ČEDOMIR ĆIRO PERINČIĆ: Krešo i Pino jesu najveći, ali nisu samo oni igrali za Zadar

Zadar i košarka opće je poznato imaju neraskidivu vezu. Uvijek je ta veza u gradu Zadru sa ovim sportom bila nešto više i često je znala spojiti sve njegove stanovnike u jedno, slaveći mnoge titule i uspjehe tijekom duge povijesti. Najduže povijesti ovog sporta u Hrvata, jer je manje poznato da se još čak prije 90 godina u Zadru igrala košarka. Točnije 1928. kada su talijanski vojnici iz Zadra nastupili na turniru održanom u Anconi. Ipak ona poznatija povijest kluba seže iz 60-ih godina kada se Zadar po prvi puta okitio titulom prvaka bivše države što je dovelo zbog potrebe igranja europskih utakmica do izgradnje dvorane koja će 1968. godine prvi put primiti košarkaše. I od tada je započelo postojanje onih legendarnih Jazina. Sljedećih 40 godina, ta će dvorana biti dom jednog uistinu sportskog fenomena, košarkaškog kluba Zadar, čiji će rezultati, igra i igrači biti naširoko poznati kao i dotada neviđena navijačka atmosfera. Upravo ta dvorana i sve ono što je košarka u Zadru tih četiri desetljeća značila njegovim stanovnicima biti će tema svakog ponedjeljka u našem listu. Iz autorskog kutka Čedomira Ćire Perinčića osobe koja je bila u samom središtu zbivanja svih tih slavnih godina zadarske povijesti izlazit će feljton rubrika u kojoj će proslavljena zadarska 11-ica i 4-ka kronološkim slijedom dočarati to najslavnije i najtrofejnije razdoblje zadarske košarkaške povijesti pod radnim naslovom 40 godina Jazina.

Homage zadarskim velikanima
Čitatelji će tako imati priliku upoznati mnoge detalje koje dosad nisu mogli čuti i pročitati o vremenima kad se u Zadru igrala vrhunska košarka, a cijeli grad je bio u transu te živio svaki dan za utakmice sanjajući trofeje kao i onim vremenima koja nisu bila toliko bajna, a opet sa mnogim velikim događanjima koji su već pomalo zaboravljeni. Ta jedna malo drukčija priča o zadarskoj košarci koja će biti prezentirana na način da će u njoj svoja svjedočanstva iznijeti oni koji su i igrali sve te duge godine za najdraži klub na čelu sa popularnim Ćirom kao jednom od perjanica tog najuspješnijeg Zadra u povijesti. A ta ideja je dugo čekala trenutak koji će na ovaj način ugledati svjetlost dana.
– Dugo vremena sam razmišljao i u sebi prelamao tu ideju da li sa ovom pričom izaći u javnost ili je samo pustiti zaboravu. Međutim nije mi nešto dalo mira, kopkalo me. Zašto? U posljednjih 15-ak godina mnoge stvari su izašle kao publikacije, knjige, tv emisije i slično, a mislim da ja osobno, a tako i mnogi drugi dugogodišnji igrači Zadra koji su imali golem doprinos u svemu tome, nismo dobili zasluženo mjesto u toj nazovimo je službenoj povijesti kluba i općenito u povijesti zadarske košarke.
Ovaj feljton je u biti jedna vrsta homagea zadarskim košarkaškim velikanima, kako onim najpoznatijma tako i onima koji nisu privlačili veliku pozornost, a opet su itekako zadužili klub igrajući u dresu Zadra preko jednog desetljeća.
– Kada se govori o povijesti zadarske košarke mogao bih bez prestanka pričati mjesecima. Jer to je i moja životna priča. Proveo sam pune 44 godine kao djelatnik u košarci dok je velika većina toga vezana za KK Zadar. Jedan od glavnih motiva zbog kojih sam se odlučio za objavu ove priče je taj što mnogi kada pričaju o povijesti zadarske košarke pričaju o našim najvećim igračima i velikanima, o super svjetskim igračima, Krešimiru Ćosiću i Giuseppeu Gjergji. I ja se slažem s njima. Slažem se sa svima koji su objavili knjige o njima te nemam ništa protiv da bude objavljeno još mnogo novih knjiga o takvim veličinama kao što su bili Krešo i Pino. Međutim mislim da nisu samo oni igrali košarku. Košarka je momčadska igra. Da bi ste organizirali samo jedan košarkaški trening potrebno je najmanje deset do 12 igrača. Potreban je trener, pomoćni trener, kondicijski trener, fizioterapeut, liječnik, direktor kluba koji će osigurati uvjete za taj trening. Potreban je predsjednik i uprava kluba koja će osigurati uvjete da se igra liga i prikupe novci za funkcioniranje kluba. Također neophodni su svi ostali zaljubljenici u košarku koji se nalaze blizu kluba, a na kraju jako su potrebni i oni zbog kojih se košarka igra, a to su navijači.

Navijači šesti igrač
Navijači su bili uvijek uistinu onaj pravi šesti igrač Zadra i mnoge pobjede upravo idu na konto njihove bezrezervne podrške.
– Uvijek smo imali u našim Jazinama podršku tog šestog igrača, a pogotovo najsnažnija i napotrebnija je ta podrška s tribina bila u završnicama utakmica. I zbog toga Zadar je jako rijetko gubio u Jazinama kad bi se u posljednjih šest-sedam minuta ušlo sa egal rezultatom. Onda bi se svi digli na noge u dvorani, protivniku bi počela klecati koljena i tresti se ruka. Zato danas na Višnjiku Zadar nema ono što je imao onda u hramu košarke. Iako je to povezano i s vremenom koje je bilo tada, jer da bi uopće mogli gledati utakmicu morali ste doći u dvoranu tri do četiri sata prije podbacivanja i stvarao bi se veliki šušur već puno prije početka utakmice. Tada su utakmice Zadar bile središnji događaj u gradu i okolici te su doslovce svi živili za te dane kad bi se od ranih popodnevnih sati hodočastilo prema dvorani. Toga više danas nema i u toj činjenici da je košarka postala nešto neobavezno i nešto što je samo prolazna nebitna stvar dogodilo se to da na Višnjiku rijetko kada možemo vidjeti više od tisuću do dvije ljudi. Ako nema dovoljno interesa ljudi za utakmice onda nema ni ostalih stvari kojih nama u to vrijeme nije nedostajalo. Zato mi je želja kroz priču o mojoj karijeri dugogodišnjeg igranja i treniranja u KK Zadru kao i kroz priču ostalih sudionika tog dijela povijesti kluba pokazati svima na koji način je grad živio košarku.
Uz tematsku obradu prateći kronologiju zbivanja košarke u Zadru od izgradnje Jazina do preseljenja na Višnjik čitatelji će imati uvid u mnoge fotografije iz tog vremena kao i novinske izvještaje što je od posebne historiografske važnosti.
– U feljtonu će se naći izjave i mišljenja mnogih drugih mojih suigrača iz tog vremena. Potkrijepit će se cijeli pisani materijal sa fotografijama koje će pratiti određena vremenska događanja obrađujući ih kroz nastavke. Bit će tu još zanimljivih stvari poput objava sastava i crtica iz tadašnjih izvještaja s utakmica koje su ostale sačuvane u novinskim arhivama. Biti će ispričane mnoge anegdote iz svlačionica, sa utakmica kao i sa mnogih putovanja koje smo imali kroz desetljeća provedenih igrajući tadašnja državna prvenstva, europske utakmice i reprezentativne nastupe. Uglavnom gomila takvih detalja po prvi put će ugledati svjetlost dana i moći će čitatelji dobiti jednu puno širu i potpuniju sliku o tim možemo ih tako nazvati najslavijim danima zadarske košarke.

Gdje su zadarski igrači?
Zadar je u to vrijeme bio uistinu slavan kako i navijački slogan kaže te mu nitko u Europi nije bio ravan.
– Zadar je imao neviđenu sreću koja se događa jednom u 50 godina da ima ne jednog nego dvojicu vrhunskih svjetskih igrača. Vrlo rijetko je da se takav slučaj dogodi u višemilijunskom gradu, a dogodio se u gradu od 50 tisuća stanovnika. Kad se pojavi jedan nacionalni igrač u momčadi već se stvara šušur. Kad se pojavi jedan igrač europske klase onda to prerasta u ludilo. A kad na to dođe još bolji, još veći i još jači igrač NBA klase onda su za tim sportom u ovom gradu ludi svi. Od osnovnoškolaca do umirovljenika svi su u to vrijeme pojave Kreše i Pina bili uistinu ludi za košarkom. Toga danas nema!
Koji je razlog da Zadar više nije lud za košarkom?
– U klubu nemamo ni jednoga zadarskog igrača, ni jedno zadarsko dite koje miriše na hrvatskog reprezentativca. I siguran sam milijardu posto kada bi se sutra takav pojavio da bi dvorana na Višnjiku bila popunjenija, a kad bi se pojavio netko tko bi barem blizu bio kvaliteti Kreše ili Pina dvorana bi bila dupkom puna svaku utakmicu. Pošto su se pojavila dugačija pravila igre. Menadžeri, novac, skauti, lov na talente, vladavina bogatih… tako nešto je stvarno teško očekivati da će se dogoditi. Iako uvjeti postoje, nema više te košarkaške duše. Ona je iščezla. Ne može se više sresti košarkaš Zadra na ulici, na trgu, u gradu, pa da se oko njega okupi gomila navijača. To je nama bila svakodnevna stvar iako nismo bili profesionalci. Meni je osobno bilo nezamislivo u svoje vrijeme da ne izađem na Kalelargu dan nakon utakmice i ne popričam sa navijačima i svim ljudima. Znalo je biti nekad i naporno, bilo je tu anegdota, uvijek su postavljali nama igračima razna pitanja, o igri, o svemu. Bilo je i kritika… A tako nečeg više danas nema. Ljudi u gradu nemaju više tu potrebu pričati o košarci. Treba se dobro zapitati zašto je tako.

Nepoznato o poznatom
Iznenadit će se mnogi čitatelji sa podacima o kojima se ne zna mnogo, a opet su bitni za sve one trenutke koji su rezultirali trofejima. Sami koncept feljtona je upravo utemeljen na takvim događajima koji će iz jednog drugačijeg kuta prikazati dosad poznate činjenice. Kao što je primjer iz slavne prve šampionske 1965. godine.
– O utakmici 1965. godine kad je Zadar po prvi put postao prvakom tadašnje države svi znaju sve. Međutim malo tko zna što se događalo utakmici koja je prethodila toj spomenutoj posljednjoj utakmici. Malo tko zna da Zadar tada nije imao velike šanse postati prvakom. Imali su utakmicu u Beogradu gdje su na malom Kalamegdanu igrali protiv Partizana. Pet minuta prije kraja Zadar je gubio 21 razlike. Poraz je značio i oproštaj s naslovom te bi Olimpija bila prvak. Ipak Zadrani su u tih pet minuta na čudesan način okrenuli rezultat i pobijedili. Zahvaljujući toj pobjedi su stvoreni preduvjeti da bi se u Zadru u posljednjem kolu postalo prvakom Jugoslavije. Upravo na takvom primjeru koji je manje poznat, a takvih je u tih 40-ak godina povijesti na sijaset, sam bazirao cijelu priču kroz feljton. Mnogi detalji o poznatim godinama kada je Zadar bio najjači košarkaški centar u bivšoj državi a i šire, su potpuno nepoznati našim navijačima i sugrađanima. Svi znaju sve o najslavnijim godinama KK Zadra, a i na internetu ili u mnogim publikacijama objavljenim na ovu temu mogu se naći detalji uglavnom o tim najslavnijim godinama poput '65., '68., '75., '86., a na prste jedne ruke se mogu nabrojati detalji o godinama koje su bile između. A i tada su Jazine uvijek bile dupkom pune i igrala se u njima vrhunska košarka. To je onaj dio priče koji je najvrijedniji i od velikog povijesnog značaja za klub. Uz nepoznate detalje o poznatim događajima želim istaknuti i one nepoznate detalje o manje eksponiranim godinama koje nisu bile toliko interesantne nekim ljudima baveći se ovom problematikom.

Jazine drugi dom
Iako je Zadar već poznavao košarku 40 godina prije, 1968. godina i izgradnja hrama košarke označila je novi početak zadarske košarkaške povijesti.
– Moja košarkaška priča i ljubav prema košarci rodila se upravo 1968. godine što je i povezano sa izgradnjom dvorane Jazine. Za hram košarke, rekao bih tvrđavu ili bastion koji je godinama i desetljećima bio neosvojiv za mnoge momčadi ne samo bivše države nego i mnoge europske momčadi. Za Jazine sam jako emocionalno vezan i nazivao sam ih onda svojim drugim domom. Jer tamo sam boravio doslovno desetljećima te mi je trebao samo još krevet u njoj da ga za stvarno mogu nazvati svojim drugim domom.

Ćiro: Ja sam najbolji krilni igrač u povijesti Zadra
Ta potreba da se oživi velika zasluga ostalih igrača Zadra koji su pomalo nepravedno ostali u sjeni dvojice najvećih: Krešimira Ćosića i Giuseppea Gjergje jedan je od najvećih lajtmotiva feljtona. Za Ćiru to priznanje kao prvog do te dvojice zadarskih velikana još uvijek je nešto što nije službeno doživio.
– Nikada nisam to rekao ni u jednim medijima, a mnogo sam imao intervjua i prilike za kazati svoje mišljenje u javnosti. Nadam se da neće neki pomisliti kako sam tašt ili nešto slično, ali ću ipak reći: Ja sam najbolji krilni igrač u povijesti zadarske košarke i mislim da imam potpuno pravo na ovu priču koja će u nastavcima jednom tjedno izlaziti u Zadarskom listu. Ja nisam u momčadi bio ni skakač, ni bloker, ni nosač ručnika ili vode već sam bio treći igrač u toj najboljoj momčadi Zadra u povijesti.
A argumenata za tu tvrdnju ima napretek. Stariji navijači ga pamte kao najatraktivnijeg igrača koji je igrao za Zadar.
Za košarku su najvažniji brzina, eksplozivnost, skočnost te izdržljivost što se tiče fizičkih predispozicija. U prve tri kategorije sam bio vrhunski, ali nažalost nisam imao ovo posljednje – izdržljivost. Odlične brzinske rezultate sam stekao zahvaljujući dugogodišnjem bavljenju atletikom prije košarke. Praktički sam sa atletske staze došao na košarkaški teren. Košarkaški teren je tad bio 26 metara dužine (danas je 28 m). Na 20 metara u letećem startu trčao sam 1.9 sekundi. Zbog te nevjerojatne brzine, a mislim da sam tada bio najbrži igrač u ligi, mogao sam kompenzirati neke nedostatke u drugim elementima. Što se tiče skočnosti dovoljan je dokaz da sam imao tada odraz 82 cm, a nikada nisam radio u teretani niti smo uopće poznavali tada rad u teretani. Da je toga bilo onda bih sigurno mogao usavršiti odraz koji bi išao preko jednog metra što bi doslovce značilo da bih tada mogao ispod koša staviti loptu na glavu i tako ju položiti u koš. Jedini koji je tada imao veći odraz od mene je bio Dražen Dalipagić, čovjek s kojim ću se 70-ih godina tući za mjesto u reprezentaciji. Kad se spoje brzina, skočnost i eksplozivnost koju sam imao nije nikakvo čudo da sam zakucavao loptu sa bočne crte reketa koji je onda bio širi nego danas i to bez ikakvih problema. To je bio uvijek potez koji je Jazine dizao na noge i zato sam bio toliko omiljen od publike i zato su me smatrali najatraktivnijim igračem cijele lige.