Dok ima pure za pojisti i medene rakije za ugrijati se, dobro je!

Slika korisnika admin
antebura_4
Adam VIDAS
Danas u Modrićima živi nekoliko stanovnika starije životne dobi

Glavno je zdravlje, a ono čega nema, bez toga se i može. Ovo su dva glavna odgovora na pitanje kako živi nekolicina stanovnika sela Modrića i Meki Doci, smještenih uz Majstorsku cestu podno Tulovih greda na južnom Velebitu. Radi se o ljudima starije životne dobi koji žive u surovom podvelebitskom kraju, posljednjim pastirima koji vode blago na ispašu velebitskim pašnjacima i svojim gorštačkim karakterom istovremeno prkose planini, buri i nedaćama prošlosti.

Danas u Modrićima živi nekoliko stanovnika starije životne dobi. Modrići su kao i brojna druga velebitska sela platili danak razvoju. Majstorska cesta koja je izgrađena davne 1833. godine sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila je žila kucavica koja je povezivala lički predio sa zadarskim. U to vrijeme kroz Modriće je svaki dan prolazio autobus, njome su prolazili turisti, ljudi su živjeli s cestom. Sedamdesetih godina probijena je cesta preko Gračaca i novi asfaltirani put zamijenio je velebitski makadam. Stanovništvo u izolaciji je već tada polako počelo napuštati svoja ognjišta i odlazilo u potragu za boljim životom.

Pokolj u Modrićima

Onda je došao rat i cesta je postala ponovno prokletstvo Modrića. Kuće smještene tik uz nju bile su laka meta četnicima, a njihova zlodjela ostavila su svoj trag na životu ljudi. Tako se stariji ljudi danas za vrijeme burnih dana skrivaju u toplim kućama, strahuju od neznanaca i prisjećaju se pakla kroz koji su prošli kobnog siječnja 1993. godine. Tada su četnici izvršili pokolj nad mještanima za vrijeme trajanja akcija Maslenica.

U mjestu se nalazilo nešto više od desetak ljudi koji nisu željeli napustiti svoja ognjišta nakon okupacije. Kada je počela oslobodilačka akcija Maslenica, sakrili su se u podrume podijeljeni u dvije grupe. Do jedne od njih došao je jedan poznati iz Zatona, kako kažu danas u Modrićima, i pozvao ih da izađu, lažući im da ih čeka vozilo UN-a koje će ih odvesti u Zadar. Oni što su ostali u skloništu kasnije su samo čuli zvuke pucnjave iz pravca u kojem su otišli. Šestero njihovih sumještana, rođaka, vjerovali su poznatom susjedu s kojim su do jučer skupa jeli i pili, a on ih je doveo pred četničke puške. Tko zna, možda je i sam sudjelovao u barbarskom pokolju. Preživjeli su pod okriljem noći pobjegli u obližnju pećinu. Tri dana su bili u njoj bez hrane i bez vode po strahovitoj zimi. Spasili su se kad su došli do hrvatskih gardista koji su ih preko Ražanca doveli u Zadar. Iako je prošlo više od petnaest godina od akcije Maslenica i stravičnog pokolja, Modrići još uvijek žive s tim sjećanjem.

U ledenom paklu

Slične priče o pokoljima svojih prijatelja pričaju i stanovnici Mekih Doca. Tamo žive dvije obitelji, a njihove kuće su odmah ispod autoceste u blizini dalmatinskog ulaza u tunel Sv. Rok. Ove dvije obitelji, točnije dva para supružnika trude se ne živjeti puno u prošlosti. Okrenuti su današnjem životu, zadnjih dana posebno buri koja je u ovom mjestu posebna priča.

- Mi se nalazimo u kotlu. Kada u Maslenici puše lagana bura, onda je nama ovdje najgore. Spušta se niz Tulove grede, a Velika bobija (brdo, op. a.) joj ne da dalje pa se onda vraća i stvara ledeni pakao, kaže Marija Zubak.

Ipak, kad čovjek malo bolje pogleda nju i njenu susjedu Anicu Marunu, onda se zapita je li baš to istina. Žene njihove dobi koje žive u gradu najčešće teže nose svoje godine. Pognute su, teško se kreću, često su kod doktora, a njih dvije uspravnih leđa obavljaju sve kućanske poslove bez poteškoća. Za to vrijeme njihovi muževi po velebitskim obroncima vode koze i ovce na ispašu, kao da su mladići od dvadeset godina. Da u velebitskoj buri nešto ima, govori osamdesetogodišnja Anica Maruna čija je kuća smještena točno ispod autoceste:

- Prije je bilo manje bure, a otkad su napravili cestu i posjekli šumu, gore je. Zločesta je ovo bura, ali neka nje. Prije, kada je po cijeli dan padala kiša, bolila me glava, a sada se osjećam dobro. Dok ima pure za pojisti i medene rakije za ugrijati se, dobro je.

Ipak nije sve u puri i medenoj rakiji. Važna je i obitelj, djeca koja nisu zaboravila svoje roditelje na Velebitu i donose im hranu i sve potrepštine. Bez njihove pomoći ovim ljudima bilo bi još teže u velebitskoj pustoši dok bura zavija Tulovim gredama, strmoglavljuje se prema livadama i priziva duhove prošlosti.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno