Švabo, Patre i Remeta čuvari sakralnog, običajnog blaga

Slika korisnika admin
Turanj1
Župna crkva Gospe od Karmela za Švabu, Patru i Remetu je drugi dom

Unatoč narodnoj poslovici: Bolje da nestane sela nego običaja, mnogi su stoljetni običaji naših krajeva jednostavno nestali. I Turanj tu nije iznimka. No sačuvali su se pogrebni običaji koji se ne mijenjaju već desetljećima, stoljećima. Običaji na koje su Turanjci izuzetno ponosni. Sad ih s puno pažnje i entuzijazma, kažu, s Božjom providnošću njeguju vrijedni čuvari narodnog, sakralnog blaga Ante Bolić Švabo, Mladen Santini Patre i Milorad Bezinović Remeta.
Predvodeći molitvu u pokojnikovoj kući ili dvorima na dan pokojnikove smrti i nakon obreda ukopa ova tri Turanjca nastavljaju turanjsku stoljetnu pogrebnu priču za "vike vikova".

Molitva s voštanicama
- Poslije znaka mrtvačkog zvona, uglavnom navečer poslije Zdravomarije dolazimo u pokojnikovu kuću i tu predvodimo molitvu. I ne samo mi. Na molitvu s voštanicama u rukama dođe na desetke, stotine mještana. Ne treba nikoga zvati. To se jednostavno zna. Tradicija održavanja obreda "profondića" se nastavlja od naših predaka, pojašnjavaju Švabo, Patre i Remeta.
- Na molitvu dolazi rodbina i zasigurno barem jedna osoba iz svake kuće. Kad se okupimo, upalimo voštanice i s puno pobožnosti započinjemo molitvu koja traje 10-15 minuta. Nas trojica je predvodimo, a potom molitvu nastavlja mnoštvo. I tako redom. Najprije molimo pet Oče naša, pet Zdravomarija, pet Slava Ocu i pet Pokoj vječni za dušu pokojnika, govori Švabo, dodajući da će nas u tuzi i boli molitva iznutra okrijepiti, smiriti i pripraviti za dan ukopa i na život bez drage, voljene osobe, rođaka, prijatelja, sumještanina.
Smrt je, prema shvaćanju našega naroda, nešto što je Bog odredio i ostavio, čemu se izbjeći ne može, jedina pravedna stvar na svijetu. Izjednačuje maloga s velikim, moćnoga s nemoćnim, jakog s nejakim, bogatog sa siromašnim.
- Potom molimo po jedan Oče naš, Zdravomariju, Slava Ocu i Pokoj vječni za sve one duše koje su već otišle iz pokojnikova doma, nabraja Patre, napominjući da kršćanska vjera ne skriva smrt niti umanjuje njezino značenje.
Smrt uvijek znači bol, potresenost, rastanak, odlazak. Veli "Propovjednik" (biblijska knjiga) da sve ima svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja. Pri rođenju djeteta se veselimo. Pri smrti bilo kojeg člana obitelji tugujemo. Stari su naši govorili da je jedina pravda na ovome svijetu što svi moramo kad tad umrijeti. Ipak, možda i u tome ima, ljudskim očima gledano, nepravde. Ipak, s vjerom u uskrsnulog Gospodina, tvrde Turanjci, "mi ne tugujemo kao ostali koji nemaju nade" (1 Sol 4,13).
- Na samom kraju zajedničke molitve izmolimo po jedan Oče naš, Zdravomariju, Slava Ocu i Pokoj vječni za sve duše koje su otišle iz naših domova, reći će turanjski sakristijan Milorad Bezinović zvani Remeta, dodajući kako su njih trojica sastavni dio pogrebnih obreda u turanjskoj župi, kako u Turnju tako u Sv. Petru i Sikovu.

S koljena na koljeno
To je župna tradicija o kojoj od svojih roditelja uče djeca. Ta je tradicija ostala duboko zapisana u srce svakog župljanina, tadicija koja se prenosi s koljena na koljeno, s generacije na generaciju i za vjerovati je da neće nestati. Naravno, kad na ove pogrebne obrede blagonaklono gledaju i svi svećenici koji su službovali ili službuju u turanjskoj župi.
- Kao što se naša vjera prenosila s koljena na koljeno, tako se mora prenositi i naša tradicija, kako se ne bi zaboravile naše istinske vrijednosti kao zalog budućnosti. Običaj od pamtivijeka nastavili smo od Roka Milkovića, Zvone Mandića i Ante Pirovića. Još od 1975. godine, a sasvim od 1980. godine kad nam je sad pokojni Ante Pirović poručio: "Ovu svetu, časnu i plemenitu dužnost vam ostavljam da je nikad ne prekinite. Kad više ne budete u stanju predvoditi molitvu, iz raznoraznih razloga, neka vas zamijeni netko od mlađih mještana", prepričava Ante Bolić Švabo čiji je otac bio remeta, odnosno sakristijan.
Ovi pogrebni običaji su posebno upečatljivi tijekom turističke sezone kad su meta mnogobrojnih fotoaparata i videokamera. Turanjski običaji su obišli cijeli svijet.
- U Turnju je već desetljećima nestao običaj krmine ili karmine, večere u pokojnikovoj kući poslije obreda ukopa. Svatko je nosio svoju večeru. No, ti su običaji ostali, primjerice u Vrani gdje ožalošćena obitelj priprema obilato jelo za veliki broj ljudi. Na takvoj smo i mi bili protekle godine predvodeći molitvu. Konobari su s punim pladnjima u ruci čekali završetak molitve. Bilo je to nezaboravno iskustvo, prisjećaju se sugovornici.
Osim na pogrebima Švabo, Patre i Remeta svake večeri kao "pivači" sudjeluju na pjevanim večernjim misama u turanjskoj crkvi Gospe od Karmela. Dakako, neizostavni su na nedjeljnim euharistijskim slavljima i na onim na "zapovidane" blagdane.
- U mnogo se prilika Bogu obraćamo molitvom. Za sebe i za druge, sami i s drugima. Moliti moramo i kad se suočimo sa smrću, premda pred njom ostajemo bez riječi, zanijemimo. No, kao vjernici posjedujemo kršćansku nadu: vjerujemo u uskrsnuće mrtvih. Molimo zato i za svoje pokojnike, zaključili su Švabo, Patre i Remeta.
A tijekom razgovora prilazili su nam brojni Turanjci koji su onako iz srca i duše preporučivali da svakako napišemo kako su Švabo, Patre i Remeta zaslužili općinsko priznanje za Dan općine Sv. Filip i Jakov.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno