I u ekipnim sportovima potreban je kvalitetan individualni rad

Ako promašite u specijalizaciji pojedinog igrača na određene igračke uloge, onda najvjerojatnije taj odbojkaš neće napraviti rezultat koji je mogao da je bio usmjeren kako treba – kaže Đurković
Sudeći koliko ima Zadrana doktora odbojke, što je u Hrvatskoj i ne samo u njoj iznimno rijetka titula, te tko je u nas autor knjiga o odbojci, Zadar bi trebao imati dva do četiri odbojkaška prvoligaša, a ne niti jednoga, kako sada stvari stoje. Profesoru doktoru Nenadu Mareliću u srpnju se pridružio Tomislav Đurković, drugi Zadranin doktor odbojke, profesorov asistent na katedri u Zagrebu. U rodnomu gradu Tomislav Đurković ostao je ove godine nešto dulje produživši svoj godišnji odmor iz lijepoga razloga – supruzi Majdi, također Zadranki, i njemu prije dvadesetak dana rodilo se prvo dijete – kći Vita. Tako nije mogao stići u Zagreb na početak priprema svoga kluba Volksbank Azene, ali to nije čini se ni bilo pretjerano značajno jer je imao silno dobru zamjenu, profesora doktora Vladimira Jankovića, kojega su Marelić i Đurković u jednom priručniku nazvali odbojkaškim čarobnjakom, koji, premda u mirovini i najblaže rečeno zrelim godinama, ne odustaje od pisanja knjiga i rada s vrhunskim odbojkašima.
Ni na odmoru doktor Đurković nije gubio vrijeme te je, kada već nije mogao suprugu izložiti putu odmah nakon poroda, pomogao Robertu Kresoji, treneru zadarskih odbojkašica i predsjedniku OK Zadar, koji je morao s mlađim odbojkašicama i odbojkašima Zadra u Italiju, vodeći nekoliko treninga seniorske ekipe čije su pripreme počele. Razgovarali smo o njegovu znanstvenom i sportskom putu gdje je izgleda uspio kao i njegovi spomenuti prethodnici spojiti gotovo nespojivo – teoriju i praksu.
Selektirao ga je u mlađekadetskoj dobi profesor Marelić te ga kao petnaestogodišnjaka i uveo u prvu momčad, koja je trebala igrati prvu ligu 1991. godine.
Odlazak u Zagreb
– Cijeli posao koji je profesor Marelić u Zadru radio, kada je moja generacija bila dvaput prvak Dalmacije i stalno na državnom prvenstvu (jednom treća), bio je izuzetno težak, ali jedino na taj način se mogao napraviti rezultat u gradu u kojem je postojala odbojkaška tradicija, ali gdje je košarka jako dominantna i gdje većina djece ide. Pristup koji je on imao, animatora i vrhunskoga stručnjaka, vezao nas je uz sport općenito te uz odbojku. Bio sam kapetan kadetske i juniorske momčadi. Igrao sam primača, odlično sam primao, ali nažalost tada nije bilo pozicije libera. Kako je Marelić otišao 1992. raditi na fakultet do tada sam prošao i poziciju dijagonalnog igrača. Međutim, više sam bio na prijemu što mi je jako dobro išlo.
Za vrijeme rata nije bilo odbojke?
– Bilo je povremeno. Organizirali bi se treninzi. Kao i sa svim ostalim sportovima, tih godina bilo je problem organizirati i školu, a kamoli druge aktivnosti. Nekoliko puta smo se okupljali na treninzima, međutim jednostavno način na koji je to Neno radio, ljudi koji su nakon njega dolazili nisu uspjeli postići.
Niste nakon diplomiranja 1999. godine odmah došli kao asistent na fakultet – tu su Vas poslije doveli Vaši rezultati?
– Na prvoj godini fakulteta već sam počeo raditi u Školi odbojke Trnje, a sve te škole odbojke su bile naravno pod kapom Mladosti. To mi je jako dobro išlo i na tim školskim natjecanjima smo bili uvijek dobro plasirani. Na trećoj godini sam uz pomoć profesora Marelića preuzeo fakultetsku momčad, na četvrtoj i kao apsolvent sam to vodio samostalno i bili smo tri puta zaredom prvaci zagrebačkog sveučilišta. Svidio mi se trenerski posao. Nakon što sam završio fakultet profesor Marelić je bio pozvan u Mladost i preuzeo drugu žensku ekipu, juniorsku, i tamo se otvorio prostor za trenera mlađekadetske i kadetske momčadi Mladosti. Preuzeo sam te momčadi i bili smo dvije godine prvi u Hrvatskoj. Nakon toga posla preuzeo sam juniore Mladosti i s njima sam triput bio prvak Hrvatske. Istovremeno s vođenjem juniorskog sastava bio sam pomoćni trener u seniorskoj momčadi. A na fakultetu je 2004. bio natječaj za znanstvenog asistenta. Već sam bio upisao poslijediplomski studij i imao sam sve uvjete koje je trebalo imati, prosjek ocjena veći od 4,0 i bio u 10% najboljih studenata i ljudi koji su tada radili – Vladimir Janković koji je držao katedru, a prvenstveno Nenad Marelić, dali su pozitivno mišljenje o meni kao kandidatu.
Uspon s Azenom
Osvojili ste i studentsko prvenstvo Europe.
– To je bilo 2005. godine u Portugalu, kada sam vodio studentsku reprezentaciju. Imali smo dobru momčad, ljudi koji su to organizirali uspjeli su posložiti financije i bili smo prvi. To je jedno izuzetno jako natjecanje. Prošlo ljeto smo isto bili tamo i bili 7. od 16 sastava, a sada tu igraju seniorski reprezentativci pojedinih država.
Prešli ste u iz Mladosti u Azenu 2005.?
– Zadnju godinu u Mladosti sam bio trener juniora i pomoćnik Braci Jankoviću u vođenju seniora. Zajedno smo otišli u Azenu, koja je bila u velikoj krizi. Generacija koju je Braco na početku stvorio otišla je iz kluba. Sena Ušić je otišla u Italiju, Dijana Reščić u Mladost. Antun Azenić, koji je taj klub osnovao i sve nosio na svojim leđima, godinu dana prije je umro.
Nevjerojatno kako se Azena svojedobno bila brzo digla, ušla u Kup CEV-a i osvojila Hrvatski kup?
– Ako dobro radite u odbojci nisu potrebni veliki novci. Kad stavite u kontekst nogometa i košarke to su smiješno mali novci, neusporedive brojke. Ako dobro radite i imate podršku lokalne uprave, može se napraviti dobar rezultat. Bio sam u Azeni jednu godinu pomoćni trener i jednu glavni. Bili smo peti u ligi i igrali Interligu. Odradio sam sljedeće godine kao prvi trener polusezonu, nakon što je Janković otišao u Novo Mesto gdje je ostao tri godine, ušli smo u Final-four kupa i bili peti na tablici, ali su počeli neki problemi u Upravi što je bilo dosta zamorno za mene i druge trenere i igračice. Sukobi u Upravi su se odražavali na kompletan rad kluba. Odlučio sam se povući iz kluba, dobro sam iskoristio vrijeme i magistrirao.
Sve počinje od servisa
U magistarskom radu 2007. godine analizirali ste kadetske reprezentacije raznih zemalja i došli do zaključka da je najveće projekcije na diskriminativne funkcije imala varijabla servis, zatim napad, blok, kontranapad i prijem. Znači li to da je servis najznačajniji u donošenju prevage?
– Ne znači da je on najznačajniji. To je ustvari vrlo jednostavno. Od 25 poena koje jedna ekipa osvoji otprilike 15 poena ide sa smečom. Od tih 15 ide 10 smečom nakon prijema servisa, a onih 5 smečom iz kontranapada, nakon obrane. Ako je dobar prijem servisa onda čak i lošije ekipe mogu lakše organizirati dobar napad jer dolaze na jedan do dva igrača u bloku. Kad napravite dobar servis i otežate protivniku prijem, onda taj protivnik napada na dvojni ili trojni blok i daleko mu je teže napasti. Kod prijema servisa nema velikih razlika kod vrhunskih ekipa, one će nakon prijema servisa proći od 6 do 7 od 10 lopti, kako god vi servirali. Ovdje se radilo o kadetskim ekipama. U tom dobnom uzrastu se pokazalo da je kvaliteta servisa radila najveće razlike među tim dvjema ispitivanim skupinama, polufinalistima i ostalima.
U srpnju ste doktorirali s temom: “Razlike među skupinama odbojkaša u morfološkim, motoričkim i funkcionalnim obilježjima obzirom na kvalitetu, ekipni status i uloge u igri”.
– Uspjeli smo dovesti 80 prvoligaških igrača u Dijagnostički centar Kineziološkog fakulteta i kompletno smo ih testirali, antropometriju, funkcionalne i motoričke sposobnosti.
Koliko ste varijabli ustvari promatrali i do kojih ste zaključaka došli?
– Blizu 50 varijabli. To je bilo veliko istraživanje uz pomoć kolega s predmeta, profesora Marelića i Tomislava Rešetara, profesora Jankovića i svih ljudi u dijagnostičkom centru. Puno je zaključaka, ali razlike između kvalitetnijim i manje kvalitetnim skupinama odbojkaša dijelom su pod utjecajem mjerenih varijabli, najviše pod utjecajem antropometrije, nešto manje motoričkih sposobnosti, a najmanje pod utjecajem funkcionalnih sposobnosti što je i logično s obzirom na specifičnosti igre – to nisu atletska natjecanja i nema tih ekstremnih zahtjeva.
Izdavanje knjiga
Ove godine je izišla i knjiga: “Uvod u specijalizaciju igračkih uloga u odbojci” kojoj ste uz profesora Vladimira Jankovića i Tomicu Rešetara i Vi koautor. Knjiga obrađuje osnovne sustave igre u odbojci te karakteristike igračkih uloga za svaku igračku poziciju. Posebno je dana analiza tehničko-taktičkih elemenata svih faza odbojkaške igre uz bogat prikaz i izbor velikog broja vježbi za kadete i juniore. Zašto je knjiga nastala?
– Prava kvaliteta u bilo kojem sportu može biti postignuta samo kvalitetnim individualnim radom, osim ako govorimo o ekipnim sportovima. Tu je potreban prvenstveno kvalitetan ekipni rad, ali i kvalitetan individualni rad. Kada dolazite u fazu gdje morate napraviti specijalizaciju na određene igračke uloge, kad ste napravili specijalizaciju zapravo morate na najbolji mogući način razviti taj potencijal mladoga odbojkaša da bi postigao dobre rezultate u seniorskoj odbojci. Ako promašite u specijalizaciji, onda najvjerojatnije taj odbojkaš neće napraviti rezultat koji je mogao da je bio usmjeren kako treba. Knjiga zauzima taj prostor između one elementarne škole gdje je u knjigama koje su izašle, Odbojka i Odbojka za sve, fenomenalno objašnjena pojedina odbojkaška tehnika. Ovdje se radi o diferenciranom radu, radu koji je potrebno napraviti, o izboru i prikazu vježbi koje služe onoj finoj regulaciji i specijalizaciji i finom razvoju po pojedinim pozicijama.
Suautor ste i knjige Nastavne teme iz odbojke za osnovne škole. Ova knjiga je izišla prošle godine, a vi ste prije 10 godina predložili plan i program sadržaja odbojke za osnovne i srednje škole u svome diplomskom radu – kako su se stvari dalje razvijale?
– Profesor Marelić i Janković su vrhunski metodolozi u odbojkaškom sportu. Cilj toga rada je bio analizirati stanje kakvo je bilo i predložiti novi model rada. Kada je došao ministar Primorac iskoristili smo za HNOS ono što smo imali iz ovog diplomskog rada i obzirom na gabarite koji su nam oni dali, pokušali, i nadam se uspjeli, dati jedan program koji je u školama ostvariv, što je ključno, i koji će uz pravilan rad dati fond znanja koji je dovoljan za uspješnu igru prvo mini odbojke u 5. i 6. razredu, a poslije i 6 na 6.
Minimalni uvjeti u školama
Htjeli ste provjeriti prije nego ste pisali taj priručnik nastavne teme iz svih sportova, međutim vidjeli ste da je to neostvarivo. Kako funkcionira uopće taj program za osnovne škole? Svojedobno je bilo planova npr. iz matematike gdje profesor nije imao dovoljno sati kako bi obradio gradivo, a kamoli nešto ponovio i ispitao? Zašto dolazi do toga?
– Očigledno da su ti planovi rađeni na osnovama onoga što na terenu nije realno. I danas imate osnovne škole koje nemaju dvoranu – što s njima? Imate i osnovne škole koje imaju dvoranu, a ne može u nju stati odbojkaško igralište. Ovaj program se može provesti ako imate nekakve minimalne uvjete koje bi svaka škola trebala imati – onda je taj program provediv i takav je da je komplementaran u 5. i 6. razredu s onim što bi se trebalo raditi u klubovima, pogotovo s mini-odbojkom. Tako da to može djecu i potaknuti da idu u taj sport.
S Tomicom Rešetarom, znanstvenim novakom na Vašem fakultetu, imali ste istraživanje koje je pokazalo da igra 3 na 3, mini-odbojka, predstavlja primjereniji metodički i didaktički oblik za učenje odbojkaške igre za dobnu kategoriju od 10 do 12 godina, od igre 6 na 6, da je puno korisnija?
– Kada djeca u toj dobi igraju 6 na 6, rade velik broj grešaka. Prevelik je teren i to je prezahtjevno za njihov antropološki status. Nema igre, igra se ne razvija, ako se ne razvija igra nema komunikacije a ako nema komunikacije nema ni uživanja u kreativnosti i u tome što rade. Kada je manji teren puno je više kontakata, puno je manja mogućnost greške, velik je broj kontakata s loptom i jednostavno dolazi i do razvoja tehnike, taktike i užitka u igri.
Znanstvenik i trener
Istraživali ste posebno i skočnost u odbojci. Do kojih ste rezultata došli?
– Skočnost je u odbojci izuzetno bitna. Ne samo skočnost nego i svi vidovi eksplozivne snage. I tipa udarca i tipa skočnosti i tipa sprinta. Generalno eksplozivna snaga je motorička sposobnost koja je bitna u odbojci. Međutim, ona nije odvojiva od drugih motoričkih sposobnosti kao što su agilnost, brzina i tako dalje. Ona sama dolazi do izražaja u takvoj strukturi igre, ali sama za sebe ne znači ništa. Prioritet u radu svake odbojkaške ekipe je tehničko-taktički. Ako su ekipe tehničko-taktički na istoj razini onda skočnost može napraviti razliku. Sva velika natjecanja u zadnjih šest godina osim zadnjih Olimpijskih igara osvojila je reprezentacija Brazila koja je 7 do 10 centimetara niža od svih drugih reprezentacija, koja je prosječno niže skočnosti, ne puno ali niže skočnosti od drugih reprezentacija, ali je tehničko-taktički tako dominantna da je jednostavno nadmoćna.
Došli ste u svojim istraživanjima i do zaključka da je potrebno više koristiti smeč iz stražnje zone?
– Kad pogledate danas vrhunsku odbojku, vidite da je velik broj napada iz stražnje zone. Zašto? Motoričke sposobnosti igrača vrhunske razine su takve da je gotovo jednako hoće li smečirati iz prednje ili stražnje zone. A kao taktičko sredstvo može jako ekipi olakšati igru obzirom da se može koristiti igra i po širini i po dubini mreže. Po širini se otežava srednjem blokeru i smanjuje kompaktnost bloka, a po dubini se radi o tempu – poremeti se ritam bloka. Ako se dobro koordinira napad po dubini prvim i drugim tempom onda je srednjem blokeru izuzetno teško, on reagira na prvi tempo a već dolazi drugi i to mu je izuzetno teško. Korektorima, koji jesu najbolji napadači, danas je apsolutno svejedno iz koje se linije napada. Danas je smeč iz druge linije gotovo jednako frekventan kao smeč iz prve linije.
Znamo da u nekim drugim sportovima znanstvenici nisu bili vrhunski treneri, a za vas smo čuli da ste “rođeni” trener? Koliko Vam posao znanstvenika pomaže poslu trenera i odmaže li možda?
– Ne odmaže mi niti malo jer sam znanstveni posao počeo raditi i na taj način razmišljati nakon što sam imao rezultate u trenerskom radu. To je pravi put jer na taj način informacije koje dobivam iz znanstvenog pogleda mogu bolje vratiti unutra u struku. Vizija koju već imate samo vam se stručno potvrdi.
Što bi još trebalo reći?
– Kad ne ide vrhovnom tijelu u odbojci, koje bi trebalo kontrolirati sve drugo, a Odbojkaški savez trenutačno je u stečaju i ima mnogo problema, onda će se sigurno pojaviti problemi i na drugim razinama. Iako možda nije moje o tome suditi niti sam sa svim stvarima upoznat, nadam se zbog ljudi koji na terenu rade taj posao, kako bi im se olakšala situacija, da će stečaj što prije završiti i da će se pouke izvući.

  DARIA UGARKOVIĆ

Na početku treninga prošli tjedan, Dariji Ugarković rekli ste da uspori kod trčanja 12 minuta i pričeka ostatak ekipe. Koja je bila motivacija, budući da Ugarković u ovoj generaciji svojom željom i marljivošću prednjači, da se ne štedi?
– Smatram da u prvom tjednu priprema koje su one imale nije potrebno forsirati. Vidim da je trčala kao navijena. Zašto, kada imate još dva sata rada u dvorani? Već iscrpljena će doći na onaj drugi dio treninga. Nažalost, problem je možda što treniraju jedanput dnevno, ali to je realnost. I sada u jednom treningu morate ostvariti sve ono što bi trebao zapravo ostvariti u dva. Gužvate stvari koje ne idu možda zajedno. Ako se to već radi zajedno, trebalo bi pripaziti kako se izvodi. Idealno bi bilo da se izdržljivost radi na kraju. Jer ako radite izdržljivost, onda je radite do kraja. A ako je radite do kraja, onda više nema rada. I ako se na početku radi do kraja, onda se na terenu više ništa neće moći. To je ono što sam mislio.

 AZENA PROŠLE GODINE I BRUNA BUGARIJA

Kako je prošla lanjska sezona u Azeni?
– Uspjeli smo se plasirati u Kup CEV-a. Imate Ligu prvaka u koju je teško ući i u koju ide izravno prvak. Nakon toga idu dvije ekipe u Kup CEV-a i dvije u Challenge kup. Kup CEV-a je vrlo teško, zahtjevno natjecanje koje ide po kolima. Izvukli smo najtežu ekipu koju smo mogli, treću ekipu talijanskog prvenstva. Ako se taj prvi krug ispadne ide se u Challenge cup i nama su tako garantirane četiri međunarodne utakmice što će nam ove godine izuzetno koristiti.
Bruna Bugarija, koja je prošle godine iz Zadra prešla u Azenu, bila je nezadovoljna tretmanom a počela je igrati kada ste Vi preuzeli Azenu u drugom dijelu prvenstva.
– Vratio sam se u Azenu i na toj poziciji na kojoj Bruna igra imali smo određen izbor igračica. Znao sam za podatak da prvi dio prvenstva nije odigrala nijedan poen. U tom pripremnom periodu koji sam imao pred drugi dio prvenstva dobro sam upoznao cijelu ekipu i procijenio da se Bruni može pružiti prilika. Ona je svoju priliku iskoristila na najtežem mogućem testu koji je mogao biti. Igrali smo u gostima protiv Splita, koji je cijelo prvenstvo bio prvi i nije izgubio nijednu domaću utakmicu. No, mi smo tu utakmicu dobili glatko. Bruna je odigrala odlično i pokazala da se na nju može računati i u pravim natjecateljskim uvjetima, da se na nju može osloniti. Do kraja prvenstva je to potvrdila još mnogo puta.

 CURRICULUM VITAE

 
Tomislav Đurković rođen je 11. ožujka 1976. u Zadru. Doktor je kineziologije i asistent na predmetu Odbojka Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirao je 2007. godine, a doktorsku je disertaciju: “Razlike među skupinama odbojkaša u morfološkim, motoričkim i funkcionalnim obilježjima obzirom na kvalitetu, ekipni status i uloge u igri” obranio prošli mjesec. Osnovnu i srednju školu završio je u Zadru, a već s 15 godina u prvoj je momčadi Zadra, koja bi te godine vođena trenerom Marelićem igrala u Prvoj hrvatskoj ligi, da 1991. nije došlo do prestanka mnogih aktivnosti u ratom pogođenom gradu. Kineziološki fakultet završio je u Zagrebu 1999. a već na prvoj godini studija počinje voditi školu odbojke u Trnju. U HAOK Mladost iz Zagreba započinje kao trener mlađih uzrastnih kategorija i radi šest natjecateljskih sezona. Bio je pomoćni trener muške seniorske, a potom i trener juniorske ekipe sudjelujući u osvajanju dvanaest trofeja. Iz Mladosti prelazi u Azenu iz Velike Gorice gdje dvije natjecateljske sezone radi kao pomoćni i potom glavni trener.
S muškom reprezentacijom zagrebačkog sveučilišta osvojio je tri državna, a 2004. godine i studentsko europsko prvenstvo. Sudjelovao je u radu kadetske, juniorske i seniorske muške odbojkaške reprezentacije. Trenutačno je trener ŽOK Azena koja se ove godine plasirala u CEV kup.
Pored objavljenih znanstvenih i stručnih radova, koautor je priručnika pod nazivom Nastavne teme iz odbojke za osnovnu školu (2008.) te knjige Uvod u specijalizaciju igračkih uloga u odbojci (2009.).

 O ODBOJKAŠICAMA ZADRA

U ekipi Zadra nedavno su prestale igrati tri ključne prvotimke: Nina Hrabrov, Tamara Vrkić i Lorena Banić. Kako vidite trenutačnu snagu i potencijal ekipe?
– Prednost ekipa koji ne ganjaju vrhunski rezultat jest da se uvijek mogu kaliti mladi igrači, da mogu dobiti svoju priliku. I igrači iz takvih klubova odlaze u jake klubove. U ekipi koja se bori za prvaka nemate mogućnost dati priliku mlađim igračima jer najčešće neće napraviti neki rezultat i bit će teško i njemu i treneru. To je u nekim uvjetima moguće, ali na njima ne smije biti teret, ne možete se oslanjati na mladog igrača. Čujem da škola odbojke u Zadru ima velik broj polaznica i nije loše da mlađe cure mogu igrati. Svaki takav trenutak se može iskoristiti.
Što bi Zadru trebalo da uđe u Prvu A ligu, da napravi korak više od 3. mjesta u Prvoj B ligi na kojem je tri godine uzastopce?
– Ne mogu procijeniti. To bi trebalo i trenerski i organizacijski sve duboko sagledati. Ali mogu reći da Zadar kao grad ima velik potencijal u sportskom pogledu i sve uvjete za vrhunski sport. I žao mi je što nema odbojkaškog prvoligaša, bilo muške ili ženske odbojke. Mislim da će doći trenutak kada će se to dogoditi.