Papa Frane - don Camillo

Jutros, dok sam šetao Salima, ususret mi idu dvojica. Jedan govori drugome: »Baš me briga. Zatvorim jedno uvo i ne čujem.« Kad netko kaže kako ga nije briga pokazuje svoju nemoć, kukavica je i iskompleksiran.

Kada su velečasni, slavili 25. godišnjicu svoje mlade mise, rekao sam mu: »Zadivljujuće je, don Srećko, kako ste se trudili biti čovjek. Kao da znate kako je teže biti čovjek, nego svećenik.

Svećenik koji psuje i udara časnu sestru ne osjeća nelagodu kao čovjek, a svećeništvo mu, zbog straha od ljudskosti umnaža golu moć.
Rijetko koji svećenik u Dalmaciji preko mise papu naziva Frane, uglavnom je to papa Franjo. U Dalmaciji postoje crkve svetog Frane. Latinsko ime Franciscus u Dalmaciji se izgovara Frane, a ne Franjo. Boje li se svećenici svoga dalmatinstva koje ugrožava hrvatstvo?
Najprije čovjek, kaže teolog Ivan Golub. Biti čovik, najprije, a ne pojava, služba, velečasnost, preuzvišenost.

Papa Frane, ponajprije je čovik: viče, verbalno udara, pokreće barufe, plače, smije se, zapomaže, ljuti se. Pravi don Camillo. Predivni don Camillo u veličanstvenoj filmskoj izvedbi Fernandela ima suptilan osjećaj kako ne prijeći granicu ljudskosti kada postavlja inteligentne zamke svome komunističkom oponentu u malome talijanskome mjestu, Pepponeu. Beskrajno duhovit, don Camillo i kada se usudi biti manje čovjek, klekne pred svojim prijateljem Isusom Kristom, koji nasmiješen, jer voli, voli on don Camilla blago ga koreći kako je prešao granicu duhovitosti i dobrote. Zato je i papa Frane čovjek od krvi i mesa. Grozi se moći, vlasti, dvoličnosti, preuzvišenosti, uzoritosti. A to mu mnogi u Crkvi ne opraštaju jer time ugrožava besmislenost njihove moći. Ma kako samo sliči na Fernandela.

Stoga, najprije čovjek, a onda služba i red. Kako je samo dragi Bog duhovit: htio je biti čovik, uronjen u sve ljudsko. Osim u grijeh. Klanjam ti se, veličanstveni Bože, što si bez ostatka bio i ostao čovjek.