I u Zadru se smatralo da postoji poseban kamen na kojem se okupljaju vještice

Vrhunac ludila zavladao je između 1610. i 1620. u Njemačkoj i Francuskoj gdje je u pokrajinama Burgudniji, Lotaringiji i Elzaciji spaljeno pet tisuća ljudi. Isusovački redovnici koji su bili savjetnici njemačkih knezova podsticali su ih na spaljivanje koje je bilo najizraženije u Bambergu gdje je spaljen i vicekancelar zbog sumnje u optužbe, a sačuvana su i pisma ljudi iz tamnice gdje se opravdavaju što su pod mučenjima upleli u optužbe druge ljude znajući da su kao i oni sami, nevini
Dan 31. listopada tradicijski je poznat i kao Halloween, odnosno Noć vještica. Datum je najduže ostao sačuvan u kolektivnoj svijesti keltskih naroda, Iraca i Škota, a s njihovim selidbama u prekomorske zemlje, posebice Sjedinjene Američke Države, postao je i planetarno popularan i pogodan za tržišnu eksploataciju kojoj danas svjedočimo širom svijeta. Ipak, unatoč komercijalizaciji, riječ je svakako u važnom datumu o održavanju harmonije između čovjeka i univerzuma pa su u ovo doba specifične svetkovine održavali još stari Rimljani.
Ovidije tako pripovijeda o običaju kojemu je i on sam svjedočio i koji se u Rimu dugo održao pa i onda kad mu se izvorno značenje izgublo. Riječ je o svetkovini zvanoj “Oktobarski konj” koja se također odigravala krajem mjeseca listopada. Najprije bi bile održane utrke kola nakon kojih bi se bogu Marsu žrtovao jedan konj iz pobjedničke zaprege. Konjsku glavu bi se okitilo štrucama kruha a dvije skupine mladića iz dviju suprotnih gradskih četvrti bi se borile za nju. Pobjednici bi glavu odnijeli u svoju četvrt gdje bi bila svečano izložena. Rep bi, pak, odabrani atletičar brzo odnio u staru palaču rimskih kraljeva, Regiu, gdje bi ga se objesilo tako da krv iz repa kaplje na ognjište. Vestalke, čuvarice ognjišta bi pokupile tu krv i čuvale je do proljeća kada bi je uporabile za ritualni blagoslov stoke.
Ostatak keltske tradicije
Kod Kelta je ovaj datum bio prije svega obilježavanje nove godine. O tome svjedoči i Gaj Julije Cezar u svome djelu “O galskom ratu” i prvi izvješćuje o velikoj galami koju su Kelti dizali čegrtaljkama, klepetaljkama i drugim sredstvima da bi poplašili zle duhove. Bundeva koja je danas neizostavni rekvizit proslave Noći vještica, zapravo je simbolički prikaz svetog kotla koji je kod Kelta imao ritualni značaj i u kojemu se spremao opojni napitak u kojemu bi uživali svi stanovnici neke galske zajednice. Iz običaja da se u ovo vrijeme posebna pozornost obrati upravo dušama pokojnika, vjerojatno je nastao i s vremenom se učvrstio i kršćanski običaj štovanja preminulih u ovo doba godine.
Zašto baš u ovo doba, pitanje je na koji odgovor može dati jedino astrologija, budući da je ovo vrijeme škorpiona, znaka smrti i regeneracije. Također i neobuzdanih i žestokih emocija, ali i sličnih vrsta radova u pripravljanju hrane, kao što su pečenje rakije ili klanje svinja pa su shodno tome u prvobitnim kulturama ovo vrijeme smatrali najpogodnijim za orgijastičke svetkovine.
Kako je crkva s vremenom asimilirala mnoge datume koji su izvorno bili obilježavani u starim religijama, uglavnom se protivi povratku izvornim svetkovanjima tih datuma, pa tako i Halloweena. On se održao kao tradicija kod spomenutih keltskih naroda, ali s današnjom komercijalizacijom postao je popularan širom svijeta pa tako i u Hrvatskoj gdje se već devet godina održavaju Halloween party’s koji će se i ove godine obilježiti u zagrebačkim riječkim i osiječkim klubovima.
Na to se osvrnuo i don Anđelko Kaćunko u razgovoru za Radio Gospić gdje je ustvrdio da su takve proslave poganske i kršćanima neprimjerene te ističući kako se crkva danas kao i uvijek zalaže za racionalni i znanstveni pristup svijetu i njegovim fenomenima što je mišljenje koje pomalo i čudi ako se zna koliko je crkva uložila truda upravo u suzbijanju tog i takvog svjetonazora kroz povijest.
Višestoljetna manija proganjanja
No ono u čemu su crkveni autoriteti bili još nemilosrdniji bilo je svakako i proganjanje ljudi za koje se sumnjalo da su vještice ili vješci pa ne čudi da se i danas na takve pojave u toj instituciji ne gleda blagonaklono. Važno je, međutim, kazati da se suprotno raširenom mišljenju progoni vještica nisu događali u srednjem vijeku, nego u dobu puno bližem našim danima. U srednjem vijeku, naprotiv nalazimo i otvorene sumnje u mogućnost postojanja vještičarstva. Tako njemački redovnik Regino de Prima još 906. godine piše kako “ima mnogo žena koje vjeruju da lete noću s poganskom boginjom Dijanom i prelaze velike udaljenosti ali da je to zapravo san ili halucinacija.”
Regino doduše dodaje da tu halucinaciju podstiče vrag, ali ne vjeruje da se ona stvarno događa. Burckhardt iz Wormsa potpuno osuđuje takvo vjerovanje da ljudi koji očigledno spavaju u svojim posteljama zapravo lete uokolo i čine zlodjela za koja ih optužuju.
Premda se u srednjem vijeku povremeno sudilo za vještičarstvo, sudilo se isključivo pojedinačnim osobama i s konkretnim optužbama, a optuženi su najčešće bili upravo svećenici pa čak i biskupi, poput biskupa kaorskog Huga de Geraux koji je pokušavao začaranim voštanim kipovima ubiti papu Ivana XXII.
Prava manija proganjanja ljudi zbog vještičarstva započinje tek krajem petnaestog stoljeća, razvija se kroz šesnaesto i vrhunac doživljava u prvoj polovici sedamnaestog. Izvješća iz sjeverne Italije s početka XVI stoljeća već su uzbunjujuća i nečuvena: u Brescii je 1510. spaljeno sedamdesetoro žena i muškaraca, a u Comu 1514. tri stotine i nastavilo se sa spaljivanjem i do stotinu ljudi godišnje sve do 1525. kad se lokalno stanovništvo pobunilo protiv te prakse.
Obrazovani ljudi poput pravnika Gianfrancescha Ponzibinia još su dizali svoj glas protiv takvih postupaka tvrdeći da osumnjičeni nikuda ne lete noću i osuđujući široku uporabu mučila kojima su od nesretnica i nesretnika iznuđivana priznanja. No sve je više autora počelo i sa suprotnim stavovima. Rezultat je bila opća manija proganjanja koja je potrajala više od stoljeća i o kojoj se i danas veoma malo zna, a još manje govori.
Tko potone, nije vještica
U Goettingenu je 1561. zabilježeno da se “malo koja starica uspjela spasiti lomače”, a u Wolfenbuetelu je 1590. stratište po riječima očevidaca izgledalo ka “omanja šuma.” U Quedlinburgu je 1589. u jenom jedinom danu spaljeno 138 osoba. Duga i hladna zima u Trieru bila je povod da progoni i tamo započnu pa je spaljeno oko sto i dvadeset ljudi, a među njima i viceguverner Dietrich Flade jer se pokušao usprotiviti progonima. Progoni su nastavljeni i u Francuskoj i Luksemburgu, a poticaj im je dalo i nečuveno djelo Jeana Bodina “Demonomanija čarobnjaštva”, u kojem se zauzeo za još žešće progone i teže i gore mučenje, iako je to bilo teško i zamisliti, no ovaj se inače poznati filozof, pravnik i ekonomist zalagao za mučenje djece kako bi se roditelje natjeralo na priznanje.
K tome je tvrdio da se ionako uhvati tek jednu od tisuću vještica i da treba pojačati progone i denuncijatorima osigurati anonimnost. U Škotskoj su tako po crkvama postavljene kutije u koje bi se ubacivala imena ljudi koje se sumnjičilo za vještičarstvo.
Poslije ovakvih ispada koji, na žalost, nisu bili rijetki kod obrazovanih ljudi i duhovnika, progoni su se doista pojačali i zahvatili čitavu Europu. U švicarskom kantonu Vaud spaljeno je pet stotina ljudi, u Burgundiji šest stotina. U Nizozemskoj se žene vezane bacalo u vodu pa bi ih se spalilo ako bi plivale, a ako bi potonule smatrane bi se nevinima zbog uvjerenja da su vještice natprirodno lagane. Ljudi su počeli odlaziti kod službenih mjerača težine da ih izvaže i izda im posebno uvjerenje o normalnoj težini. Dokle je manija išla svjedoči i pismo jednog od sudaca u bavarskom Freisingu u kojem moli vlasti da progoni prestanu jer da će pokrajina ostati bez žena što će upropastiti zemlju.
Realna španjolska inkvizicija
U francuskom dijelu Baskije spaljeno je sto ljudi uz primjedbu da su “siromašni pa ih vrag lako zavrbuje”, dok naprotiv u Španjolskoj ova manija nikad nije pretjerano zavladala pa inkvizitor Pedro de Valencia za to doba dosta lucidno zaključuje: “Ono što sam doznao navodi me na zaključak da su se muškarci i žene sastajali iz istog razloga zbog kojeg su to oduvijek činili – radi putenih grijeha”, a Alonso de Salazar jednostavno tvrdi da se ništa iz optužbi protiv tamošnjih vještica nikad nije dogodilo.
Vrhunac ludila zavladao je između 1610. i 1620. u Njemačkoj i Francuskoj gdje je u pokrajinama Burgudniji, Lotaringiji i Elzaciji spaljeno pet tisuća ljudi. Isusovački redovnici koji su bili savjetnici njemačkih knezova podsticali su ih na spaljivanje koje je bilo najizraženije u Bambergu gdje je spaljen i vicekancelar zbog sumnje u optužbe, a sačuvana su i pisma ljudi iz tamnice gdje se opravdavaju što su pod mučenjima upleli u optužbe druge ljude znajući da su kao i oni sami, nevini.
Iako su u drugoj polovici XVII. stoljeća progoni počeli opadati, nisu sasvim prestali. Kod Neisa u Šleziji izgradili su veliku peć u kojoj je skončalo užasnom smrću tisuću ljudi uključujući i djecu, od 1651. do 1660. U Škotskoj su progoni prestali oko 1680. a pogubljeno je četiri tisuće i četristo osoba. U Eichstadtu je spaljeno sto i dvadeset osoba, a njihova dobra je prisvojio lokalni biskup. Posebno su okrutni bili progoni u Muenchenu gdje se ljude komadalo usijanim klještima i nabijalo na kolac prije spaljivanja.
No u drugoj polovici XVII. stoljeća svjetovne vlasti se sve više suprotstavljaju ovoj praksi koliko god crkveni pisci nad time jadikovali. Kraljica Kristina švedska prva je izdala dokument protiv progona vještica. Čuveno suđenje u američkom Salemu događa se 1692. i u njemu je stradalo petnaest osoba oba spola, no već četiri godine poslije porotnici su potpisali “Priznanje pogreške” izvlačeći se da ih je vrag bio obmanuo. Vještice i vješci iz Salema danas su i službeno rehabilitirani, što se za stotine tisuća ljudi u Europi ne bi moglo reći. Posljednje službeno pogubljenje bilo je u švicarskom Glarusu čak 1782. godine, a u Brazilu 1830.
O svemu ovome danas je mučno i prisjećati se, a još teže shvatiti. Russel u svojoj knjigi “Čarobnjaštvo u srednjem vijeku” pokušao je navedene pojave ovako pojasniit: “Onaj koji na progone vještica gleda samo kao na neku vrstu mahnitosti ili histerije nije shvatio ono što je bitno, premda su progoni, svakako bili i to, obzirom na sudjelovanje naroda u njima. No progoni se bolje mogu usporediti s akcijom koja se u suvremenoj Ameriki poduzimala protiv onih za koje se vjerovalo da su komunisti, ili, u drugim djelovima svijeta, protiv onih za koje se vjerovalo da su protivnici sustava: organizirano, licemjerno gušenje, racionalno u okviru uskih granica onoga što vladajuća pravovjernost smatra racionalnim, onih elemenata za koje se vjerovalo da su predstavnici glavnog neprijatelja.”
Zadarski vještičji kamen
Koliko je ljudi platilo glavom u ta dva stoljeća progona zapravo se ne zna. Procjene se kreću od opreznih pola, do možda i pretjeranih dva miljuna. Također je ostalo nepoznato koliko je crkva profitirala konfiscirajući imanja umorenih. U tome su, valja naglasiti, sudjelovale podjednako i rimokatolici, kao i protestantska crkve, lutoranske, kalvinističke i cvinglijevske. Anglikanska crkva je bila u ovome pitanju mnogo suzdržanija, a zanimljivo da u pravoslavnim zemljama nije bilo manije progona vještica.
U Hrvatskoj je ova tema još dosta skromno obrađena, uglavnom preko književnih djela. Tako je tek lani, tijekom Zoranićeve godine, u javnost dospio podatak da se i u Zadru smatralo da postoji poseban kamen, blizu katedrale Sv. Stošije, na kojem se okupljaju vještice pa ga je sam nadbiskup dao otesati. Za više informacija o odjecima ove strahote u našim krajevima treba još izvršiti opsežna arhivska istraživanja.
Halloween je, ipak, kao i svi važni datumi koji se prvenstveno temelje na odnosu Čovjeka i Univerzuma, Zemlje i Sunca, uspio preživjeti sva iskušenja. Pokreti poput Wiccae, službeno ga obilježavaju i slave širom svijeta, a i mnogi ljudi koje i ne zanima njegovu povijest i značenje, ali očito instinktivno osjećaju potrebu za svetkovanjem upravo u ovo doba godine, tomu primjerenom.