Socijalna nepravednost

Slika korisnika admin

Socijalna pravednost bila je pamtljiva sintagma predsjednika Ive Josipovića preko koje je posebno zadobio potporu javnosti i koja ga od dolaska na čelo države do danas drži visoko na ljestvici popularnosti, no kako se političke prilike u zagrljaju onih teških gospodarskih kompliciraju, tako se i ova predsjednikova dopadljiva verbalna tvorevina, unatoč njemu i zahvaljujući njemu, polako pretvara u svoju suprotnost.

Ako se sagleda ukupno društveno - političko i ekonomsko stanje to nije iznenađujuće jer predsjednik nije otok nego sukreator politike u kojoj i silom prilika blijedi socijalna komponenta, ali je iznenađujuće to da je predsjednik sam indirektno srušio tu pjeskovitu kulu svoje socijalne pravednosti koja se počela urušavati odmah kada su zapuhali nepovoljni vjetrovi.

Naime, Josipović koji uvijek istupa kao da je tren prije napisao pametan i učen govor te ga recitira staloženo i svima dopadljivo, polako utiskujući u moždane vijuge naroda upravo ono što on želi čuti, a ne ono što on može i ostvariti, mogao bi i sam početi kukati zbog svoje nepromišljeno istaknute "kulture kukanja" koju poput "krnje" gotovo za sve okrivi.

Umjesto da se u "kulturi kukanja" prepoznaju prije svega poduzetnici koji se boje investirati i nisu spremni riskirajući svoj novac širiti, po predsjedniku, nasušno potreban optimizam, "kukalište" je pogodilo one kojima život odavno nije pjesma.

Gotovo četiristo tisuća nezaposlenih moglo se samo s čuđenjem zapitati što to njihov socijalno pravedan predsjednik zbori da su oni neradnici. Tu su i oni koji su zasukali rukave i radili, a na kraju nisu dobili plaću pa bi najradije urlali od muke, a ne potiho kukali jer ne znaju kako ručati optimizam.

Umjesto otvorene kritike Vlade koja je od previše gledanja u EU i slušanja MMF-a izgubila vezu sa stvarnošću, koja sanja investicije i verbalnim akrobacijama prikriva nesposobnost da zemlju povuče iz krize, predsjednik je na posredan način neoprezno i dvosmisleno prozvao one koji su, valjda iz čiste lijenosti izabrali (ne)raditi na Zavodu za zapošljavanje.

Bez obzira na to što predsjednik zasigurno nije namjeravao izreći ovakvu socijalnu uvredu, ostaje činjenica da je njegova "kultura kukanja" upravo tako odjeknula i da se uvijek promišljeni Ivo konačno "zaletio".

Oni koji danas sjede u Vladi, bit će mu korisni za eventualni drugi predsjednički mandat pa je možda na trenutak i zaboravio na socijalnu pravednost, imajući na umu političku pragmatičnost?

Vlada u predhisteriji lokalnih izbora stalno mora krpati svoje tanane, napukle veze i baviti se sama sa sobom, a tu je i EU i MMF i Svjetska banka i agencije za kreditni rejting i strateške investicije i prenapregnuti proračun i bolne reforme i rezanje plaća javnom sektoru... pa se Josipović možda više sažalio nad svojom svjetonazorskom "braćom" nego nad onim iz socijalnog geta.

S obzirom da čak ni uvijek pošteni i socijalno osviješteni predsjednik nije dobro čuo odakle sve dopire jadikovka, a nije dobro ni razaznao ton tih tužaljki koji se ovisno o tome tko kuka prilično razlikuje, rastuće nezadovoljstvo moglo bi prerasti u veliki socijalni bunt, a za njega bi, paradoksalno, dijelom bio kriv i "socijalni" predsjednik Josipović.

Čelnik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever, a i drugi na sindikalnoj sceni već su počeli prijetiti velikim prosvjedima, na kojima će i predsjednik i Vlada moći čuti autentično kukanje.

Iako predsjednik ima ograničene ovlasti kada je u pitanju ekonomska politika, do njegove riječi se držalo pa je stoga osiromašenim i beznadnim još teže pala njegova opaska. Tim više što se predsjednik zna hvaliti kako mu stižu i pisma onih koji nemaju za kruh.

Pa predsjedniče, imat će vam tko da piše - ovako se ne može više...

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno