Mi smo kao djeca, uživamo u istraživanju

Slika korisnika admin
Adam VIDAS
Bilo bi idealno kad bi bilo više novca i kad bi kampanje mogle trajati po petnaest ili dvadeset dana

Možda arheologija nije uvijek "Indiana Jones", ali otkrića zadarskih arheologa u pećini Vlakno na Dugom otoku sigurno su među uzbudljivijima koje je struka vidjela posljednjih desetak godina. Arheologija je od svih gradova u Hrvatskoj najjača upravo u Zadru. Na Sveučilištu je jedan od "najjačih" i po pitanju kadra najbrojnijih odjela, tu je i Arheološki muzej, Muzej antičkog stakla, Međunarodni centar za podvodnu arheologiju, a studenti u sklopu terenske nastave sudjeluju u istraživanjima na brojnim lokalitetima u županiji. Cijeli grad je veliko arheološko nalazište i poznato je da ni djeca ne mogu iskopati rupu kako bi igrala "frenje", a da na nešto ne naiđu.

Ipak, otočka otkrića su u ovoj priči u prvom planu, i to s razlogom.

Pećinu Vlakno arheolozi su našli sasvim slučajno, dok je trajao arheološki pregled terena ili, kako kažu, "prilikom branja šparoga". Pregledavali su u to vrijeme, negdje u proljeće 2004. godine, antičke kamenolome. Hodali su po šumi i makiji i u neko doba naišli na ulaz u pećinu s "novijim" suhozidom, starim tek koju stotinu godina. Vlakno se ne vidi ni s glavne ceste ni s mora, potpuno je skriveno svima osim onima koji znaju što traže ili pak - slučajno nabasaju na nju.

Skrivena pećina s blagom

- Odmah čim smo ušli vidjeli smo da je pećina lokalitet. Pećina i izgleda kao da je pogodna za život, kaže Mate Parica koji je zajedno s Dariom Vujevićem vodio istraživanja pećine.

Prva kampanja rađena je s prof. Zdenkom Brusićem, čuvenim 74-godišnjim zadarskim arheologom koji još uvijek roni i istražuje arheološka nalazišta Jadrana.

Iskopali su sondu metar puta metar i već u probnoj kampanji shvatili kako bi se moglo raditi o bogatom nalazištu. Kilogrami kremenog materijala, životinjskih kostiju i puževa govorili su samo jedno - istraživanje se mora nastaviti.

Krenula su istraživanja koja se od tada provode po tjedan dana u proljeće i u jesen. Toliko im, naime, dozvoljavaju financijska sredstva, skupljena s nekoliko strana - od Općine Sali, Ministarstva kulture, Sveučilišta, projekata starijih profesora Brusića i Marjanovića... Proširili su sondu i dosad došli do dubine od 5 metara i utvrdili da je život u pećini trajao od prije najmanje 20.000 godina do neolita, prije otprilike 7.000 godina kada su je ljudi zauvijek napustili.

Mate Parica je iz Žmana koji je od pećine Vlakno udaljen desetak kilometara. Tamo je provodio ljeta u djetinjstvu, a dugootočka "veza" imala je važnu ulogu u istraživanju pećine, barem što se logistike tiče. Obitelj Parica, naime, pružila je smještaj arheolozima koji su svih ovih godina sudjelovali na istraživanju pećine koja ni nakon pet metara "kopanja" i 20.000 godina u slojevima, još nije do kraja istražena.

- Kod Mate nam je bila baza, tamo smo se hranili i spavali, teško da bismo bilo što od ovoga napravili da nismo imali takvu pomoć, kaže Vujević.

Kampanje istraživanja pećine su provodili u trajanju od tek pet do sedam dana zbog - nedostatka novca.

Arheolozi na naslovnicama

- Bilo bi idealno kad bi bilo više novca i kad bi kampanje mogle trajati po petnaest ili dvadeset dana, imali bismo brže i bolje rezultate. Ovako oni dolaze, ali pomalo.

U gomili sitnog materijala najprije je zasjao kamen s crtežom, i to ni više ni manje nego najstarijim u Hrvatskoj. Radi se o graviranom prikazu na kamenu koji je možda dio nekog većeg crteža.

- Moramo pronaći ostale dijelove da bismo znali što je točno prikazivao i kakvu su ulogu imale ove linije na malom komadu kamena, kaže Vujević.

Priča je odjeknula u javnosti, a arheolozi su tih dana, u lipnju 2010., često bili u medijima. No sve je to bilo neusporedivo s onim što je uslijedilo - pronalazak gotovo savršeno očuvanog kostura muškarca starog 11.000 godina. Tada su arheolozi dobili i naslovnice.

- Ma u biti to je izgledalo tako da sam ja ušao u pećinu, došao je kolega, ja sam ga pitao "što si našao?", on je rekao "grob", a ja sam rekao "dobro", priča kroz smijeh Vujević.

- Tako je to kod nas. Pa nije to da smo ga otkrili ispod neke cerade. Našli smo, znači, jednu kost, pa drugu i onda pomalo shvatili da je to to. Cijelo vrijeme sumnjaš da će kostur biti razbijen, da neće biti cjelovit, i trebalo je proći vremena da shvatimo što smo zapravo pronašli, kaže Parica.

- E onda je nastupilo opće veselje jer je ovo uistinu rijedak nalaz. Unaprijed smo znali starost po datumima koje smo imali iz prethodne kampanje, kaže Vujević.

Pećina sadrži slojeve gornjeg paleolitika i mezolitika. U njoj su pronašli nakit od probušenih zuba jelena, morskih puževa i školjaka.

U pećini su se izmjenjivale zajednice koje su se tijekom života često selile. Bili su to lovci i sakupljači koji nisu imali potrebu niti način stalno boraviti na istom mjestu, već su se selili svakih nekoliko godina.

- U toj pećini je umrlo puno ljudi, ali nisu svi u njoj ukopani jer je u njoj život trajao. Pronašli smo ostatke još dvoje ljudi u pećini. Nešto su mlađi od Šime, ali nisu dobro sačuvani kao on, kaže Vujević.

Šimu je njegova obitelj ostavila položenog u blizini vatrišta. Zasuli su ga tek s malo zemlje i nešto kamenja, tek koliko je dovoljno da ga poštede od divljih životinja. Star je oko 11.000 godina. Znanstvena vrijednost ovog nalaza je teško mjerljiva budući da u Dalmaciji gotovo da i nema ljudskih ostataka iz ovog razdoblja. Naime, razbacani fragmenti kostura pronađeni su u Kopačini na otoku Braču, a najbogatiji takvom vrstom nalaza su slojevi Vele spile na otoku Korčuli, gdje je pronađeno pet ljudskih kostura iz razdoblja mezolitika. No ovi su nalazi 2 do 3 tisuće godina mlađi od kostura iz Vlakna. Time je nalaz s Dugog otoka postao najstariji poznati Dalmatinac. Pravo istraživanje tek počinje. DNA i antropološke analize dat će brojne podatke o životu pokojnika i uzrocima smrti, a dobiveni podatci poslužit će za usporedbu s ostalim nalazištima i upotpuniti sliku o vremenu mezolitika na Mediteranu.

CSI Vlakno

Obojica mladih arheologa rade na Odjelu za arheologiju zadarskog Sveučilišta. Uz smijeh odbijaju usporedbu s popularnom serijom CSI koja nam je pala na pamet nakon detaljnog opisa pronalaska kostura Šime.

- Ma kakvi, oni to odmah sve otkriju u jedan dan, a mi to pomalo... Mi smo vam kao djeca, uživamo u svemu ovome. I zato nam je drago da se javnost zainteresirala, da je vidjela da mi stvarno nešto radimo. Postoje nalazi koji su zanimljivi znanstvenicima i nalazi koji su zanimljivi javnosti. Ova dva konkretno su zanimljiva i jednima i drugima. Ljudi obično najbolje reagiraju na riječ "najstarije", smije se Vujević.

Slijedi istraživanje Šiminog genoma odnosno utvrđivanje sličnosti s kosturom pronađenim na lokalitetu Crno Vrilo kod Dračevca Ninskog.

- To bi se trebalo dogoditi kroz sljedeće dvije godine. Oni u CSI dobiju DNA u roku jednog poslijepodneva, no to baš i nije tako u stvarnom životu, posebno kada se radi o fosilnim ostacima ljudi. Sama ta ekstrakcija traje godinu do godinu i pol dana i tek onda  slijedi analiza genoma. To se sve radi vani.

- Šime je bio moderan čovjek u svakom smislu riječi, nije bio polumajmun kao što ljudi misle. I po fizičkom izgledu i po karakteristikama ponašanja njegova je obitelj bila slična nama. Životna dob bila je svakako kraća nego danas, ali duža nego što je bila u neolitiku, kaže Parica.

Parica i Vujević su na nedavnom predavanju, naime, pojasnili kako je život u neolitiku bio puno stresniji jer je čovjek od bezbrižnog lovca i sakupljača postao poljoprivrednik koji često razbija glavu nad zemljom čiji plod ovisi o vremenskim prilikama, štetočinama...

- Analiza ovog kostura i usporedba s nalazima sa Crnog Vrila pomoći će u slagalici koja se bavi pitanjem je li neolitik došao sa novim stanovništvom koje je došlo sa istoka ili se radi o istom stanovništvu koje je prihvatilo nove tekovine. U tome je najveća vrijednost našeg dugootočkog nalaza, zaključio je Vujević.

Šime se udavio kamenicama

Šime je imao četrdesetak godina kada je umro. Izgledom je bio identičan nama, visok oko 170 cm i po tome, za to vrijeme, izrazito snažan i robustan muškarac. Nije imao nikakve bolesti niti traume koje bi bile vidljive na kostima. Ima jedno oštećenje leđa koje je najvjerojatnije zaradio noseći težak teret. Bio je ribar i sakupljač školjaka, posebno kamenica čije smo ostatke našli u velikim količinama. Umro je brzo i mirno, vjerojatno ležeći uz vatricu, od neke bakterije ili srčanog udara, ili se udavio kamenicama.

- Mislim da je više ličio na mene, kolega ovako više "baca" na Irca ili nekakvog Germana. Bio je inteligentan, pametan...

- E to ne znamo, ubacio se Vujević.

- A sad ozbiljno, ljudi često misle da su tada živjeli divljaci koji bi ti bez razmišljanja otkinuli glavu. Ma oni su imali isti život kao i mi, iste međuljudske odnose, i fešte i žalovanja! Eto, nisu imali struju i još par stvari koje mi imamo danas, ali njihova komunikacija i trgovina bila je gotovo ista kao i danas. Ljudi misle da su se kopljima probadali kada se susretnu, ali to nije bilo tako. Imali su normalan život, i to vjerojatno sa više reda i zakona nego mi danas.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno