Ima 25 godina da nitko od mene nije tražio da ga nešto naučim!

– Osim moga oca koji je bio urar, ovim poslom se bavimo brat i ja, a nadam se jednoga dana da ću ono što sam naslijedio od oca, dakle ne samo posao nego i ljubav prema njemu, prenijeti na svoga sina, ističe Čulina. Za dobrog urara, osim potrebnog znanja potrebna je i određena vještina što znači mirnu ruku, dobar vid i puno strpljenja ali i ljubavi prema onome što se radi

U povodu 40.godišnjice Udruženja obrtnika Zadar, jednom od najstarijih urarskih obrta u  Zadru i njegovom vlasniku Ivici Čulini dodijeljeno je priznanje za dugogodišnji uspješan i kvalitetan rad i djelovanje u obliku Plakete Doro Petrić koja nosi naziv po osnivaču i prvom predsjedniku Udruženja.
– Velika mi je čast i zadovoljstvo što sam primio ovakvo jedno priznanje nakon 43 godine, koliko je prošlo od kada sam se počeo baviti urarstvom i to sve zahvaljujući mom ocu Luki koji je također bio urar, rekao nam je Ivica Čulina.
Čulinin otac osnovao obrt prije 55 godina
Naime, urarstvo je jedan od onih zanata koji su dolaskom suvremenih tehnologija, posebno mobitela, počeli polako gubiti na važnosti. Umjesto ručnih i zidnih satova pa i satova “budilica” ljudi se nerijetko radije služe i koriste mobitelima koji osim za komunikaciju objedinjuju sve navedene funkcije koje je ranije imao sat.
– U vrijeme kada je moj otac osnovao obrt, davne 1953.godine, bilo je jako mnogo posla za urare. Danas je nažalost to postala jedna profesija koja polako izumire, a urarstvo kao obrt danas može funkcionirati samo ako je to već dugogodišnji obrt u obitelji i ako se prenosi generacijski. Osim mog oca koji je bio urar, ovim poslom se bavimo brat i ja, a nadam se jednoga dana da ću ono što sam naslijedio od oca, dakle ne samo posao nego i ljubav prema njemu, prenijeti na svoga sina koji će dalje nastaviti poslom i obiteljskom tradicijom, kazao je Čulina.
Iako se urarstvo čini jednostavnim i laganim poslom, to i nije baš tako lagani zanat. Naime za biti dobar urar osim potrebnog znanja potrebna je i određena vještina što znači mirnu ruku, dobar vid i puno strpljenja ali i ljubavi prema onome što se radi.
Ipak, zbog sve kraćega vijeka satova novije tehnologije, običaji ljudi se mijenjaju pa su tako danas ljudi skloniji kupovanju novih satova nego popravljanju onih starih.
Urari u svijetu već prava rijetkost
– Oni starinski satovi su iziskivali puno vremena samo dok se rastave i ponovno sastave prilikom popravka, dok je danas to mnogo jednostavnije jer ima puno manje mehanizacije. Ono što se također promijenilo je i sam značaj sata kao predmeta. Danas to predstavlja običan modni dodatak i ukras dok je u prošlosti predstavljao vrijednost koja se nosila i čuvala cijeli život i kasnije prenosila s generacije na generaciju odnosno s oca na sina. Kod nas još uvijek ima urara, iako sve manje, dok već sada u svijetu i Europi su prava rijetkost, kazao je Čulina.
Danas su ljudi rijetko zainteresirani za urarstvo i posao urara pa za to više ne postoje ni škole kao nekada. Jedini način kako se ovaj zanat može izučiti je zahvaljujući dobroj volji starijeg i iskusnijeg urara koji je voljan svoje znanje i iskustvo prenijeti na nekoga mlađeg a to se najčešće događa preuzimanjem posla u obitelji.
– Koliko ima malo zainteresiranih za posao urara govori najbolje činjenica da je prošlo punih dvadeset pet godina od kada me zadnji put netko tražio da ga nešto naučim, a i taj mladić je ubrzo odustao uz izgovor da ovaj posao oduzima jednostavno previše vremena i strpljenja, a to i jest bit “dobrog urara”.
Nadam se da će se naš urarski obrt dalje nastaviti i postojati još dugo vremena jer ipak ono što nas čini posebnim, osim našeg dugogodišnjeg rada i iskustva, je i to što smo mi jedni od rijetkih koji se još uvijek bave popravcima starih satova što mislim da je naposlijetku i presudilo pri osvajanju nagrade, zaključio je Čulina.