blizu Zagreba, naprave jedan dobar klub i probaju ući u finale jer su te godine dva kluba trebala igrati ligu prvaka. Bili su po imenima puno kvalitetniji od nas, ali smo mi imali nešto drugo. Zubak je zabio i onda je došao Farkaš. Bio je dosta jak i procijenio sam da će opaliti silovito bez nadmudrivanja, da će probati razvaliti gol i mene – pretpostavka je bila dobra, ostao sam miran do kraja, što je najvažnije kod branjenja sedmeraca, i lopta je išla oko glave, pogodila me u rame i otišla vani.
Je li vam to bila najbolja utakmica u karijeri jer se pisalo da je Perinović »činio čuda«?
– Možda je bilo utakmica u kojima sam branio i bolje i više. Možda je to sa svim tim sedmercima bila jedna od mojih najboljih utakmica, u svakom slučaju najdraža. I dan danas kada se svega toga sjetim, trnci me prođu. Poslije je bilo slavlje, publika je uletjela u teren i bilo je čuda.
Jesu li suci, koji su i vas isključili kod 18:17 za Zadar jer ste kod njih kao kapetan reagirali, pa je Sisak i napravio toliku razliku, stvarno toliko bili pristrani – kako je kasnije rekao ljuti trener Siska Zdravko Zorko?
– Nisu bili pristrani. Mogu slobodno reći da je svima više odgovaralo da Sisak pobijedi Zadra i da je suđenje bilo objektivno i korektno. Ako je bilo grešaka, bilo je nenamjernih na štetu obje momčadi. Rijetko mi se dogodilo da sam bio isključen, iako sam kao kapetan znao vršiti pritisak na suce kako bih podigao atmosferu, pa i preventivno djelovao na suce. Da su suci bili na našoj strani, sigurno me ne bi isključili. Sisak je isključivo sam kriv što su zadnju minutu igrali s četiri igrača jer su radili grube prekršaje na nama. Izgubiti četiri lopte i primiti četiri gola u minutu i pol – to je bila njihova greška i njihovog trenera.

Korak do Kupa prvaka
Da je Zagreb, koji vas je tijesno pobijedio u obje utakmice finala, pobijedio u finalu Kupa prvaka kojega je igrao, i vi biste bili išli u Kup prvaka. Tu ste godinu u finalu tijesno od Zagreba izgubili, a sljedeću ste Zagreb Croatia banci oduzeli bod oba puta, kući s 29:29, a mogli ste i oba jer ste na poluvremenu imali visokih 17:11, i u Zagrebu ste igrali 23:23, a konačno ste bili treći. Uspjeh je trajao, igrali ste vrhunski, u anketi Narodnoga lista najbolji ste sportaš Zadra 1995., a Zadar Gortan momčadski.
– Te dvije godine bile su zlatne godine zadarskog rukometa. Nakon tog polufinala protiv Siska, često se toga sjetim i razmišljam o tome jesmo li mogli napraviti korak više. Šanse su možda manje od jednog postotka, ali uvijek postoji šansa dok igrate i možda smo tu napravili grešku zajedno s trenerom što smo se nakon tog polufinala skroz opustili jer nam je ulazak u finale jednostavno bio cilj. Nismo išli do kraja, a i na tim utakmicama u finalu, dvije minute do kraja prve utakmice u Zadru bilo je neriješeno. Izgubili smo s najjačim Zagrebom: s Ćavarom, Golužom, s Losertom i Matoševićem na golu, ne znam tko tad sve nije igrao, izgubili smo jedan ili dva razlike gusto u Zadru. U Zagrebu je razlika bila veća, ali ne puno veća. Znači da smo bili blizu, da smo možda mogli iznenaditi da smo više vjerovali u sebe, pa makar u Zadru – da smo dobili u Zadru onda bi već u Zagrebu drugačije bilo. Iako mogu reći da bi to bila znanstvena fantastika, ali sljedeće se godine to pokazalo jer smo obje utakmice igrali neriješeno.
Vi ste u tom sjajnom sastavu bili kapetan – kako je osim genijalnim obranama još kapetan utjecao na svoj sastav?
– Uz Zubaka mogu reći da sam bio istinski vođa te momčadi u svakom trenutku. Od situacija na terenu, na treningu, van dvorane u autobusu na putovanjima sa svojim prijašnjim iskustvom i sa svojim shvaćanjem i ljubavlju prema rukometu, a tih godina i ljubavi prema Zadru i zadarskom rukometu, predvodio sam te momke i davao ozbiljnost u radu u trenutcima kada su možda padali motivi, jednostavno sam svojim ponašanjem i primjerom pokazivao da idemo dalje.
Stalno su Mocire bile pune, bilo je više od 1000 gledatelja u Mocirama u to ratno vrijeme, što je bilo nešto spektakularno. Koliko je publika imala utjecaj na te uspjehe kluba?
– Za sve nas to je bilo iznenađenje i ta publika nam je davala uvijek motiv više. Do tada nikada toliko ljudi na rukomet u Zadru nije dolazilo. Nikad se rukomet nije igrao na toj razini, ali ljudi su prepoznali kvalitetu i rezultat i punili su Mocire. Nama je to iz utakmice u utakmicu bilo čuđenje kako je ljudi sve više, a ljudi su prepoznali tu vrijednost i dolazili su vidjeti, a mi smo im se oduživali dobrim igrama i borbenošću.

Prebrzi krah
Finale za prvaka Hrvatske s Badel 1862 Zagrebom prenosio je HTV – danas taj šušur s rukometom izgleda nekako nestvarno, je li ga moguće ponovo doživjeti?
– Volio bih da to doživimo, da se to ponovi, iako će to biti teško. Bila je to tada kombinacija izuzetno kvalitetnih igrača, entuzijazma i privatnih sponzora, koji su uz sredstva koja se svake godine dobivaju od Grada, pratili klub. Tih godina živio sam za rukomet u Zadru. Žao mi je što je sve to skupa brzo propalo, ali možda se jednog dana sve ponovi.
Dogodine ste kao treći u Prvenstvu Hrvatske stekli pravo igranja u Kupu gradova a 1. svibnja 1996. od reprezentacije Hrvatske gubite samo 25:31. Rukomet je devedesetih bio apsolutni hit u Zadru, čak je i košarka bila u sjeni. Zašto se sve tako brzo srušilo?
– Kronični problem zadarskog rukometa i danas su financije. Bez kvalitetnog i dugotrajnog sustava financiranja teško da klub može opstati duže godina u vrhu, nego su to onda te epizode koje traju po nekoliko godina i jednostavno klub ne igra više tako kvalitetno. Počeli smo iz entuzijazma kada nam nisu trebali preveliki novci, kada nam je zbog rata u Bosni došlo tri, četiri vrhunska igrača koji su igrali s nama za male novce i imali smo sreću da smo imali Željka Grbića koji je bio predsjednik kluba, vlasnik poduzeća Branimir koji je uz GP Gortan bio drugi sponzor, koji su nam davali financijsku injekciju da uopće možemo tako igrati. Teško je bilo očekivati da će ti ljudi svoj privatni novac nakon dvije, tri godine nastaviti davati klubu. Onog trena kad su se te financije počele polako sušiti, ovi igrači koji su bili kvalitetni odlazili su u druge sredine.
 
 

Junaci polufinala

Romano Perinović, Boris Marić, Joško Dujić, Zlatan Šerić, Ivica Maraš, Željko Čubrić, Damir Makarević, Alen Kozličić, Adnan Hodžić, Denis Limić, Zoran Zubak, Mario Gido. Trener: Dragan Ivanišević.
 

Polufinale PH 1995.
 

26. ožujka 1995., treća utakmica

ZADAR GORTAN       25 (22, 10)
SISAK       24 (22, 10)

ZADAR – Dvorana Mocire. Gledatelja: 1.200. Suci: Bedalov i Gabrić (oba Split).
ZADAR GORTAN: Perinović, Marić 1, Dujić 1, Šerić 2, Maraš 4, Čubrić, Makarević 5, Kozličić 2, Hodžić 3, Limić, Zubak 4, Gido. Trener: Dragan Ivanišević.
SISAK: Meničanin, Mrzljak, Markota 3, Sokač 4, Lončar 1, Knez, Čerak 2, Ražić 4, Trtanj 1, Šola, Dinić, Farkaš 7. Trener: Zdravko Zorko.
Sedmerci: Markota – Perinović brani, Kozličić – promašaj, 22:23 Farkaš, 23:23 Makarević, Ražić – Perinović brani, Maraš – Šola brani, 23:24 Čurak, Marić – Šola brani, Trtanj – Perinović brani, 24:24 Zubak, Farkaš – Perinović brani, 25:24 Zubak.

Finale PH

1. travnja 1995., prva utakmica

ZADAR GORTAN       20 (10)
BADEL 1862 ZAGREB       22 (10)

ZADAR – Dvorana Mocire. Gledatelja: 1.200. Suci: Josić (Zaprešić) i Rudić (Zagreb).
ZADAR GORTAN: Perinović, Marić, Dujić, Šerić 1, Maraš 2, Čubrić, Makarević 10, Kozličić 2, Hodžić 1, Limić 1, Zubak 3, Rakić. Trener: Dragan Ivanišević.
BADEL 1862 ZAGREB: Matošević, Jarak 5, Goluža 4, Franković, Obrvan 2, Bilić, Glavinić, Jović 2, Losert, Smajlagić 3, Šarić, Ćavar 6. Trener: Vinko Kandija.
Druga utakmica: Badel 1862 Zagreb – Zadar Gortan 28:20.
 
 

Perinovićeva karijera

Romano Perinović rođen je 1967. u Zadru, a rukometnu je karijeru izgradio kao odličan vratar. Prvi ga je u rukomet u OŠ Stanovi uveo Milan Zekanović, profesor tjelesnog odgoja. Već u srednjoj školi prešao je iz Zadra u Medveščak, gdje je tada bio trener Velimir Kljajić. U Medveščaku nije imao mnogo prilike. S druge strane, u to vrijeme u RK Zagreb rasla je generacija igrača koja je u juniorskom uzrastu bila puno bolja od Medveščakove. Tako i Perinović prelazi iz Medveščaka u Zagreb koji je tada igrao Drugu ligu. Dvije godine zaredom juniorska momčad Zagreba osvaja dva Prvenstva Jugoslavije zaredom i ulazi u Prvu ligu. U Zagrebu, s kojim je bio prvak Jugoslavije, Perinović je igrao do 1990. kada je otišao u Drugu ligu s nekoliko suigrača u zagrebački Borac. Perinović ima i 30 nastupa za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, a bio je i u nekoliko akcija seniorske reprezentacije nekadašnje države. Početkom Domovinskog rata vraća se u Zadar u kojem je bio jedan od ključnih igrača Zadar Gortana koji je sredinom 90-ih ostvarivao sjajne rezultate (finale PH, polufinale Kupa EHF-a). Nakon ispadanja Zadra iz Prve lige 1997. Perinović se polagano iz vratarskih prebacio u trenerske vode. U četiri navrata je vodio rukometaše Zadra, a posljednjih desetak godina nije imao konkretniji rukometni angažman. Sve do prošlog ljeta kada se aktivirao u trećeligašu Arbanasima gdje pomaže treneru Tomislavu Zeliću. U Arbanasima je i Romanov sin Stipe (2004.), također vratar.
– Stipe ima 15 godina i brani bolje nego što sam ja branio u njegovoj dobi. Danas mladi imaju snimke treninga, utakmica i svega ostalog pa s te strane mogu brže napredovati – kaže Perinović.
 
 

Drama i u drugoj utakmici

I dok su Perinovićeve majstorije iz treće utakmice protiv Siska obilježile ne samo njegovu karijeru, nego i povijest kluba, manje je poznato što se događalo u drugoj utakmici koju je Zadar u Mocirama pobijedio 21:20, uz čak 11 golova Alena Kozličića (strijelci su bili i: Zubak 4, Makarević 2, Dujić 1, Šerić 1, Hodžić 1, Limić 1, Gido). Naime, Sisak je u prvoj utakmici na domaćem terenu bio bolji s 27:22 i u drugom dvoboju u Zadru za plasman u finale bio mu je dovoljan bod. Prema izvještaju iz Slobodne Dalmacije od 26. ožujka 1995. Perinović je u drugoj utakmici »obranio čak 14 zicera«, od toga jedan u posljednjim sekundama.
– Bilo je 12 sekundi prije kraja. Imali smo napad i vodstvo 21:20. Dakle, nismo trebali zabiti, ali nismo smjeli ni primiti gol jer tada ne bi bilo ništa od treće utakmice. Maraš je šutnuo s krila, Šola mu je obranio i bacio loptu u kontru. Ne sjećam se tko je pucao, ali uspio sam to obraniti. To je bio okidač nakon kojeg smo shvatili da možemo do finala – prisjetio se Perinović.
 

Ivanišević: Nismo gubili nadu

Na klupi Zadra u sezoni 1994./95. bio je Splićanin Dragan Ivanišević koji je klub iz Mocira, sa svojim pomoćnikom Žarkom Jakšićem, odveo do finala. Ovako je Ivanišević za Slobodnu Dalmaciju (28. ožujka 1995.) prokomentirao utakmicu sa Siskom.
– I kad smo nakon vodstva 18:17 promašili tri sedmerca i primili pet golova zaredom nismo gubili nadu. Iskoristili smo opuštenost Siščana, koji su mislili da su već pobijedili i kaznili ih. Romano Perinović je pri tome činio čuda, a Zoran Zubak mirnoćom i sigurnošću kod izvođenja sedmeraca potvrdio da ga Zadrani s pravom zovu doktor medicine i rukometa. Nemam dovoljno riječi zahvaliti se igračima na rijetko viđenoj borbenosti, zalaganju i moralu, kao i veličanstvenoj publici, koja nas ni jednog trenutka nije napustila i donijela nas je do trijumfa.
Bila je to jedina Ivaniševićeva sezona u Zadru gdje ga je na klupi naslijedio Rajko Begović.
Zdravko Zorko, trener Siska bio je nezadovoljan suđenjem te je nakon treće utakmice poručio:
– Kakva šteta! Nevjerojatno što smo izgubili, a igrali smo puno bolje nego dan prije.
 

Zadar je danas u trećem rangu

RK Zadar 1954 danas je u Drugoj ligi (treći rang). Ukupno su Zadrani odigrali pet sezona u najjačoj domaćoj ligi (1993. – 1997., 2004./05.). Na Svjetskom prvenstvu 2009., koje je odigrano u Hrvatskoj, u reprezentaciji su bila čak trojica igrača koji su karijeru počeli u Mocirama. To su braća Tonči i Josip Valčić te Ivan Ninčević…