Ivica Matešić Jeremija

Srijeda, Svibanj 22, 2019 11:32

Bože prosvjetli im pamet.. omekšaj te tvrde kože... Proljeće je bilo..  proljeće.. kad se onoliko jama Hrvatima napunilo... Već zaboravivši one  sjene. Sad kažu zabranjeno je slaviti pogubljene... Smijući se horda je  opet išla pokazujući prstom. Na Mene. "Gle zločinca što se otima... Ne  da se... Svjedoči.. a vezali smo ga žicom.. izvadili oči... Probili im bubnjiće.. učinili ga nevidljivim.. taj narod Hrvata. A to  sjeme opet niče... Iz  svih tih tisuću šesto pobrojenih jama..

Utorak, Svibanj 14, 2019 15:29 1

Ušli su tog dana u mjesto godine devedeset prve... Kažu  Topusko...  Oskvrnuli crkvu, oltare. Ušli su četnici i JNA onako kako ta vojska šesta  u Europi zna. Razderali svete knjige, popljuvali trideset mrtvih branitelja... Iscijepali ih kundacima i nogama... Zapalili sve što bi moglo  izazvati sjećanje. Ili bolje reći što bi na njih moglo baciti prokletstvo. Jer  Patrijarh im onaj "veliki" što blagoslovi oružje njihovo reče kako katolika s tog prostora nestati mora.

Četvrtak, Svibanj 9, 2019 14:00

Ljudi s periferije Zadra beznačajni doseljenici iz godine 1726. došavši  iz junačkih granica kršćanstva, grubi od borbi s opstankom svojim uhvatiše se obnove starog Lazareta. Nitko se više i ne sjeća u četvrti Arbanasa tog mukotrpnog posla. Ne znam sve podrobnosti te njihove pustolovine. Samo znam da je jezik kojim se sporazumjevahu, bio stran i  nekako čudan domicilnom stanovništvu. Kad ih budem saznao nadopuniti ću ovu priču.

Utorak, Travanj 30, 2019 14:34

Zvuči nevjerojatno. Gotovo nezamislivo. Neizvedivo. Da ljudi s periferija  Dalmacije. I njenih gradova. Uglavnom oni što trliš, briškulu i ćakulu  obožavali jesu. Koje resila je ona njima tako znana odvažnost. Da će ti  momci otići na međe hrvatskih bojišnica i ondje postati legendom.  Povijest će opisati sudbinu njihovu na način, kako nitko neće u  potpunosti zapasati sve njihove pustolovine. Oko 1991. njima je, toj  mladosti dvadeset, dvadeset dvije godine.

Utorak, Travanj 23, 2019 14:55

U Mjestu onome koje nastalo je po zagovoru Vladarice Neba, kasnije  i  Loreta. Kažu uz pomoć Nadbiskupa onog koga Zmajević su zvali. Bokeljana što hrvatsko sjemenište u Zadru utemelji. Godine one u Gospodina 1727. Uz more tamo podno Preparandije stoji Zdenac Fontana...  Izvor vode mjesta Onoga. „Fonte Hoc in vitreo Ludit nunc Candida  Nais in QvoLucebat AMARA Privs.

Utorak, Travanj 16, 2019 17:29

Rekoše jučer da se Jasenovac s Blajburgom usporediti ne može. Kao  da ljudi nemaju iste kože. Kao da krv svima ista nije. Valjda crvena.  Teško da ću znati. Meni je pustili nisu... Mene je na grudima stiskala  mati, kad su nas u okno rudnika slovenskoga utjerali... Ona se pitala ne  radi li se o šali. Bila sam jedno dijete od dvjesto, kažu, tristo tisuća Hrvata.. koje ubili su nakon rata. Ustvari imaju pravo doista Jasenovac i  Blajburg nisu isto. Ovih naših jama ne zna se broj...

Utorak, Travanj 9, 2019 19:15

1903 Nestali... Govorio je, sjedeći na kamenu koji sličio je na ostatak  nekog oltara. Suton se spuštao na Forum. Poema je svuda naokolo,  Njegov glas prolazio je postrojenim redovima sinova Oluje... Kao maestral rivom što prati šetača onako nakratko, a onda.. stiša se.. utihne…  Nestane. Poema je odasvud okolo. Poema jednog vremena. Nestala u  vjetru.. ko pero laka odnešena, galeba nemirna.. slobodnjaka. Kao i sve  što nosi u našim životima vrijeme.

Utorak, Travanj 2, 2019 19:00

Djeca ta. Onda ubijena. Kakva bi danas bila. Od četristo civila zemlja je devetnajstero djece tad skrila... Ali mira im ne da. Još ih otac... mati gleda. Djed i možda baka. Osoba svaka preživjela što je... U noćima koje se više ne broje. Noćima bez sna. Bez umora. Gospode Bože djeca su bili... a Gadovi su ih ubili. Zašto !? pitaju se u Zadru tom.

Utorak, Ožujak 26, 2019 19:00

Neću duljiti o godinama muke. Bile su teže od onog što živ čovjek može  podnijeti. Ne znam zašto mi je uzmanjkala hrabrost da presudim sebi.  Možda je to trebalo učiniti u onom trenutku...kad sam radila u vrtu,  mislim nešto oko cvijeća. Danima nisam ništa znala...samo sam čula  eksplozije i rafale.. krikove po cijele dane i noći. Ne znam ni koliko je  prošlo od onog  trena kad ih je Mirko Rudić s nekim nepoznatim ljudima  odveo iz kuće... Moje momke... moja srca... Moga Željka...