Mladinić: Kad uđemo u EU bez 1.000 stabala maslinari neće moći samostalno na tržište

Slika korisnika admin
mladinic
Kad za dvije-tri godine uđemo u EU, neće biti barijera, carina, naših i njihovih propisa i zakona, bit će to jedno tržište, jedno dvorište - Srđan Mladinić

Tradicija je prednost, ali i zamka. Moramo definirati strategiju razvoja poljoprivrede u Dalmaciji, odrediti što je proizvodnja za tržište i razlučiti od onoga što je za krajobraz, što je dobro za turizam. Za ono što je za tržište mora se poljoprivrednike dnevno educirati, nadzirati, sugerirati i biti na terenu

Vođen rukom sudbine dalmatinski je težak u svoju "teoriju opstanka" ugradio, poodavno, krilaticu; "svak' za se travu pase". U dogledno vrijeme, taj mu egzistencijalni "princip" ne će moći držati vodu. Posjedujući 2-3 hektara raštrkanih parcela škrte i posne zemlje, na kojima je posadio stotinjak stabala maslina, omanji vinograd, podigao nasade minijaturnih količina ostalog mediteranskog i drugog voća, te formirao skroman povrtnjak – naš težak i danas misli da će iz te svaštarske i usitnjene proizvodnje i sutra moći crpsti svoju egzistenciju.

Ma koliko ta proizvodnja bila oslonjena na izuzetne prirodne vrijednosti podneblja: blagu klimu, velik broj sunčanih dana, čist zrak i vodu, gnojidbu stajnjakom uz zanemarivu upotrebu zaštitnih sredstava itd. – što sve zajedno stvara izuzetnu kvalitetu proizvedenoga – ipak, sutra, u promijenjenim tj. novim pravilima igre na tržištu, to ne će biti dovoljno da osigura izglednu egzistenciju pojedincu, a kamo li cijeloj obitelji. Jer, svjetske okolnosti promijenile su se naglo i Hrvatska ne može ostati izolirani otok u europskom i svjetskom ekonomskom oceanu. Približavanjem Europskoj uniji i ova zemlja ulazi u sustav globalno umreženog svijeta. Tradicionalan pristup, dosadašnji programi i planovi više ne vrijede.

Ako se brzo ne probudi, dalmatinskom će težaku-poljodjelcu, takoreći već sutra, nastupiti "vunena vremena". Ne može, naime, on nikako ostati u zraku između nekog bivšeg i budućeg vremena, neodlučan, bez hrabrosti i znanja, da se u tržišnom smislu profilira do kraja.

Temeljite promjene
O tom što se sada "iza brda valja" govori poduzetnik Srđan Mladinić, vlasnik splitske prehrambene industrije SMS. Putem otkupa, ubirući plodove i sa vlastitih plantaža, ta industrija prerađuje dalmatinske sirovine, odnosno, poljoprivredne proizvode: masline, smokve, češnjak, kapare, rogač, jabuke, kruške, trešnje, višnje, južno voće... Proizvodi maslinovo ulje, konzumne masline, razne umake, te nadaleko poznate džemove. Pritom se koristi nova tehnologija i najsuvremeniji način proizvodnje. Učinkovitim marketingom, inventivnim dizajnom, brendiranjem svih spomenutih, autohtonih, izvorno dalmatinskih proizvoda jedini je s takvim asortimanom ušao i održava se na svjetskim tržištima. Osim na domaćem tržištu, dakle, ti proizvodi nalaze se na policama velikih trgovačkih kuća i lanaca u zemljama EU, u Americi, Kanadi, te u državama nastalim raspadom Jugoslavije. Na tome se nije stalo. Kreiraju se kontinuirano novi proizvodi i animiraju nova tržišta.

Procesi za koje se zalaže Mladinić, koji donose korisne temeljite promjene, uvijek su na ovim našim hrvatskim prostorima, bili polagani, evolucijski, a ne revolucionarni. Nevolja je u tome, kako s pravom tvrdi, što je sada nastupilo vrijeme "5 do 12", a naši ljudi drže da se život može poboljšati tako da se postojećim navikama i životnoj filozofiji privređivanja, doda nešto dobro, d ok ljudi na Zapadu misle da život čine boljim zato što se trude da iz njega izbace sve ono što ne valja. Između prvog i drugog načina, golema je, suštinska razlika.

* U opticaju je podatak da u Dalmaciji danas ima 40.000 maslinara, odnosno, proizvođača koji proizvode maslinovo ulje?

- Intencija je EU da se odvoji tržno gospodarstvo, poljoprivredno, od gospodarstva koje proizvodi za svoje potrebe. Prvo što se u nas mora napraviti jest utvrđivanje razlike između hobista i ljudi koji žive od maslina. Mislim da je velik postotak hobista u novim nasadima maslina i hobisti su podosta zastupljeni u kategoriji revitalizacije starih maslina. Ti ljudi rade neki svoj drugi posao, a onda se posvete usput i maslinarstvu za kućne potrebe. To nisu, dakle, proizvođači. Ti hobisti nisu prijavljeni, oni ne mogu regularno prodavati, biti na tržištu, jer onaj koji nije upisan u sustav OPG-a, obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, koji nije u sustavu poticaja, koji nije u sustavu PDV-a – ne može na javno tržište. Ta tri elementa već isključuju hobista. Sada ostaju potencijalni proizvođači. U toj brojci koju ste naveli – 40.000 maslinara, njih sigurno ima najmanje.

Organiziranje proizvođača
Obiteljsko gospodarstvo može živjeti od maslinarstva ako posjeduje barem 5 hektara zemlje i posađenih 1.000 – 1.500 stabala maslina. Kada na snazi budu pravila propisana od EU, proizvođač koji se pojavi na tržištu ne će moći imati samo 200-300 stabala. Onaj, koji na tome ostane, morat će se odlučiti: ili će ići na područje sufinanciranja od strane države, ne znam, možda 600 kuna po obiteljskom gospodarstvu mjesečno, ali onda to više nije tržište, ili će ići na okrupnjavanje, a to je, zapravo, jedini način na koji su i ostale mediteranske zemlje uspjele organizirati svoje proizvođače.

* Govorite zapravo o okrupnjavanju i legalizaciji tržišta maslinovog ulja u Dalmaciji, odnosno, što valja činiti da bi se, sutra, opstalo na tržištu?

- SMS je, skupa sa Zadružnim savezom Dalmacije, imao prezentaciju svog projekta o načinu tržnog okrupnjavanja i legalizacije tržišta maslinovog ulja u Dalmaciji. Moramo se dogovoriti kako da se umrežimo, da se okrupnimo, jer, ako to ne učinimo, gledano tržišno i dugoročno, na ovom području ne će, nažalost, biti šanse za opstanak. Nastupilo je vrijeme vrlo brzih i dinamičnih promjena i ne može kooperant misliti da će biti izvan toga. Mora se pripremiti na to da će sutra morati poštivati zakone jedne zemlje u kojoj živi 450 milijuna stanovnika, u kojoj će, uskoro, biti i Hrvatska. Svi koji su posadili stabla maslina prošlu ili pretprošlu godinu dobiti će plod, prvi urod, kada već budemo u EU. A kakva je situacija u EU? Tamo je uobičajena cijena između 3 i 3,5 eura za litru ekstra djevičanskog maslinovog ulja, odlično ekstra djevičansko stoji 3,5, a posebno dobro 3,8 eura. To su ulja koja su najčešće nagrađivana na relevantnim svjetskim natjecateljskim sajmovima. Na tu cijeni od 21 –27 kuna za litru ulja, europski maslinar dobiva, otprilike, 1,3 eura poticaja i on, u konačnici, dođe na svojih 4,5 eura po litri – to je cijena vrlo dobrog ekstra djevičanskog maslinovog ulja. Da odmah otklonimo mistifikaciju - imamo odlične proizvođače i odlična ulja, ali isto tako imamo loše proizvođače i loša ulja. Ista je situacija u Španjolskoj, Grčkoj, Italiji, u bilo kojoj državi, gdje god išli. Mi sada govorimo o najboljima. Netko će reći: "mi imamo nešto posebno", ali, treba to dokazati. Zakon je tu jasan, takvo ulje mora biti potkrijepljeno certifikatom da je sortno, ekološko, s točnim geografskim porijeklom. To je vrlo teško postići i to itekako košta.

Najviše 100 proizvođača ulja
Za stvoriti brend treba vrijeme i novac, deset godina minimalno; valja uložiti velika sredstva i sigurno mnogo stručnog znanja. Koliko je takvih? Sigurno ne više od 5 posto. Što je s ostalima? Koliko Hrvatska može imati individualnih proizvođača maslinovog ulja? 10, 20, 100? I stotinu ih je sigurno puno. A samo u Dalmaciji ima 40.000 proizvođača maslinovog ulja!

Dobro, mi još u Hrvatskoj imamo zaštitni mehanizam – carinsku zaštitu od 33 posto, ali, za dvije-tri godine, kada uđemo u EU, neće biti barijera, carina, nema naših i vaših propisa i zakona, naših i vaših analiza. Bit će to jedno dvorište, domaće tržište postaje španjolsko i hrvatsko, grčko i portugalsko. Ministarstvo, sve i da hoće, ne može zabraniti uvoz, spriječiti ukidanje carina kada dođe taj trenutak, ne može plaćati poticaje više nego što bude dopušteno.

* Nisam još čuo, niti od i jednog našeg maslinara, da njegovo ulje nije najbolje, da nije ekstra djevičansko. I mi po tradiciji, navici, često kupujemo ulje izravno od težaka, iz njegove konobe, po preporuci prijatelja ili na zelenoj tržnici. Stimuliramo li time i sami "rad" sivog tržišta i jesmo li u zabludi misleći da kupujemo domaće, nepatvoreno, odnosno, kvalitetno ulje?

- Kada seljak odnese masline na preradu u uljaru, potom dobiveno ulje odnese kući i kasnije ga, bez ikakve evidencije, prodaje na tržištu različitim potrošačima na crno, bez računa i deklaracije - to se zove nelegalno tržište. Kvaliteta pa i cijena tog ulja vrlo su upitni. Ono se obično skladišti u konobi gdje se nalaze vino, rakija i kvasina, kiseli kupus čizme… Nitko ne zna što se s tim uljem događa. Mali proizvođači uvijek su u uvjerenju da su njihova ulja najbolja. A normalno je da zbog takvog skladištenja to ulje nije više u kategoriji u kojoj čovjek misli da je, nego ono često pada u kategoriju lapante – nejestivo. Osim toga, na sivom tržištu često možete naići i na patvorena ulja. Vrijeme prolazi, dođe šesti mjesec i ta kvaliteta ulja senzorski je već u padu. Ako dočeka u konobi osmi i deveti mjesec pitanje je je li uopće više jestivo? Ali postoji propisani način skladištenja usklađen sa europskim standardima. Ti propisi se još ne primjenjuju, ali uskoro hoće.

Realna cijena 35 kuna
Sivo tržište proizvodi i drugu vrstu štete. Kada bi se poštivali naši zakoni i kada bi se nadležne službe pobrinule da se oni provode, iz samog sustava PDV-a, na tako legaliziranom tržištu, uprihodovalo bi se oko 25, a možda i 30 milijuna kuna kojih danas nema u proračunu. Taj bi se novac mogao usmjeriti i vratiti u sustav poticaja i razvoja maslinarstva jer ga do jučer u proračunu nije bilo. A s druge strane, imali bismo jasnu evidenciju o proizvodnji, potrošnji, samoj prodaji. Naši statistički zavodi isporučuju potpuno nerelevantne podatke. To će sutra biti veliki hendikep jer su oni vrlo važni prilikom stvaranja fonda za poticaj maslinarstva od strane EU.

Tako su, primjerice, i podaci o broju stabala maslina vrlo kontradiktorni. U razmaku od samo četiri mjeseca jedanput se navodi da posjedujemo 2,7 milijuna, a drugi put 5,8 milijuna stabala maslina?!

* Je li cijena koju drži i zahtjeva mali individualni proizvođač za litru svog ulja onaj kamen spoticanja o koji zapinje svaki ozbiljan pokušaj udruživanja za koji se zalažete?

- Danas je realna cijena litre ekstra djevičanskog ulja 35 kuna, i po toj cijeni može se prodati. Ali, događa se da mnogi, o kojima govorite, neće dati svoje ulje niti za 50 kuna. Traže neki i 60–90 kuna. Po tim cijenama može se prodati najviše 2–5 posto ukupnih količina ulja. Dolazi vrijeme nove berbe, a staro ulje nije prodano. Tada nastaju veliki problemi jer se kvaliteta tog uljasrozava. Sada se postavlja pitanje: zašto naš čovjek ne želi prodati ulje po cijeni od 35 kuna, kada se na to nadograđuju poticaji; 10 kuna za litru ekstra djevičanskog ulja, plus 1 kuna za kilogram prerađenih plodova maslina, što je još 6,5 kuna. Sumirano: na tržištu se postiže 35, a od poticaja još dodatnih 16,5 kuna. I tako, naš maslinar može na vrijeme prodati svoje ulje za 51,5 kuna po litri, oslobođen brige i svih rizika Vidjeli smo da je maslinar u EU apsolutno zadovoljan kada za svoje ulje dobije 4,5 eura za vrlo dobro ekstra djevičansko ulje. S tom cijenom on se normalno nalazi na tržištu i od toga dobro živi. A naš težak, ni za dvostruko veću cijenu još nije spreman prodati svoje ulje! Kako bi mi, veliki finalni proizvođači, uopće mogli opstati na svjetskom tržištu kada bismo prihvatili tu njegovu cijenu?

* SMS plasira na tržišta 800 tona ulja. Ta količina "pojede" 5,2 milijuna kilograma maslinovog ploda. Ima li logike da se mali proizvođač nasloni izravno na vašu tvrtku prodajući joj jedanput plod, a u drugoj varijanti svoje ulje. I tako preskoči posrednike, zadrugu i uljaru?

- Jedan ozbiljan finalni proizvođač koji svoje proizvode plasira u izvoz ne može sebi priuštiti rizik da napamet, bez analize, bilo koji proizvod stavi na tržište i da moli boga hoće li ga, ili ne će, netko vani kontrolirati. Moramo znati što se događa u svakoj boci. I sad se tu opet javlja problem usitnjenosti. Ne možemo kontrolirati ulje koje nam se nudi od uroda s 200–300 stabala. Cijena jedne kompletne analize iznosi oko 5000 kuna. Apsolutno je nemoguće da to plati vlasnik čije ulje analiziramo, a mi taj trošak ne možemo prevaliti na kupca. Maslinari vani, koji posjeduju 10.000 stabala pa naviše, nemaju taj problem jer analiza ulja koja je dobivena s tolikog broja stabala košta jednako kao i ona dobivena od uroda nekoliko stotina stabala. Mi, dakle, ne možemo otkupljivati male količine ulja, zato i predlažemo da se ono sakuplja u velikim tankovima, u zadrugama, kako smo već opisali. Iz tih razloga mi se možemo javiti u zadruzi kao kupac. Ozbiljan proizvođač neće deklarirani proizvod staviti na tržište bez analize. Nadam se da tako rade i drugi.

Prodaja ploda
Kada je riječ o kupovini plodova, želimo ih kupovati. Ali tu se opet postavlja pitanje cijene. Mislim da će, uskoro, to biti jedini put i uvjet da mali maslinar opstane nekako na tržištu, ukoliko bude nudio zdrav i kvalitetan plod. Jasno je, da mu i u takvoj varijanti pripadaju poticaji.

* Mogu li ulaskom u EU i uljare postati usko grlo proizvodnje ulja?

- Tu je napravljen velik napredak. Mislim, da sada ima na Jadranu 114 uljara, privatnih 60 a zadružnih oko 50. Sama tehnologija vrlo je dobra. Ali, tu se ukazuje drugi problem kojeg još nismo svjesni. Poštivanje zaštite okoliša bit će nam jedan od najskupljih koraka. Zakoni o tome su doneseni. Ali, ne mogu biti poštovani, jer niti jedna uljara ne posjeduje uređaj za pročišćavanje tekućeg i krutog otpada, komine, poslije prerade maslina. To završava tko zna kud i tko zna gdje. Ali za godinu–dvije taj će se zakon i ovdje morati poštovati. Koje će uljare za to vrijeme uspjeti zadovoljiti te uvjete, ne znam. SMS je promjenom svoje lokacije i proizvodnje investirao i u novu liniju za preradu maslina. Linija već tri godine stoji nemontirana i to zato što najprije želimo riješiti pitanje otpadnih voda. Na jesen ćemo imati potpuno samostalan sustav. Iako i sada, sa starom linijom, mehaničkim i biološkim načinom pročišćavanja, zadovoljavajuće rješavamo to pitanje. Ali, za novu vrstu prerade i tehnologije, koju upravo uvodimo, to nije dovoljno. Potreban je znatno jači sustav pročišćavanja.

Na kraju, u ukupnoj investiciji, veći će trošak biti uvođenje sustava pročišćavanja, nego trošak investiranja u samu novu uljaru! Uskoro će se sa istim ili sličnim problemom neminovno susresti i drugi. To su vrlo visoki troškovi i pitanje je koliko će njih biti sposobno investirati da bi se mogli nadalje baviti uslugama prerade maslina i maslinovog ulja.

Sve ovo što smo rekli, a i mnogo toga što nismo stigli, što pokazuje? Da smo mi vrlo specifično područje. Imamo odličnu tradiciju, na nju se i pozivamo. Ali, tradicija znači i zadržavanje postojećeg stanja. Lijepo je vidjeti atraktivnu prirodu, 30 stabala maslina, 20 stabala višanja.... Kada dođe gost u Hrvatsku on u tome uživa desetak dana i otiđe kući i tu je priča sa našom tradicijom, koja vrijedi, zapravo stala. Ali tržište je druga situacija. Ono traži usklađenost, promjene, dinamiku. Ono što je važno za krajobraz, za turizam, za etno i eko, to je jedan program. Tradicija je prednost, ali i zamka, jer mi ne možemo držati zatvorene oči prema onome što se događa vani. Tradicija znači tradicionalno, postojeće, a mi vidimo da moramo pratiti dinamične promjene koje se događaju u svijetu. Jedno je u nesuglasju s drugim. Moramo definirati strategiju razvoja poljoprivrede u Dalmaciji, odrediti što je proizvodnja za tržište i razlučiti od onoga što je za krajobraz, što je dobro za turizam. Za ono što je za tržište mora se poljoprivrednike dnevno educirati, nadzirati, sugerirati i biti na terenu. I samim ovim razgovorom izražavamo želju da budemo nazočni i u zadarskoj regiji; spremni smo za poslovnu suradnju s raznorodnim akterima ove gospodarske scene, a isto tako za sudjelovanje u radu stručnih skupova, koji se, o ovim aktualnim temama, održavaju u prostoru zadarske regije.

Obnova starih nasada nije dovoljna

Kako bi se našli u sustavu poticaja i da bi se uopće mogli pojaviti na tržištu, samostalno, obiteljska gospodarstva u Grčkoj moraju posjedovati najmanje 1000 stabala, u Španjolskoj 1.500... Naš maslinar mora prihvatiti suvremene tehnološke trendove, moderan pristup maslinarstvu. Za obiteljsko gospodarstvo, ako sadnja donekle zadovoljava tehničke agronomske mjere, revitalizacija starih nasada dobar je put, negdje i odličan. Ali, za tržno natjecanje bez plantažnih nasada bit će vrlo teška tržišna borba. Plantažni nasad znači organizirana, sortimentom složena, za strojnu berbu predviđena tehnologija sadnje, obrade, rezidbe, uz obavezan sistem navodnjavanja.

 

SMS-ova ponuda malim proizvođačima
* Mogu li zadruge i uljare biti onaj spasonosni kanal putem kojeg može i najmanji proizvođač, prodajom njima svog ulja, ili pak, prodajom ploda legalno ući na tržište?

- Sam seljak može učiniti korake da osigura svoju tržnu egzistenciju. On sa svojim bratom, rođakom, ili susjedom; selo, ili određena sela, mogu osnovati zadrugu, ili, putem udruženja mogu se pojaviti s većim brojem stabala kao jak proizvođač prema kupcu, i na taj način opet ući u sustav poticaja i na legalno tržište. I inače, zadruge su institucije koje mogu biti produžena ruka edukacije i mogu mnogo pomoći u osuvremenjavanju proizvodnje.

Ponudio sam i sam jedan projekt koji sitnog uzgajivača maslina može uključiti u tržište. SMS je, naime, spreman zajedno s maslinarima osnovati zadrugu u kojoj će oni svoje maslinovo ulje, netom poslije prerade maslina, dati odmah zadruzi da ga smjesti u odgovarajuće rezervoare i da ga čuva u njima na tehnološki primjeren način. Proizvedeno ulje, dakle, ne vraća se u konobu. Postojala bi najmanje tri velika rezervoara za tri kategorije ulja koje su propisane hrvatskim pravilnikom. Ekstra djevičansko, djevičansko i lapante, tj. nejestivo ulje. Propisanom, jednostavnom analizom, koja bi proizvođača koštala najviše 200 kuna, utvrdila bi se kategorija ulja. Ono ekstra kvalitete ulijevalo bi se u rezervoar A, djevičansko u rezervoar B, a nejestivo u rezervoar C. Tako bi svaki rezervoar prikupio 10 tona ulja od različitih kooperanata. Kasnije se ekstra djevičanska ulja mogu svrstati u više kategorija; slatkog, gorkog, tipičnog okusa, sortno i ekološko ulje s utvrđenim geografskim porijeklom itd. To ustvari znači stvaranje burzi ulja. Zadruga sa zadrugarima odlučuje s kojom će cijenom ići na tržište. Težak, dakle, nema više sa uljem dodirne točke. Dobio je novac za plod, odnosno, za ulje i za njega je priča gotova. Novonastalo ulje ima tada svoj legalan put prema tržištu. U tako uređenom poslu postoje maslinari, uljari i finalni proizvođači. Finalnom proizvodnjom može se baviti i uljara. Kada je, tim načinom, prikupljeno 10 tona ulja tek tada za kupnju može biti zainteresiran veliki proizvođač, bilo koji, pa i SMS. Ne držim da sam najpametniji, ovo je moj prijedlog, a svatko tko ima bolji, brži, lakši prijedlog neka ga iznese; samo da se pomaknemo, udružimo, organiziramo, umrežimo.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno