Puno glume i bez iznenađenja, a euforije je bilo samo u švedskoj pjesmi

Saznali smo kao najprije kako su predstavnicu Danske roditelji kao dijete odvukli u Guatemalu da odraste kao normalna osoba neopterećena civilizacijom. Moš mislit kako je normalno odrasla kada je završila na Eurosongu
Nina, koliko je meni poznato, u životu nije napisala ni jednu pjesmu. Sad je u sebi otkrila talent i napisala pjesmu “Nebo” koja je takva kakva je, nije loša, ali uistinu nije ništa posebno

Ne pamtim da smo s tako malo nade pratili naše predstavnike na Eurosong kao u posljednje dvije godine. To je dobro jer znači da smo konačno shvatili da je to sve neozbiljno i nevrijedno bilo kakvog uzrujavanja. Ako će ići neka idu, ali uz što manje troškova i medijskog davljenja. Ovaj se način odabira pjesme, koliko nas je god poštedio maltretiranja s klasičnim izborom, u ove dvije godine, pokazao kao promašaj, a pitanje je za koga se uopće može garantirati da će bar donekle pogoditi ukus ćudljive publike.
Za ovu se godinu s pravom može postaviti pitanje – radi li se o pjesmi ili o plesu Eurovizije, jer se ovome drugom jako posvećivala pažnja. To se vidjelo već u samom uvodu u finalnu emisiju gdje su plesači s ugrađenim neonkama u sakoima (?) izvodili nemogući spoj modernog plesa i njihovog tradicionalnog, da bi na kraju malo i poletjeli. Većina je izvođača radila slične stvari i sa sobom dovukla neke dijabolične likove koji su mahnito skakali i prekobacivali se po bini, a što je cijelu stvar dovelo do krajnosti u kojoj se slabo sluša pjesma, a više gleda predstava.
ZEMLJA NAFTE, NAFTE I NAFTE
Ovogodišnji se Eurosong održao u Bakuu, glavnom gradu Azerbajdžana. U ogromnoj Kristalnoj dvorani, nastupile su 42 zemlje od čega 20+6 u finalu koje je osim onih 20.000 u dvorani gledalo i 120 milijuna gledatelja diljem Europe pa i šire, a sve je to popratilo 1500 novinara iz 75 zemalja. Ovo je najistočnija Eurovizija ikada održana, tj. čak tri sata vremenske razlike od nas, tako da su morali počinjati u ponoć da bi mi mogli gledati u vrijeme uobičajeno za te stvari. Evidentno je da je taj Azerbajdžan, kako kaže naš Duško Čurlić, zemlja energije, jer se svuda osjeti miris nafte, a to se najbolje vidjelo po tv-vinjetama gdje su pokazivali svu raskoš svoje zemlje i glavnog grada, a zna se da para za to u današnje vrijeme može imati samo netko tko je do grla u crnom zlatu. Cijelo smo vrijeme morali gledati obavijest da nam je prijenos omogućio Azerbajdžan i nekakav “Socar” što nam nije značilo ama baš ništa osim činjenice da oni imaju novaca za ovakve stvari.
POLUFINALA
S ova se dva polufinala predstava rastegla na ukupno četiri dana što je ipak malo previše, ali oni to izgleda vole, a i ima se s čim. U prvom sam polufinalu gledao samo prvu pjesmu jer je za Crnu goru nastupao “svjetski megacar” Rambo Amadeus kojem nisu dozvolili da na pozornicu dovede živog magarca nego samo jednog drvenog pa je bio osjetno hendikepiran. Ne razumijem, ako su drugi mogli sa sobom dovući razne skakutave majmune (neki su i pjevali), što im je onda smetao Rambov mago. Megacar je bio i jako komunikativan, rekao je da se bavi “istraživanjem ljudske gluposti”, ali i druge mudre stvari za koje ovaj profil publike i novinara nije bio dorastao. Druga je polufinalna večer bila pogodnija za nas i drage susjede jer smo se mogli međusobno častiti s bodovima, ali ni to nije pomoglo Badrićki da prođe dalje, što vjerujem nije izazvalo neku tugu u zemlji, osim kod njenih najzagriženijih fanova kakvih ona navodno ima.
NIT’ MIRIŠE, NIT’ SMRDI
Nina je bila relativno solidna, ni bolja ni gora od gomile sličnih izvođača. Pjesma njena također. Ništa posebno. S druge strane, kad se sjetim onih od prošlih godina shvatim da su jedini koji su mi ostali u sjećanju Kraljevi ulice, dok sam ovih nekoliko zadnjih zaboravio pet minuta nakon što su nastupili. Nina je, dakle, bila solidna, ali ništa više od toga, ništa zbog čega bi je netko poželio poslušati još jednom. Tipovi koji su uz nju nešto kao plesali, a koji su onako nabildani, u crnim suknjama, izgledali u najmanju ruku, da oprostite na izrazu – gadljivo, sigurno joj nisu pomogli da stekne dodatne simpatije i bodove.
Voditelj je pak oduševljen: “Evo čuli ste, čuli ste kako je dvorana reagirala na Ninin nastup!” A kako je reagirala? Isto kao i na većinu drugih. Ništa se senzacionalno nije dogodilo nakon Nininog nastupa. Niti su padali u nesvijest, niti su klicali… Pristojan aplauz i to je to. Navrh glave su mi ti naši komentatori koji pretjeruju i stvaraju neko ozračje kojega nema, iako je Čurlić, ne može se reći drukčije, sasvim dobro obavio svoj posao. Dapače, osim… “Sad kada smo pogledali sve izvođače, priznajte da je naša Nina zaslužila biti u finalu!” A što ako ne priznamo? Hoće li biti batina?
GLASOVANJE – UVIJEK ISTA PRIČA
Dok se čeka na glasovanje razgovara se s sudionicima koji su, naravno, svi egzaltirani i ushićeni. A baš sam očekivao da netko kaže: “Eto, grozno se osjećam. Dobila sam gadan proljev. Moram svaki čas trčati na zahod.” Isto tako je i sa voditeljima koji se javljaju iz zemalja glasačica (osim Lake – legende). Svi su oduševljeni, kažu da je bio sjajan šou i sl. (Amejzing, fentestik, bjutiful…). Nećemo sada trošiti papir na one svima poznate priče kako se sve to unaprijed zna, da susjed daje susjedu, i da je u cijelom tom cirkusu najmanje važna pjesma. Kako kaže naš Duško koji se cijelo vrijeme suzdržavao da ne govori bodove unaprijed: “Glasuje se kako se glasuje.” Naši su, naravno, najviše bodova dali Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Srbiji, što je i u redu, a i pridonosi općoj sprdačini.
I KAKO JE SVE TO ZAVRŠILO?
Završilo je tako da je pobjedila Šveđanka Loreen s pjesmom “Euphoria”, koja je spadala među bolje (pjevanje, a ne pjesma), ali ipak nije bila toliko superiorna kako to pokazuje razlika u bodovima. Buranovskije Babuške su bile odlične i zasluženo su druge, a treći Joksimović dobar, ali uistinu ništa specijalno. Moji su favoriti odreda prošli loše. Britanci predzadnji, BiH 18., Island 20., a u gornji su dom jedino ušli Njemačka 8. i Italija 9., što sve skupa samo pokazuje da su tu vrijednosti malo poremećene.
Predstavnica Makedonije Kaliopi je bila najbolja od svih, ali je svejedno bila tek 12. i ona je najočitiji dokaz koliko je sve ovo neozbiljno i nerealno. Ipak, nije bilo uzalud. Saznali smo kao najprije kako su predstavnicu Danske roditelji kao dijete odvukli u Gvatemalu da odraste kao normalna osoba neopterećena civilizacijom. Moš mislit’ kako je normalno odrasla kada je završila na Eurosongu. Drugo, jako važno je bilo saznati da se po prvi put koristila video projekcija na odjeći pjevačice. Eto, život nam je obogaćen. Što će tek sada izvoditi na pozornici na sljedećem Eurosongu? Prava revolucija.
[email protected]

Netko to od gore vidi sve

Govoriti o Nini Badrić kao pjevačici meni je vrlo teško jer znam samo 2-3 njene pjesme i to je sve, ali zato iz medija znam koliko je smršavila, kako se udavala, kako se rastavljala (ili s kime je bila u vezi, ali to je manje više svejedno jer brakovi danas više ne znače ništa), gdje je putovala, što je obukla… Takva je naša glazbena scena. Ove smo godine (pametno) preskočili natjecanje za domaću pjesmu i uštede radi odlučili za pjesmu zadužiti jednu osobu (sumnjivo). Običaj je tu čast dati nekom etabliranom autoru, a kako je kod nas sve naopako i nelogično ta je čast pripala samoj Nini koja, koliko je meni poznato, u životu nije napisala ni jednu pjesmu. Ona je u sebi otkrila talent i napisala pjesmu “Nebo” koja je takva kakva je, nije loša, ali uistinu nije ništa posebno, što opet u ovom blesastom natjecanju ništa ne znači, s obzirom da su na njemu pobjeđivale svakakve pjesme.
Ono što je u ovoj Nininoj pjesmi zanimljivo su završni stihovi koji glase “netko to od gore vidi sve”. Zanimljive su to riječi, a još bi bilo bolje da su u cijeloj strofi, npr.: “netko to od gore vidi sve/povlači te konce, igra se/postavi na svoje mjesto svako dobro zlo još pre/sve vide oči sudbine”. Lijepo, samo što je to napisao Balašević još tamo 80-ih godina. A ako već želite slušati pravu kantautoricu Ninu, onda poslušajte Ninu Romić, jednu od najboljih (i jedinih) hrvatskih kantautorica koja je upravo izdala drugi album. Šteta što njoj nije ponuđeno ovo što i Badrićki, ali ona nam nije zanimljiva. Nije promijenila partnera, nije bila na dijeti, nije pjevala u “Zvjezdicama” i nije bila u vezi s “tim i tim” (po mogućnosti poduzetnikom). Pa, kakva je to uopće pjevačica?

Crtice iz nastupa

Kao i prošle godine, nećemo komentirati svakog posebno, već samo one koji su nam kao posebno dobri (malo), ili loši, zapali za uho (oko). Spominjat ću samo zemlje jer imena izvođača nisu ni bitna, a i teško ih je sve popamtiti i pravilno napisati. Napominjem da sam komentare pisao odmah nakon gledanja, dakle ne znajući konačne rezultate, a što je pokazalo ogromno razilaženje u mišljenjima mene kao “glazbenog megacara” i njih kao krda glasača. Dakle:
– Počelo je dobro jer je predstavnik Velike Britanije bio sasvim pristojan, iako je izgledao kao mješanac Elvisa i Johnya Casha. Stariji neki gospodin koji nije imao previše plesača, ali je dojam na kraju ipak pokvaren kičastim vatrometom.
– Da se ova priredba zove “Izbor za glas Eurovizije” predstavnica Albanije bi nakon naše Makedonke Kaliopi zasigurno bila najveći favorit. Problem je što je njen vokal potpuno bacio u drugi plan pjesmu koja je bila neloša, a na trenutak je sve to skupa sličilo na prenemaganje u stilu “ljudi gledajte što sve mogu izvesti sa svojim glasom!”
– Predstavnik Litve je nastupio s povezom preko očiju (bolje bi bilo preko usta) koji je kasnio skinuo. Sve je to djelovalo vrlo neukusno, a osobito uz nekakvu blijedu disco poskočicu. To što se pjesma zove “Love Is Blind” nije opravdanje za šalu s takvim stvarima.
– Maja iz Bosnije i Herzegovine je kao i naša Nina sama napisala svoju pjesmu i sjedila sama uz klavir (dapače i svirala ga je). Ova me lijepa djevojka svojim lijepim glasom i likom u jednom trenutku podsjetila na moju omiljenu Patty Pravo, a ima i čudesni klavir. Do pola pjesme ga svira ona, a kada se digne od njega, on nastavlja svirati sam. Hvala Bogu nastupila je bez baletana i sličnih kerefeka, a bilo ju je toliko ugodno gledati da bih radije 20 puta zaredom gledao nju nego neke “zvijezde”.
– Naš se voditelj kao čudi što su ruske Babuške svrstane u favorite. A zašto se čudi? One su simpatične, nastup jednostavan i sugestivan, a pjesma je sasvim dobra i lako pamtljiva. I da pobjede ne bi bilo nepravedno.
– Island je bio sasvim solidan, a osobito mi se svidjela plavuša koja pjeva i svira violinu.
– Nastup francuske pjevačice je bilo mučno gledati jer su uz nju na sceni bili neki polugoli gimnastičari koji su izvodili vratolomije i sve je to više sličilo na cirkus nego na predstavljanje pjesme. Otužno!
– Talijanka Nina je bila odlična, pjesma dobra, a pratila su je samo tri prateća vokala. Malo je bacala na pokojnu Amy (kasnije sam saznao da je to svjesno napravila kao posvetu), a jedina joj je zamjerka što je pjevala na engleskom (uz poneki stih na talijanskom). Jako, jako dobro.
– Grci su izgledali kao neko divlje pleme iz neistraženih prašuma, tj. tako su plesali. Opet neke kerefeke i akrobacije, a tekst refrena je inteligentan i zanimljiv: -“ooo-ooo-oo – afrodizijak eee-eee – tu mač – afrodizijak”. Bijedno… Na nivou njihove ekonomije. Ipak treba odati priznanje bar onome koji je skrojio njezin kostim jer je i uz svo skakutanje ona jedina naramenica ostala na svom mjestu, a s obzirom da je ova mala proglašena za miss Eurovizije – tim više šteta.
– Šveđanka je među favoritima, osobito po mišljenju našeg voditelja koji se, izgleda, zaljubio. Pozitivno je to što je nastupila sama, bez cirkusanata, a negativno to što joj što od kose, što od mraka, lice skoro da nismo ni vidjeli. Zato smo melodiju pjesme čuli bar stotinjak puta do sada. Neoriginalno.
– Turci su izgledali kao zalutalo jato slijepih miševa, a tip je pjevao malo engleski, malo turski. Šteta je što se slabo razlikovao jedan jezik od drugoga, iako inače uopće nisu slični. Odlično za neki igrokaz u kazalištu lutaka u kojem fali novaca za scenske rekvizite.
– Nijemci su bili solidni, a iznenadili su jer su nastupili u formi klasičnog petočlanog banda (čak su i pojačala dovukli na binu). Pjevač je, doduše, imao na glavi nekakvu kapicu za spavanje ili čarapu, ali bili su jako dobri. Među najboljima.
– Maltežani su isto nastupili kao band, a zanimljivo je to što većina članova ima klempave uši i frizure koje to još više naglašavaju. Dobri su bili i oni, ali su skoro sve upropastili pred kraj kada se i njima priključio neki cirkusant – akrobat.
– Kaliopi i inače spada među moje omiljene pjevačice, a s ovim je nastupom to samo potvrdila. Najbolji izvođač i najbolja pjesma cjelokupnog natjecanja. Ova velika umjetnica još je jednom dokazala svu svoju veličinu, pred kojom se mogu sakriti mnoga razvikana imena. Usudio bih se reći – uz Bosanca Laku 2008. godine ovo je bio najbolji nastup bilo kojeg pjevača iz zemalja bivše Jugoslavije otkako je se raspala, što će reći zadnjih dvadesetak godina. Genijalno!
– Nakon velike dive Kaliopi bilo je uistinu mučno gledati nastup irskih blesana, braće blizanaca koji su me i lani natjerali da popijem sredstvo za smirenje. Svojim strašnim skakutanjem i očajno infantilnom koreografijom i ove su me godine doveli do ruba padanja u nesvijest. Oni nisu dovodili cirkusante da izvode akrobacije jer su i sami cirkusanti. Grozno! Užas!
– Srbin Joksimović je najavljivan kao favorit. Dobar pjevač, solidna pjesma, ali ništa više od toga. Mene je malo podsjetio na Zdravka Čolića i to je to.