Nema veličanstvenijeg posla od književnog!

Imao sam pet godina kada mi je nona pred spavanje čitala Londonovog “Bijelog očnjaka”. Tada sam mislio da nema veličanstvenijeg posla od književnog. Nisam to mišljenje promijenio
Miljenko Jergović, hrvatski i bosansko-hercegovački književnik i publicist, gost je ovotjednog ‘Donata’. Njegova su djela prevedena na dvadesetak jezika, te se nalaze među najpopularnijim naslovima suvremenog hrvatskog izdavaštva.
Objavljuje pripovijetke, eseje i romane različite tematike, kao i kolumne i članke. Nedavno je gostovao u Zadru, predstavivši u Gradskoj knjižnici Zadar svoja nova dva (re)izdanja, novele “Freelander” i “Buick Rivera”
Što Vam znače književne večeri, susreti s Vašom čitateljskom publikom?
– Književne večeri pružaju piscu neki dragocjen osjećaj kako ono što radi ima nekog šireg, rekao bih socijalnog smisla i da nije akt konačne samoće. Ne piše se za publiku, barem ja tako mislim, jer je, zapravo, nemoguće pisati za publiku, a da to ne bude ni pučka propovijed, ni priručnik za samopomoć, ali kada je nešto, ipak, napisano, onda je doista vrijedno to što postoji čitatelj koji će to pročitati i koji će doći na književnu večer.
Kad je u pitanju književna kritika, autori se često identificiraju s vlastitim djelom, i onda se događa da negativna recenzija znači kako ste ocrnili i samog autora? Vaša iskustva?
– Volim kada se o meni piše tamo gdje me nitko ne poznaje, pa čak gdje se i ne zna za moj novinarski rad i društveni aktivizam. Tako onda nastaju kritike do kojih držim, a ispisuju ih neki španjolski, francuski, talijanski ili njemački kritičari. Ne obazirem se na kritike koje podrazumijevaju moju socijalnu osobu i onda se obračunavaju s njom preko mojih knjiga.
Svojedobno je FAK bio hit na našoj književnoj sceni, a onda se raspao?
– Srećom se raspao. Inače bi ga prožderale različite taštine i omraze.
Danas imamo DHK i HDP. Zašto raskol među piscima i je li to dobro po nacionalnu književnost?
– Vjerujem da su društveni nesporazumi dobri i plodonosni ako se mogu jasno artikulirati. To u nas, na žalost, nije slučaj. Bio sam među osnivačima HDP-a, kao alternativnog i antinacionalističkog književnog društva, ali onda sam izašao van iz njega. Bilo mi je zagušljivo.
Dosta se osvrćete na godine od Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata. Jeste li nostalgičar ili…
– Krivo ste pročitali. Osvrćem se na vrijeme od početka dvadesetog stoljeća pa do danas. To je, vjerujem, neko moje vrijeme, o kojem pišem, u kojemu živim i koje me se na svaki način tiče. Što se tiče nostalgije, nostalgija je blažen osjećaj, a ja sam vrlo rijetko u stanju blaženstva. Nije me Bog stvorio za blaženika, pa samim time ni za nostalgičara.
Vaši književni počeci…
– Imao sam pet godina kada mi je nona pred spavanje čitala Londonovog “Bijelog očnjaka”. Tada sam mislio da nema veličanstvenijeg posla od književnog. Nisam to mišljenje promijenio.
Otkud potreba za različitim žanrovima u pisanju: priče, poezija, romani, eseji…
– Čovjek unutar sebe nije sav isti, kao što ni svijet okolo nije sav isti. Zato su nam potrebni različiti žanrovi i forme.
Kako danas gledate na generaciju “borgesovaca”, s kojima nekako i počinje suvremena hrvatska književnost, od Pavličića i Tribusona naovamo?
– Nešto ne vjerujem u književne generacije. Ali vjerujem u pisce i u njihove knjige. Eto, recimo, u Pavla Pavličića.
Što Vam znači “proza u trapericama”, a što “on the road” književnost?
– To su etikete, marke ili globalni brandovi, koji sami po sebi ne znače puno, osim u marketingu i za ispomaganje pri pisanju književne povijesti. Kažu da je J. D. Saligner predstavnik te takozvane proze u trapericama. Njega volim, ali ne zbog traperica nego zato što je veliki pisac.
Smatrate li se piscem “angažirane” književnosti (u sartreovskom smislu)?
– Teško pitanje, pogotovo u današnje vrijeme koje je ostalo i bez žive ideologije i bez živje vjere. Mene se tiču drugi ljudi, tiču me se manjine svih vrsta, individualci koji imaju društvo protiv sebe. Vjerujem da je književnost, između ostaloga, način da se razumije što znači biti manjina. Možda to znači biti angažiran, stvarno ne znam.