Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Teta Violeta Mazija, jedna je od najstarijih stanovnica ove osebujne gradske četvrti

12.10.2017. 16:28
Teta Violeta Mazija, jedna je od najstarijih stanovnica ove osebujne gradske četvrti


Ne bih mogla ni zamisliti život izvan Varoši
Osamdesetpetogodišnja Violeta Mazija, ili teta Violeta, kako ju od milja zovu njeni susjedi, prijatelji i obitelj jedna je od najstarijih stanovnica Varoši. Činjenica koja sama po sebi i ne bi bila vijest da teta Violeta na neki način ne simbolizira kvart, ne simbolizira Varoš, posebice Varoš kakva je nekad bila. Svi ju znaju, svi ju respektiraju, svi joj se javljaju, prije svega dok sjedi na omiljenoj joj klupi podno svog prozora, u konobi Stomorica, promatrajući prolaznike, promatrajući život, danas, kako kaže, u tom kvartu daleko drugačiji nego nekad, nego prije pedesetak godina, kada se još kao djevojka tu doselila s roditeljima. Znajući za njenu klupu, znajući i za Pelinkovac koji rado zna popiti, dogovaramo razgovor uz omiljeno joj piće, zanima nas kako se nekad živjelo u četvrti koja je svojedobno bila tek spavaonica da bi se posljednjih desetak godina prometnula u bez zadrške – najdinamičniji gradski kvart.


Na svom banku
Kucamo na vrata, otvara nam sitna stasom no mnogo „veća“ i „viša“ nastupom još uvijek vitalna gospođa. Poziva nas unutra i odmah se ispričava što ne bi razgovarala, kako smo dogovarali, u Stomorici. Hladno joj je, kaže. Popričala bi radije s nama unutra, u svom stanu. Ipak, za potrebe fotografiranja, naglašava, spustit će se ispred ulaza, ispred „svog“ banka.
-Evo tu ti ja sjedim, to je moje mjesto. Naručim Pelinkovac i onda tako satima znam gledati prolaznike, gledati život moje Varoši. I ništa ne plaćam, dodaje kroz smijeh, svi me ovdje znaju i nitko mi ne da izvaditi novčanik.
Gospođa Mazija se u Varoš doselila, spomenuto, još sredinom prošlog stoljeća, preselivši se iz kvarta uz crkvu sv. Krševana, gdje je živjela prije s roditeljima, majkom Marijom, ocem Šimom i čak sedmero sestara i braće: Anom, Eleonorom, Elenom, Slobodanom, Milom, Frankom i Mirom.
– Svi su se oni oženili/poudavali, samo sam ja ostala s roditeljima i to sve do njihove smrti. Tata je preminuo 1983. godine, a majka 1991. godine. Za vrijeme rata sam bila neko vrijeme kod brata Slobodana, a onda sam se vratila ovdje, prepričava teta Violeta.
Samoća joj ne pada teško, kako dodaje – navikla je, a osim toga „društvo“ joj prave i turske sapunice kao i domaće.
– Sve pratim, ne sjećam se kada sam otišla spavati prije 23 sata, priznaje i smije se.
– Dosadno mi stoga nikad nije, večeri provodim uz televiziju, dakako onda kada nisam dolje u Stomorici ili u druženju s obitelji, posebice sa mojom dragom nevjestom Mirnom i njenim kćerkama: Sandrom i Natašom kada dođe iz Londona. Često mi dođe i jedna susjeda, ne mogu se požaliti, nastavlja svoju priču.


Varoš nekad i sad
Nudi nas očekivano pićem no ne Pelinkovcem, predlaže rakiju, kaže da je to najbolja stvar pred ručak.
– Jedna rakija pred ručak i vidjet ćeš kako nećeš imati problema s tlakom, savjetuje teta Violeta i vadi ne samo piće već i veliki stari, požutjeli album, spremna pokazati nam kako se nekad živjelo.
– Danas je puno bolje. Nekada nije bilo ovako puno sadržaja u gradu. Sjećam se, u Varoši je bila samo jedna gostionica koja se zvala „Devet flaša“ i to je bilo to. Kasnije se otvorila i „Stomorica“ pa jedan, drugi i tako redom: kafić do kafića. Danas svoju Varoš teško mogu usporediti s kvartom kakav je bio dok sam ja bila mlada. I to ne samo brojem kafića i trgovina već i energijom. Danas mladi vise po kafićima što ni izbliza nije bio običaj u moje doba. Mi u kafiće nismo zalazili, šetalo se rivom, šetalo se Kalelargom, a zabavljalo u bašti hotela Beograd. No ne do ranih jutarnjih sati, kako to danas mladi rade, već do 21, 22 sata i to uz roditeljski nadzor. Nije bila rijetkost da bi me majka i otac došli prekontrolirati u baštu i uvjeriti se da je sve u redu, objašnjava gospođa.
Na neki način i „revolucionarka“, Violeta je još tada, sredinom pedesetih, odlučila da se neće udavati, što je za tadašnje vrijeme bio svakako raritet.
– Rekla sam svom ocu da se neću udavati i nisam. No, „društvo“ sam uvijek imala. Udvarača mi nije nedostajalo, a s jednim sam se družila sve do prošle godine kada je preminuo u svojoj devedesetoj. Bili smo zajedno preko 20 godina. Sada ga više nema kao ni većine moje generacije što mi teško pada no što se može, sada se družim s mladima. I to je lijepo, svi me znaju i ovdje u Varoši se osjećam odlično, ne bih mogla ni zamisliti ići živjeti negdje drugdje. Nadam se da ću još dugo moći ovako. Ručak mi donosi moja Mirna, a kada ne stigne skuham nešto i sama, najčešće lešo koku što nama starijima najbolje „paše“. Doručak sama radim, mogu sve jesti, na sreću s tim nemam problema, uglavnom sasvim se solidno snalazim, rezimira teta Violeta.
Ne smeta joj ni buka, kako dodaje, navikla je ona na Varoš punu ljudi.




Ne smeta joj buka
– Ljeti zna biti jako bučno pa ja fino umjesto da kukam zbog buke, spustim se u Stomoricu i uživam kao i svi ostali u kvartu, smije se.
Violeta je, kako nam dalje dodaje, svoj radni vijek odradila u tvornici Primorka, a život joj je obilježila i deformacija kuka koju, kada je ona bila mala, nisu znali liječiti kao danas.
– Do svoje pete godine nisam imala problema s kukom, a onda su počeli problemi s hodanjem pa me otac odveo liječniku, ne samo u Biograd, gdje se tada išlo za te probleme, već i u Italiju. No, nisu mi mogli pomoći. Usprkos tome, nisam dala da me to obilježi, svoj sam invaliditet znala nositi. Nekada lakše, a danas ipak mnogo teže pa zbog toga i ne idem dalje od svog banka, svog stana i svoje Varoši, zaključuje gospođa Violeta.