Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

Za deset godina nitko više neće znati što su budele ni kako se pletu vrše

30.05.2011. 22:00
Za deset godina nitko više neće znati što su budele ni kako se pletu vrše


Mi činimo golemu stvar za dokazivanje naše pripadnosti hrvatskom jezičnom korpusu, moru, Jadranu i Mediteranu. Znam da je to nešto u što se danas svi kunu, ali od te buke nema ništa bez mukotrpna rada. Sav taj „službeni” Jadran i Mediteran neinventivne turističke promidžbe visi na tankoj niti generacija na odlasku
More, sunce, vrše pune ribe, naši stari običaji…sve su to aduti kojima se prezentiramo svake godine prije turističke sezone ne bismo li privukli turiste da dođu vidjeti nešto što već izumire i što se samo kod nas vidjeti može. I tako dok smo ponosni na tu našu bogatu baštinu rijetko tko razmišlja o tome da su naši stari zanati zaista došli do svojih posljednjih predstavnika i za par godina mi bismo mogli biti turisti u nekoj zemlji koji se dive tuđoj baštini.
Kako bi se sačuvale sve naše dragocjene posebnosti Jadrana i mediterana znanstvenici, predvođeni prof. dr. sc. Vladimirom Skračićem, u Centru za jadranska onomastička istraživanja na Sveučilištu u Zadru rade punom parom na sakupljanju građe s naših otoka koju potom vrijedno probiru i izdaju u obliku monografija pojedinih otoka. Četiri takve monografije već su izdane, jedna bi uskoro trebala izaći na svjetlo dana, a mnoge su u planu.
Njima se, za sve zaljubljenike i znatiželjnike, pridružila i Toponomastička početnica (priručnik za sve koji se zanimaju za ovo znanstveno područje) koju je izdao profesor Skračić, a plod je njegova dugogodišnjeg rada i bogatog znanja. Sad, pred pragom mirovine, profesor Skračić može reći da je zadovoljan, ali njegov rad još nije završen. Iako Centar prepušta u ruke mlađih i dalje će nastaviti svoj istraživački i znanstveni rad kojem će se tek sad u potpunosti moći posvetiti.
O čemu se točno u Početnici radi, zašto je važan Centar za jadranska onomastička istraživanja, što će raditi kad ode u mirovinu i kako ćemo sačuvati svoju baštinu u razgovoru za Donat otkriva profesor Skračić.
Jedine potvrde o našem postojanju i trajanju
Knjiga “Toponomastička početnica” koju ste nedavno predstavili plod je višegodišnjeg rada, kako je istaknuto na promociji. Znači li to da je ona kruna vašeg rada ili tek početak?
– Najbolje bi bilo reći da nije ni jedno ni drugo. Početak svakako nije, a nije ni najvažnije što sam do danas napravio. Ona je rezultat moje želje da ono do čega sam došao pokušam pretvoriti u koristan priručnik za one koji se na različite načine susreću s toponomastikom, a najčešće tako da toga nisu ni svjesni.
Što je to uopće toponomastika i kome je Toponomastička početnica namijenjena?
– Najjednostavnije rečeno toponomastika je jezična disciplina koja proučava mjesna imena, u našoj terminologiji toponime: tumači razloge njihova postojanja, motive njihova nastanka, načine njihove organizacije u prostoru. Toponimi su često jedine potvrde o našem postojanju i trajanju. Oni naime imaju tu sposobnost da prežive i onda kada nestanu razlozi koji su motivirali njihov nastanak.
Toponomastička početnica je na prvom mjestu namijenjena studentima diplomskih i poslijediplomskih studija lingvističkoga usmjerenja, ali i svih drugih usmjerenja gdje se ova jezična disciplina javlja kao pomoćnica, a to su prije ostalih studiji ili kolegiji iz geografije, kartografije, povijesti, povijesti umjetnosti, arheologije, etnologije… Ona je namijenjena i kolegama profesorima iz spomenutih struka kako bi svi koji se susreću s toponimima koristili istu terminologiju, koja je – treba li to reći – za svaku struku drugačija. Knjiga bi mogla biti zanimljiva (trudio sam se da pišem što jednostavnije) i svima obrazovanim ljudima koji si postavljaju različita pitanja o imenima iz svoga okruženja: osobnim i mjesnim, prezimenima i nadimcima, pravilnostima i razlikama koje vladaju u tom jezičnom prostoru.
Kako je knjiga strukturirana?
– Ovo je jedan priručnik. Prvi je zadatak svakoga priručnika da bude pregledan i uvjerljivo strukturiran, jednostavan i razumljiv. Knjiga je pregled većine temeljnih pitanja koje se odnose na imenovanje i postupke u imenovanju: sadržava osnovna teorijska načela, osnovnu znanstvenu terminologiju za ovo jezično polje, prijedloge novih termina tamo gdje su do danas manjkali, a to je upravo – nećete vjerovati – morski, obalni, otočni i podmorski prostor. Objašnjava u kojoj mjeri druge jezične discipline (dijalektologija, etimologija, leksikografija, morfologija…) dijele polje istraživanja s toponomastikom te u kojem je odnosu toponomastika prema već spomenutim nejezičnim disciplinama s kojima je stalno u dodiru. Konačno, in extenso je predstavljena metoda terenskih istraživanja i način prezentacije građe, koju provodi Centar za jadranska onomastička istraživanja.
Postigli mnogo
Centar za jadranska onomastička istraživanja djeluje već osmu godinu. Jeste li zadovoljni onim što on predstavlja i ciljevima koje ste za sad postigli. Ukratko, koja su najveća dosadašnja postignuća Centra?
– Nikada nisam zadovoljan s onim što je učinjeno i mislim da je taj osjećaj nesigurnosti i blagoga nezadovoljstva vrlo poticajan i, rekao bih, potreban istraživaču. Svaki istinski znanstvenik zna koliko je ništavno ono što je učinio u odnosu na ono što bi trebalo učiniti. A kada je riječ o nama i hrvatskoj znanosti općenito, ja bih rekao da se nemamo čime razmetati. Mi smo u mnogim poljima nepoznata zemlja ne strancima nego nama samima i iz toga se često javlja osjećaj prepotencije i agresivnosti. Postoje čitava istraživačka polja koja su jedva dotaknuta.
Kada je riječ o Centru kojemu sam voditelj, mogao bih reći da smo možda postigli mnogo. U svakom slučaju mnogo u usporedbi sa stanjem u našoj znanstvenoj produkciji. Je li to dovoljno? Objavili smo četiri toponomastičke monografije i peta je u tisku (Pag). Za još dvije prikupljena je toponomastička građa na terenu. Bili smo suorganizatori ili organizatori nekoliko skupova od kojih su dva bila visokoga međunarodnoga ranga. U ovom trenutku pripremamo jedan pozivni skup o etimologiji u povodu 90-e obljetnice rođenja pokojnoga akademika Vinje, moga mentora i prijatelja, ali isto tako velikog prijatelja Centra, zadarske romanistike i zadarskoga sveučilišta. Moji suradnici (moji bivši znanstveni novaci) svi su već docenti s respektabilnim brojem objavljenih radova. Tu su i dva nova znanstvena novaka i jedna asistentica – svi doktorski studenti. Osim znanstvenih monografija i Početnice, uredili smo još nekoliko knjiga i zbornika. No, po meni, najveće je postignuće Centra to što se pokazalo da je moguće pokrenuti prave stvari i onda kada vam mnogo toga ne ide na ruku. Prečesto nalazimo izliku za našu inertnost u teškim okolnostima. Okolnosti su za znanost u Hrvatskoj zaista nepovoljne, ali se ja ne sjećam – sada na kraju karijere – kada su bile bitno drugačije. Mislim da je iskrena vjera da je ono što radite dobro, moćan saveznik u svakom projektu.
Naš Centar je danas jedino mjesto u Hrvatskoj, a koliko mi je poznato i jedno od rijetkih u Europi, gdje se toponomastika sustavno izučava i prezentira. Više bismo htjeli, možda u tome i uspijemo, ali mogu sa sigurnošću reći da ni ovo nije malo.
Jesu li istraživanja koja provodite u Centru značajna samo za Jadran ili za našu zemlju općenito? Ako jesu, na koji način?
– Znanstveno gledano, toponomastika je kao znanstvena disciplina na svakoj točki zemaljske kugle ista. U tom smislu mi ne radimo ništa novo. Ono što mi radimo danas znanstveno organizirane zemlje koje drže do sebe i svoga identiteta, napravile su već davno. No s druge strane, svaka je toponimija, zbroj svih toponima na nekom prostoru, drugačija. Gledano iz te perspektive, mi činimo golemu stvar za dokazivanje naše pripadnosti hrvatskom jezičnom korpusu, moru, Jadranu i Mediteranu. Znam da je to nešto u što se danas svi kunu, ali od te buke nema ništa bez mukotrpna rada. Sav taj „službeni” Jadran i Mediteran neinventivne turističke promidžbe visi na tankoj niti generacija na odlasku. Za deset godina nitko više neće znati ni što su budele, ni kako se pletu vrše, kako se sole srdele ili suši riba, jedri latinskim jedrom ili vozi na šijavogu… Od pedeset znanstvenih projekta na Sveučilištu koje je MZOŠ odobrio 2006. samo se sedam tiče mora i obale a jedan u naslovu ima imenicu otok.
Toponimi kao i arheološki artefakti, kako na Jadranu tako i na razini čitave zemlje, čuvaju našu posebnost i samobitnost u moru drugih jezika i drugih toponima. Jedino u što se možemo pouzdati jest njihova izdržljivost u trajanju. No, i ona ima svoje granice. U to smo se već uvjerili za vrijeme terenskih istraživanja. Hrvatska znanost mora najprije prikupiti svoju baštinu, popisati je i zaustaviti u nestajanju, potom obraditi i prezentirati javnosti. Mi to u Centru činimo. Manje ili više uspješno, ali činimo.
Koje je mjesto Vašega Centra u budućnosti? Postoji li mogućnost da u svom polju postane značajan na svjetskoj razini, tako da, naprimjer, dovodi strane studente i slično?
– Ovaj Centar je specifična organizacijska sastavnica unutar Sveučilišta. On nije odjel na kojemu se studira, već istraživačka jedinca bez studija, a to znači bez nastavnih programa i bez studenata. On je realno jedina takva jedinica na Sveučilištu, mada i drugi idu u tom smjeru (Centar za krš i priobalje, Centar Stjepan Matičević). To, međutim ne znači da naši istraživači ne sudjeluju u nastavi. Oni to čine pomažući drugim odjelima te putem takozvanih izbornih kolegija za studente koji žele proširiti svoje znanje iz ovoga polja. Što se stranih studenata i istraživača tiče, treba uzeti u obzir da je naš istraživački fokus usmjeren prema hrvatskoj jezičnoj baštini, a studenata koji žele na njoj raditi malo je i u Hrvatskoj, a nekmoli u svijetu. Pa ipak, imali smo do sada i stranih studenata u posjeti. Nadamo se da ćemo u slijedećim godinama, unatoč specifičnosti našega korpusa istraživanja, osigurati takve programe (radionice, ljetne škole, terenska istraživanja) koji će biti zanimljivi i stranim studentima i istraživačima.
Sve čeka mirovinu
Na koji način se provode istraživanja? Od kojih se segmenata sastoje?
– Dugo bi trajalo, pa ću pokušati reći najvažnije. Budući da je riječ o suvremenoj građi koja je zbog starenja i odumiranja stanovništva na otocima u najvećoj opasnosti, krenuli smo najprije prema njima. Sve smo podatke, toponime, navedene u našim monografijama, dobili od autentičnih govornika u otočnim naseljima. Tu smo građu snimili i transkribirali u tekst (i mi objavljujemo transkripte!) te posložili po određenom redu koji je objašnjen u poglavlju o metodologiji. Za te iste toponime (mi njihovu ukupnost nazivamo korpus) napravili smo i toponomastičke karte na kojima su oni predstavljeni simbolima (najčešće su to brojevi i slova). Ostali dio posla može se smatrati kabinetskim, a to je s jedne strane jezična i onomastička interpretacija dobivene građe, a s druge, znanstveni kontekst u kojem se to imenovanje odvijalo. Autori ovoga drugoga dijela su geografi, kartografi, povjesničari, povjesničari umjetnosti, arheolozi i etnolozi, te od prilike do prilike drugi znanstvenici. Kad ovo govorim, treba posebno naglasiti da Centar ima izvanrednu suradnju s mnogim odjelima i mnogim znanstvenicima na Sveučilištu i izvan njega te da smo dobar primjer onoga u što se svi danas zaklinju, a tako slabo provode, a to jest interdisciplinarni pristup istraživanjima.
S obzirom na to da na kraju ove akademske godine idete u mirovinu hoće li to biti kraj vašeg rada u Centru i općenito rada na očuvanje jezične baštine?
– Mogu Vam slobodno reći da u nastavi ne bih više želio raditi. Radio sam dugo i čini se dosta uspješno. No, u znanosti i svemu što je u znanosti, toponomastici i očuvanju jadranske baštine blisko, ako sve ostane kako danas osjećam, nikada ne bih prestao. Kako će se stvari odvijati to samo Bog zna. I ja i moji suradnici imamo mnogo projekata. Hrvatska baština je jedna zapuštena njiva. Na nju se ne može doći s bilo kakvim sadnicama. Treba je najprije temeljito preorati. A za to jedan život nije dovoljan.
Rekli ste kako vjerujete da ova knjiga neće biti posljednja, što biste još voljeli napisati i izdati?
– Toga je zaista mnogo. Sve čeka mirovinu. Moj profesor Vinja mi je jednom rekao da je svoja najvažnije djela napisao kada se povukao u mirovinu. Takvih je primjera u znanosti mnogo. Svatko tko aktivno živi i želi mijenjati stvari za radnoga vijeka troši na to golemu energiju i ne može se u potpunosti posvetiti znanosti. Osobito u okruženju kao što je hrvatsko. Sveučilišni profesori ne bi trebali misliti samo na svoju karijeru i napredovanje u njoj. Oni bi trebali biti uzori, ali se za takav status moraju sami izboriti svojim postupcima. Njihova je dužnost da više od ostalih, promoviraju slobodu, demokraciju i pravednost, a potom znanost, nova istraživanja, da istodobno obrazuju nove kadrove, da imaju vremena za studente, da jednom riječju pozitivno utječu na okruženje u kojemu djeluju…
Što se tiče konkretnih projekata, tu bi najprije došla jedna nova knjiga o Kornatima (to nije ona o toponimiji). Kornati su i dalje potpuno nepoznat prostor Republike Hrvatske. Zatim jedna “poluznanstvena” knjiga o drvenom brodu i tradicionalnom načinu plovidbe sa svim „aparatom” koji takva tema zaslužuje. Kada je riječ o Centru, smatram nekom vrstom obaveze da se u razumnom roku napravi jedna monografija o zadarskoj povijesnoj i suvremenoj toponimiji i jedna o toponimiji zadarske regije u prošlosti i danas. Osim toga, mislim da ni ja ni moji kolega ne radimo ništa na popularizaciji znanosti, a ljutimo se na svih koji nas ne prepoznaju znanost kao duhovni prostor od velike važnosti. U tom bi pogledu bila i moja dužnost i dužnost Sveučilišta da se nešto napravi, no ne mogu procijeniti kakva će biti sudbina ovakvih očekivanja. Konačno, tu je sveučilišni projekt Arhipelogos u koji sam i ja i Sveučilište uložili mnogo truda i vremena (i nešto sredstava).


 NEMA STRAHA ZA CENTAR


Kome ćete ostaviti Centar u “nasljedstvo”. Smatrate li da ste “odgojili” kvalitetnu grupu istraživača koji rade na ovim istraživanjima?
– Za to zaista nema straha! Centar je već sada u rukama mojih bivših učenika za koje bez lažne skromnosti mogu ustvrditi da su nadmašili svoga učitelja. I na to sam ponosan! S obzirom na obveze koje sam preuzeo otkada sam prorektor, najveći dio posla u uređivanju knjiga i organizaciji znanstvenoga rada napravili su oni. Nadam se da će tako i nastaviti. Ja uostalom, kao umirovljenik, ni formalno neću moći biti voditelj Centra.




 RADIM ONO ŠTO VOLIM


Kad biste se sad osvrnuli na svoj cjelokupni rad što smatrate svojim najvećim postignućem?
– Ja sam dosta teško, ali nikako bez ičije pomoći, došao do toga da radim ono što volim i što smatram da je dobro za znanost i za – reći ću bez oklijevanja – Hrvatsku. Imam rijetku sreću da radeći svoj posao radim i za opće dobro, da otimam zaboravu najvrjednije dijelove svoje i zajedničke baštine. To je dobar osjećaj i u tom smislu se smatram uspješnim. Drugo najveće postignuće ili tome ravno jest da sam kroz znanstvene projekte okupio nekoliko – sada se pokazalo – izvanrednih stručnjaka i što nije manje važno, dobrih ljudi, koji vole svoj posao i rade na istim ili bliskim načelima kao i ja. Treće, isto tako važno, jest da Centar, po mom mišljenju, predstavlja dobar primjer suradnje i tolerancije među raznim znanstvenim profilima i da je ta suradnja moguća. I, četvrto, a to je najteže definirati, nalazim da se Centar uklapa u moju ideju hrvatske pripadnosti Jadranu i Mediteranu, ideju koja u hrvatskom znanstvenom, kulturnom i političkom prostoru nije odmakla mnogo dalje od fraze. Ne osporavajući nikome da voli i promiče vrijednosti svoga kraja i svoje baštine, čini mi se da na Jadranu i u jadranskim istraživanjima leže mnogi odgovori na pitanja o budućnost Hrvatske.


 OTOCI ŽELE SVOJE MONOGRAFIJE


U Centru su objavljene četiri monografije o toponimiji jadranskih otoka. Jeste li zadovoljni brzinom istraživanja i koliko bi još knjiga trebalo izići kao rezultat tih istraživanja?
– Sve dok bude Centra istraživanja će ići naprijed. Idealno bi bilo da krajnji rezultat bude čitava istočna obala i svi hrvatski otoci. Izvanredno bi bila važna i suradnja s Talijanima. Nju smo već počeli realizirati. A i s drugim mediteranskim obalama! Ova sadašnja odvijaju se u okviru znanstvenoga projekta MZOŠ-a pod imenom Onomastica Adriatica. Zaista, objavljene su četiri monografije o otocima (Pašman, Ugljan, Vrgada i Murter). Upravo se recenzira monografija o toponimiji Paga i trebala bi izaći do konca srpnja. Imamo prikupljenu građu s Kornata i svih preostalih šibenskih otoka. Ove bi dvije monografije trebale biti objavljene u 2012. i 2013. S njima i s još jednom knjigom sinteza bio bi zaokružen, s toponomastičke točke gledišta, zadarsko-šibenski arhipelag. Ja sam, naime, objavio ranije (1996.) građu s preostalih zadarskih otoka. Ako sve bude teklo po planu, od 2014. posvetit ćemo se otocima Rabu, na sjeveru, i vjerojatno Šolti, na jugu. Novi je moment da neki otoci sada žele svoje monografije, osobito nakon objavljivanja onih o otocima Ravi, Istu i Škardi. Neki su to spremni i platiti, a kako je novaca sve manje, morat ćemo i o tome voditi računa.