Od Lidrana do prvog romana

Slika korisnika admin
Autor: 
iva_pejkovic
Iva Pejković: smatram da se ne postaje pisac preko noći

Iva Pejković, jedna je od autora iz Hrvatske koji su se našli u zbirci 'Rukopisi 33', zborniku poezije i kratke proze mladih iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije, koji objavljuje pančevački Dom omladine. Iva je član knjiženog društva ZaPis, voditelj kluba čitatelja Dioptrija u GKZD, kolumnistica... Iznad svega ona je strastveni zaljubljenik u književnost. O svemu tome razgovaramo s Ivom.

Priča ti je ušla u zbirku "Rukopis 33". Što to znači za tebe?

- Za mlade autore koji nemaju tzv. veze i poznanstva u nakladničkim kućama, ovakvi su natječaji sjajna prilika. Osobito za one koji se bave kraćim formama. Otkada sam član društva "ZaPis", potpuno sam se "navukla" na kratku priču. Moram priznati da je to jedno sasvim drugačije iskustvo pisanja, jer ideje za priču uglavnom bljesnu onda kada to ne očekujem. Najčešće polazim od lika, i oko njega razvijam određenu situaciju ili poruku koju želim prenijeti. Pokušavam da moje priče budu nalik pjesmama u prozi, jako mi je važna atmosfera.

"Navukla" se na kratku priču

Ove je godine na natječaj zbirke "Rukopis" radove poslalo 120 autora, najviše iz Srbije i Hrvatske. Lijepo je kada priča pronađe put do novih čitatelja, mogu reći da sam ponosna. Zbirka okuplja mlade autore poezije i kratke proze iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije, a još od 1976. objavljuje ju pančevački Dom omladine.

Kad si uopće napisala prvu priču i kako je došlo do toga?

- Teško je točno odrediti. Pretpostavljam da su moje prve priče bile tek skice; opisi likova i tijek događanja, na kojima su nastajali stripovi. Uvijek sam nešto crtkarala, stvarala nove verzije Alana Forda, Dylana Doga i Disneyevih animiranih filmova. Još uvijek čuvam tzv. Svaštare, bilježnice u kojima se može vidjeti koje su me stvari zaokupljale od djetinjstva, preko puberteta, do danas. Od isječaka raznih članaka, slika, ilustracija, do pjesama i priča. Od srednje škole počele su me zaokupljati mračne teme, privlačila me filozofija, ezoterija, mistika, općenito, moglo bi se reći da je to bilo razdoblje u kojem sam se tražila. Puno sam čitala, knjige su bile i ostale moja hrana. Za mene to nije vrsta eskapizma; o gotovom svakom djelu vodila sam bilješke, promišljajući o nekim porukama što su na mene ostavile dojam, proučavajući način na koji je pisac uspio riječima izazvati određene emocije. Na neki način, pokušala sam rasplesti niti koje su činile priču tako posebnom i živom. I zato smatram da se ne postaje pisac preko noći. Stvar je jednostavna: volite književnost, volite dobru priču.

Iz tog užitka rađa se potreba da pređete na „drugu stranu", da postanete pripovjedač, a netko drugi - čitatelj. Nekakav glas me ohrabrio i potaknuo da se i sama okušam u stvaranju novog svijeta, koji će fizički ostati zarobljen u riječima na papiru, ali diše i treperi čim se listovi papira nađu u rukama čitatelja. To je strašno moćno, ta spoznaja da možete dotaknuti nekoga na taj način, da u njemu možete probuditi niz osjećaja, a možda se nikada niste vidjeli.

Kad se javila ljubav prema književnosti? Tko su ti uzori?

- I danas, kada se susretnem s djelom pisca koje me oduševi, imam metodu zvanu „skidanje". Skidam (čitam) sve što je napisao. Među prvim skidanjima bila su djela Agathe Christie. Tada se rodila ljubav prema kriminalističkom žanru. No, spisateljica koja je ostavila najveći trag je Astrid Lindgren. Diplomirala sam na temu njezinog romana o Pipi Dugoj Čarapi, kojega čitam najmanje jednom godišnje. Fascinirana sam njezinom nesputanom maštom i načinom na koji „pere" svijet odraslih. Mislim da bi u svakome od nas trebalo probuditi jednu Pipi.

Književni uzori

Tijekom srednjoškolskog lutanja, oduševljavali su me Poe, Camus i Kafka. Nikada nisam bila u situaciji koju možete doživjeti na radionicama kreativnog pisanja, pa dobijete ulomak nečijeg romana i pokušavate ga ponovo ispisati. To je naporno, kao da ste u kavezu. Možete imati uzore u literaturi, ali nikada se ne treba upustiti u pisanje „po njima".

Danas čitam sve i svašta. Kao u kuhinji: treba probati sve okuse. Onda znate što vam odgovara. Ove godine jako su mi ukusni C. R. Zafon, Regis Jauffret i Pascal Bruckner.

Član si književnog društva ZaPis. Možeš li napraviti jedan osvrt na dosadašnje djelovanje i pogled u budućnost?

- Stvarno sam sretna što postoji Društvo nedovoljno afirmiranih ZAdarskih PISaca. Krenuli smo sasvim nepretenciozno, organiziranjem književnih večeri, na kojima čitamo svoje poetske i prozne uratke, te ugošćujemo druge pisce. Gostovali smo u Salima, Biogradu i Sv. Filipu i Jakovu. Ono po čemu smo zanimljivi je individualnost, različiti smo i generacijski i izražajno, na našim susretima ne može vam biti dosadno. Priče na dijalektu, obiteljske sličice, erotske humoreske, stihovi na katalonskom, nađe se tu uistinu svega. Postojanje ZaPisa sve nas motivira. To nam daje određenu disciplinu, kad znamo da publika rado očekuje nove pjesme i priče. Nadamo se objavljivanju zajedničke zbirke, a do tada nastavljamo s održavanjem književnih večeri i gostovanjima. Nakon Jurice Pavičića, dolazi nam Ante Tomić.

Voditelj si Kluba mladih čitatelja Gradske knjižnice Zadar. Inicijativa je to proizašla iz manifestacije Zadar čita 2009. Kako funkcionira klub, djeluje li poticajno na mlade čitatelje i uopće koliko i što mladi čitaju?

- Klub čitatelja „Dioptrija" okuplja desetak mladih ljubitelja knjige, a sastajemo se u knjižnici, da bi u ugodnom druženju pretresli knjigu, što smo je zajedno odabrali.

Klub čitatelja

U projekt sam se uključila kao volonter, spajajući tako dvije ljubavi: književnost i rad s mladima. Za njih odabirem i predstavljam zanimljive naslove. Tijekom mjeseca komuniciramo kroz grupu na Facebooku. Kod nas nema pogrešnih stavova i odgovora - razgovarajući o djelu, otkrivamo mnogo jedni o drugima i samima sebi. Primjećujem da odolijevamo trendovima, a do sada smo najčešće čitali romane odrastanja: Viewegha, Nothomb, Gardella, Guene. U ovoj poplavi elektronskih medija i instant-zabave, naš Klub dokazuje da knjiga ima neprolaznu vrijednost. Također, pozivam zainteresirane mlade da nam se slobodno pridruže u GKZD, svake prve srijede u mjesecu u 19:30.

Objavila si roman 'Mačka u čizmama'. Pretpostavljam da ne misliš stati na tome?

- „Mačka" je bačena u vodu 2007., i to zahvaljujući suradnji s riječkom udrugom „Katapult", koja se bavi katapultiranjem neafirmiranih, mladih autora. A priča koja na pomaknut način kritizira popularnu kulturu, stereotipe i konformizam, postala je moja ulaznica u mnogo lijepih stvari. Neko vrijeme objavljivala sam tekstove na istoimenom blogu, koji su osvojili pažnju uredništva „Večernjeg lista", pa Mačka seli u blogosferu online Večernjaka, kao blog posvećen književnosti, aktualnostima u svijetu knjige, uz recenzije i poneku kratku priču. U međuvremenu, postala sam redoviti kolumnist portala eZadar, za koji pratim kulturna, najčešće književna događanja. Za književne večeri 'ZaPisa', pripremam kratke priče, koje se uglavnom bave nekakvim odnosim i načinima na koji društvo masakrira pojedince. Od prošle godine radim na sljedećem romanu, samo to ide jako sporo. Trebala bi odseliti na nekakav pusti otok, u tom slučaju bi ga dovršila, ovako me pojedu druge stvari.

Koje su tvoje osobne perpektive, gdje ciljaš?

- Moji prijatelji to najbolje opisuju kada kažu: „Ajme, Iva, ti uvijek nešto radiš!" Takva sam, nemirna i vječito u potrazi za nekim novim idejama, projektima. Ne znam se dosađivati. Moram se izražavati na neki način, život bez umjetnosti u brojnim oblicima bio bi nepotpun. Zamišljam kako bi se toliko toga moglo organizirati u Centru za mlade kojega Zadar zaista treba. Nažalost, još uvijek nisam imala priliku raditi u struci - razrednoj nastavi. Novinarski posao je dinamičan, ali u nekoj budućnosti vidim se ili u razredu ili u knjižnici.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno