Solidan pištolj, od prvog vlasnika

Slika korisnika admin

Gledam na vijestima demonstracije u  Zagrebu. Prebrojavaju se polomljena  građanska rebra i slomljeni sjekutići,  zdvaja se nad ozlijeđenim policajcima.  Kad se malo bolje pogleda, u ovim  demonstracijama ima komičnih i  tragičnih trenutaka. Komično je to što  Bad Blue Boysi dižu naciju na noge,  sretni što se napokon mogu legitimno  potući s policijom, tragično je da postoje  budale koje su u stanju mladom Jastrebu  pljunuti u lice. To je očito pitanje  gledanja na stvari, kao u nekoj sportskoj  prognozi, gdje imate 1,0 i 2. Vi se uvijek  možete kladiti na pobjedu svog kluba, i to  je valjda optimizam koji nosi Boyse. Ja se  u ovim zagrebačkim demonstracijama,  ajmo tako reći, kladim na "neriješeno". To  je ta moja nula.

Sad, ne znam zašto bi to bio pesimizam.  Jer, možda je to realno. Meni je to, kao  čovjeku koji je vidio propast Juge, rat u  Hrvatskoj, tuđmanizam, račanizam i  sanaderizam, dosta realan rezultat.  Većina toga u životu ionako ostane  negdje oko neriješenog. To je, čini mi se,  ono po čemu su te priče oko neke  revolucije u državi neklasične u raspletu.  Jer nema tog nekog, figurativno rečeno,  proglašenja pobjednika. Nema tog nekog  zaključka. Svi smo mi zajedno popušili,  građani, policija, Boysi i fejsbukovci,  penzići i branitelji, nema ovdje  pobjednika, samo poraženi koji su  odavno spustili gaće do koljena i sad  čekaju da možda na nekom gostovanju u  Zagrebu izvuku mršavi bod i kući se vrate  s kakvom takvom nadom u opstanak.

Smiješno mi je kad vidim kako sad svi  kukaju, novine jadikuju, ljudi se tuže na  političare i vladu, cerim se kako su svi  digli ruke od nade, i svi vječno, evo već  nekoliko dana, govore da je još gore nego  što jest - u takvim me trenucima baš  zdrma neki optimizam. Obožavam vidjeti  koliko je kratko paljenje u našeg naroda,  koliko mu treba da mu iz guzice dođe u  glavu. Sve je to tako utješno. Da  vanzemaljci sutra osvoje i opljačkaju  kompletni planet, mi Hrvati bi to  zasigurno posljednji skužili.

Koliko vidim, na zagrebačkim  demonstracijama nitko nije prerezao  vene, nitko se nije ubio, nikom nije palo  na pamet da se zapali, nitko se nije čak ni  bacio s vrha katedrale, a mnogi su se  lijepo napili, porazbijali par izloga i  počupali toliko prometnih znakova da bi  se slobodno negdje daleko odavde mogli  prekvalificirati u prometne policajce. Ili  ležeće, svejedno. Ionako stalno leže  ispred te policije, noseva zabijenih u  pločnik, iskolačenih očiju i krvavih glava,  očito u nevjerici da ta murija eto, zna i  udariti pendrekom.

To je dobro. Možda nas ovi pendreci tu  negdje pogode u žicu, pa odustanemo od  snova o predziđu kršćanstva i sličnih  pizdarija s kojima su nam dvadeset  godina punili glave. Jedino predziđe koje  je ovom narodu preostalo su policijski  štitovi. Sada kad Hrvatska osjeća žmarce  vlastitog egzistencijalnog užasa, u  trenutku kad smo stigli do dna - uvjereni  da je naše postojanje tek kratak, bolan i  beskoristan grč, unaprijed izgubljena  bitka između atonalne melodije nade i  kratkog kvintolskog motiva razočaranja  koje se ponavlja u beskrajnim silaznim  sekvencama - sjetite se da onaj druker  Barišić još uvijek ima 15 tisuća kuna  mjesečne plaće. Juuuhu, rekao bi Homer  Simpson. Živjela revolucija! Bombe,  rašpe, rivolveri! Zato, dok je još na  vrijeme, kupite sebi neki solidan pištolj,  obavezno od prvog vlasnika. Trebat će  vam da si prosvirate glavu kad svrši ova  farsa od revolucije.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno