Iseljeni Lukoranci pred odlazak počastili sumještane

Uvijek nas časte i pozivaju na svoje male ljetne fešte. Iznimno su ljubazni i otvorena srca i prema nama i prema svim ljudima koji ljetuju ovdje. I zato smo ovoga puta mi odlučili počastiti njih, govori gospođa Davida Palinić, rođena Lukoranka, koja već 48 godina živi u Aucklandu na Novom Zelandu.
Sa svojim suprugom Milanom i prijateljima Nadijom i Billom Sirolom, Silvijom i Frankom Bačićem te Vesnom i Markom Vulićem, Lukorancima koji već 50-ak godinama žive “preko bare” u SAD-u, Australiji i na Novom Zelandu, organizirali su večeru “za oproštaj od ljeta” ili, kako je rekao uime domaćina Zdenko Korenov, “da bismo se za godinu dana ponovno našli i još bolje zabavili”.
Lukoranci, poznati kao dobri domaćini i organizatori ljetnih feštica, ovoga puta bili su “samo” suorganizatori. Sve su smislili njihovi prijatelji iz djetinjstva koje je život odveo na drugi kraj svijeta. Na boćalištu na Buri, gdje se i inače okupljaju, priredili su večeru za 50-ak prijatelja s nekoliko sljedova mesnih i ribljih specijaliteta, domaćim kolačima, gitarom i pjesmom.
– Nema tu puno mudrovanja. Mi smo jednostavno takvi, volimo se zabaviti, volimo dobro pojesti i popiti i dobro ugostiti svakoga tko dođe u Mali Lukoran. Istina, naši prijatelji iz djetinjstva i mladosti, rođaci, s kojima se rijetko viđamo, predložili su ovu večeru, ali ni mi nismo sjedili i čekali. Odmah smo se prihvatili organizacije. Damir Korenov, Edi Čerimagić, Toni Martinov, Rajko Sandalić, naše supruge, svi su se uključili jer smo željeli provesti još jednu nezaboravnu večer, dodaje Korenov.
Bilo je na boćalištu na Buri i suza i smijeha, prisjećanja na lijepe i manje lijepe trenutke s obje strane svijeta. Prisjećanja na dane kad su odlazili od kuće i godinama čeznuli za Hrvatskom.
– Svima nam je ljepše ovdje, u Lukoranu, ali 50 godina života na Novom Zelandu ili u Australiji ili u Americi ostavilo je traga. Suprug i ja imamo dvoje djece, tri unučice, i to je naš svijet. Ja radim kao tumač hrvatskoga jezika, suprug ima svoj posao, svi smo situirani, objašnjava gospođa Palinić, koja je kao učiteljica otišla na Novi Zeland, povukla za sobom sestru i ostala.
Svatko od njih ima sličnu, a opet posve različitu priču. Ono što ih sada veže jesu zajednička druženja u domovini na susretima kao što je bio ovaj u Malom Lukoranu. Do sljedećeg ljeta!