Sveti Josip, zaštitnik radnika - radom čovjek nastavlja Božje djelo stvaranja

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika asaric
Osmo razmatranje zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića u Godini sv. Josipa
Stvaranje svijeta djelo je Božje. No, stvoreni svijet nije bio gotov, ni završen, a ni savršen. Njegovo dovršenje Bog je prepustio čovjeku, da ga »dotjera i dovrši«. Svakim svojim činom čovjek obogaćuje, uljepšava i usavršava stvoreni svijet. Ali, može ga i osiromašiti, pokvariti i uništiti. Čovjek, dakle, svojim radom svijet formira, transformira ili pak deformira. U tom vidu, sveti Maxim kaže da je »svijet naše radilište«, a svaki čovjek »stvaratelj u tom radilištu« (homo artifex). Stoga, rad je bitna odlika čovjeka kao razumnoga bića. Bez rada i stvaralaštva, čovjek bi »ostao na razini običnog životinjskog svijeta«
Zadarski list
Čovjek nastavlja Božje stvaralačko djelo radom i uređenjem svijeta

Stvaranje koje je Bog započeo nastavlja se u vremenu i prostoru. U središtu toga čina je čovjek koji je radom usmjeren na Stvoritelja. Ako bi se rad odvojio od Stvoritelja, čovjek (radnik) postao bi rob onoga što stvara.

Uz blagdan svetoga Josipa, zaštitnika radnika i međunarodni Dan rada, evo nekoliko misli o čovjeku koji radi i stvara te o značenju i smislu rada.
Blagdan Josipa radnika uveo je 1955. godine papa Pio XII. Istina, papa Lav XIII. (1878.-1903.) bio je odlučio da se 1. svibnja slavi kao »Svjetski dan radništva«. U tom vidu »povjerio je sve radnike zaštiti sv. Josipa« za kojega evanđelisti kažu da je živio u Nazaretu i radio kao tesar (Mt 13, 54).
Rad kojim se čovjek bavi tijekom života velika je ljudska i kršćanska vrijednost. Ljudska povijest zapravo započinje radom, a »homo faber«, čovjek radnik, dokazuje svojim radom da je ujedno i »homo sapiens«, čovjek obdaren razumom. Njegov ovozemni život u bîti je rad, aktivnost, gibanje, dinamika i rast.
Stvaranje svijeta djelo je Božje. No, stvoreni svijet nije bio gotov, ni završen, a ni savršen. Njegovo dovršenje Bog je prepustio čovjeku, da ga »dotjera i dovrši«. Svakim svojim činom čovjek obogaćuje, uljepšava i usavršava stvoreni svijet. Ali, može ga i osiromašiti, pokvariti i uništiti. Čovjek, dakle, svojim radom svijet formira, transformira ili pak deformira. U tom vidu, sveti Maxim kaže da je »svijet naše radilište«, a svaki čovjek »stvaratelj u tom radilištu« (homo artifex). Stoga, rad je bitna odlika čovjeka kao razumnoga bića. Bez rada i stvaralaštva, čovjek bi »ostao na razini običnog životinjskog svijeta«.

Rad je prepoznatljiva kršćanska vrijednost

No, čovjek svojim radom ne samo »formira i transformira« ovaj svijet, već »stvara i usavršuje i samoga sebe«. U procesu obrade svijeta događa »hominizacija i divinizacija čovjeka«. Radom se čovjek izgrađuje, afirmira, dovršuje i otkriva sebe samome sebi i svijetu oko sebe.
Rad je osobito ljudsko djelo, stvaralački čin u kojemu čovjek ostvaruje svoje glavno i životno zanimanje. Stoga je rad velika moralna vrijednost koja ima intelektualnu, umjetničku (stvaralačku), ekonomsku, biološku (zdravlje) i socijalnu dimenziju koja se ostvaruje po suradnji, solidarnosti i u zajedništvu s drugima.
Događa se, međutim, da »odviše razvijena tehnika nadjača čovjeka stvaratelja«, pa se »proces pretvori u tehnokraciju«; tehnika »podjarmi čovjeka u svoju službu«, robotizira ga i »učini slugom mašine i strojeva«. Tako nastaje realna opasnost da »tehnokrati postanu novim gospodarima Zemlje«, pa čovjek izgubi slobodu, a rad svoju originalnu vrijednost.
Kako se moglo dogoditi da se »vrijednost rada pretvori u svoju suprotnost«? Gdje je uzrok takvoj promjeni? U prvom redu, zaboravlja se na činjenicu da rad ima svoje religiozno, odnosno kršćansko obilježje i vrijednost.
Ne poštuje se »teologiju rada« koja u tumačenju »zemaljskih vrednota« polazi od Objave i s njom objašnjava postojanje svijeta, čovjeka, njegov život i rad. U tom kontekstu, ljudski rad je »sudjelovanje u Božjem stvaralačkom djelu«. Bog, dakle, dovršava svijet po ljudima, pa je ljudski rad autentično služenje Bogu, pravo Božje djelo (Opus Dei, Gottesdienst).
Nekada se krivo tumačilo rad kao »kaznu za grijehe«, a to je neispravno shvaćanje Biblije, jer rad je po Božjoj volji postojao i prije iskonskog grijeha. Rad ima pozitivne elemente otkupljenja. On nas odgaja i usavršuje.
Stoga, apostol Pavao hvali one koji rade i svoj kruh zarađuju, a one koji »dangube i ništa ne rade« osuđuje, pa zaključuje »tko ne radi, neka i ne jede« (2 Sol 3, 10-12). Ovo je duh kršćanske radne etike po kojoj bi se vijernike trebalo prepoznavati: po napornom radu, a ne po dangubi i lijenosti.

Bog je začetnik ljudskog rada

Već na prvim stranicama Biblije istaknuta je stvaralačka dimenzija rada. Na vrhuncu svoga stvaralačkog čina, Bog stvara čovjeka na svoju sliku: »I blagoslovi ih Bog i reče im: Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji. I doda Bog: Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života - neka je za hranu sve zeleno bilje. I bi tako. I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan šesti.« (Post 1, 28-31).
Biblijsko izvješće govori kako Bog stvara, ali ne dovršava, već »povjerava čovjeku usavršavanje svijeta«. Čovjek nastavlja Božje stvaralačko djelo radom i uređenjem svijeta. Rad ne smije zagospodariti čovjekom i pretvoriti ga u svoga roba. Ni Bog, koji je sve započeo, nije čovjeka podčinio radu, nego mu je sve stvoreno povjerio da to oplemenjuje i razvija.
U naše vrijeme, nažalost, osjeća se kriza čovjekova identiteta u odnosu na rad. Ponajprije, vidimo kako nije svakomu omogućeno naravno pravo na rad (posao), pa je time povrijeđeno njegovo dostojanstvo. Stoga, glavna je zadaća svakoga društva omogućiti da svatko radi i da se preko rada ostvaruje.
Uz potrebu i pravo na rad, vidimo, nažalost, da čovjek često postaje »rob svoga rada«. Ne vrednuje ga se prema njegovom urođenom dostojanstvu, već prema tomu »koliko proizvodi i koliko izdrži na radu«.
Doda li se tomu porazna činjenica da ima sve više ljudi koji »ne primaju pravednu nagradu« za svoj rad, ili pak postaju socijalni slučajevi jer im poslodavci ne isplaćuju zarađeni dohodak, osjeća se potreba »teologije rada« koja čovjeka vidi kao sustvaratelja. Njemu je, naime, Gospodin povjerio da oplemenjuje i razvija stvoreni svijet putem rada koji i njega samoga oplemenjuje i usavršava. U središtu takvog promišljanja je čovjek koji je radom usmjeren na Boga od kojega »dolazi svaki dobar dar« i k njemu sve teži (Jak 1, 17).
U ovoj godini koja je posvećena svetom Josipu, zahvalni smo što je Hrvatski Sabor izabrao Josipa kao »zaštitnika Hrvatskoga kraljevstva«, a to znači hrvatskoga čovjeka i radnika.
Stoga, upravljamo mu žarke molitve neka bdije nad našom zemljom i nad našim obiteljima, kako bi bile i ostale svetištem života i školom ljudskih vrlina.
Neka sv. Josip pomaže svima, posebice radnicima u njihovim životnim potrebama. A njegovi štovatelji neka se trude biti dobri, skromni vjernici i zauzeti radnici te osobito pobožni i ustrajni Božji suradnici.
Sveti Josipe, moli za nas.
Uz blagdan svetog Josipa, radnika 1. svibnja 2021. godine​,

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (2 glasova)