Željana Gardijan

Ovih dana priča se o manjem broju turista, o lošijoj sezoni, o galopirajućoj apartmanizaciji koja je pojela samu sebe, o potrebi mijenjanja turističke ponude, pojeftinjenja ponude... i filozofira se o svemu i svačemu vezanom za našu »zlatnu koku« (kako turizam inače zovu)...

Kad podivlja jugo, kad se digne more, kad se privežu brodovi, ostane  otočanin sam „kao otok“.

To je priča starija i od staračkog stanovništva koje sa svojim životom  ispraća istodobno i živost otoka, mogućnost da otoci, zvani biserjem  hrvatske obale zablistaju, prolistaju, žive i daju plodove. To je priča u  koju se godinama, razapinjući licemjernu mrežu, zapetljavaju vladajuće  garniture.

Presudu Arbitražnog suda u Hagu po kojoj tri četvrtine Savudrijske vale pripada Sloveniji koja je dobila izlaz na otvoreno more, Hrvatska s pravom uglas ne priznaje jer je iz arbitražnog postupka izašla prije dvije godine zbog prijevare sa slovenske strane i kako se stalno ističe, kontaminiranosti cijelog postupka. Za Hrvatsku, kako naglašava premijer Plenković, odluka je irelevantna, ne postoji, ne obvezuje i ništa ne znači.

Dva velika i važna sustava, obrazovni i zdravstveni u iščekivanju su reformi. Reforme zvane čežnja. Frustrirani građani odmahuju rukom na uzrečice kako je znanje imanje, a zdravlje najveće bogatstvo. Umjesto toga, nameće se zaključak kako znanje za budućnost nije na cijeni, a koko će za zdravlje trebati cijelo bogatstvo.