Pero Bašić desetljećima vjerni navijač i pretplatnik KK-a Zadar s. d. d.

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika valentinam
Da je Zadar imao logistiku kakvu je trebao, bio bi barem jednom europski prvak
Danas imamo Sloveniju kao europskoga prvaka jer u momčadi imala dvojac Dragić - Dončić. Kakav je dvojac imao Zadar? Za nekoliko kopalja bolji od slovenskoga, dvojac Pino - Krešo. Ako je Slovenija sa svojim dvojcem i još nekoliko solidnih igrača mogla postati europski prvak, zašto Zadar nije sa svojim dvojcem i još nekoliko ne solidnih, nego odličnih igrača? - kaže Pero
Zvonko KUCELIN

Prilično davno upoznao sam Peru Bašića. Njega se nikako nije moglo zaobići u Jazinama gdje je desetljećima u društvu s Mišom Adumom sjedio na zapadnoj tribini.

- Dok nije bilo plastičnih stolaca to su bila mjesta 49 i 51 u četvrtom redu, a poslije 44 i 45 - kaže Pero.

Pitanje je bi li čovjek nekako mogao izbrojiti sve te silne Perine sate provedene u Jazinama, a poslije na Višnjiku.

- Možda i bi! Od kad sam u Zadru, nisam propustio puno utakmica. Izbivao sam svojedobno kad sam bio u bivšoj JNA, ali onda sam u Beogradu išao gledati Zadar, te ako bi se pojavila neka viša sila, što je bilo rijetko.

Vjerni navijač, nema što...

- I kad je dobro, kad je odlično i kad nije, kad je slabo, kad je ovako ili onako, na utakmice u Zadru uvijek sam išao i idem i danas.

Odnedavno umirovljenik, a i prije dok je bio nezasposlen, Pero je među prvima koji trče po pretplatničke ulaznice.

- Kupim za sina Marija i za sebe, on isto voli košarku pa smo skupa u dvorani.

Košarka u tramvaju

Pero Bašić nije se rodio u Zadru, pa nije 'oduvijek' uz klub.

- Ha, ha, ha..! Postao sam navijač Zadra čitajući novine u tramvaju.

Pozor, ne u tramvaju u Zagrebu ili u Osijeku...

- Nego u Dubrovniku!

Da, da, u Dubrovniku je postojala tramvajska pruga.

- Išao sam u osnovnu školu na Lapadu jer je obitelj iščekivala stan u tom dijelu. Prije nego bih se ukrcao u tramvaj išao bih u trafiku. Novac za marendu, onih nekoliko novčića što mi ih je davala mama, trošio sam na novine. Pratio sam sport redovito.

Dobro, ali zašto košarku najviše?

- To je pravo pitanje. Od 1962. čitao sam u Sportskim novostima sve informacije i članke, ali kad bih čitao o košarci, napose o utakmicama Zadra, to sam doživljavao na poseban način. Preko novina sam, zapravo, spoznao da se u Zadru događa nešto veliko i ta pisana riječ mene je usmjerila među navijače te momčadi. Iako sam živio nekoliko stotina kilometara dalje i nikad, osim u novinama na tada rijetkim fotografijama, nisam vidio nikoga od zadarskih košarkaša.

U Dubrovniku, gradu Perina dječaštva, u zadnjoj polovici sedamdesetih prošloga stoljeća košarka se igrala samo u školi.

- Da, to je bilo sve.

Karavelom na utakmice

Tako je Pero zahvaljujući novinama postao žestoki navijač Zadra.

- Slušao bih radijske vijesti, a televizijski prijenosi bili su rijetki. Uostalom, u Dubrovniku u to doba nije signal za domaću televiziju bio dobar pa se više gledalo neke talijanske programe. Ipak, neke smo utakmice uspjeli vidjeti, sjećam se jedne s Lokomotivom...

Nekim kolopletom životnih zbivanja obitelj Bašić preselila se u Zadar.

- Imao sam 15 te godine, 1967. kad je došla obitelj u Zadar. No, tada sam bio iz nekih razloga nesklon trenutačnom preseljenju pa sam ostao u Dubrovniku završiti srednju školu. U Zadar sam dolazio preko zimskih i ljetnih praznika, kad god je bilo moguće.

Dakako da je u prvoj prilici Pero pohrlio u Jazine.

- Ne mogu se sjetiti koja mi je bila baš prva utakmica. No, radi košarke, isključivo radi nje, dolazio sam noćnom linijom nekad čuvenoga Autotransporta kad su u autobusima tipa Karavela bile i stjuardese, a dijelili su napolitanke, bombone, imali pokrivače...

Euforična vremena

Košarka kao igra privukla je Peru iz nekoliko razloga.

- Bila mi je zanimljivija od nogometa. I danas je tako. Košarka je igra koja ima puno draži, za nju treba imati imaginaciju, kreaciju da se u malo prostora napravi puno.

Nekako se poklopilo da se Perino zanimanje za košarku, navlastito za Zadar, zbivalo u vremenu uzleta.

- Da, svjedok sam onih euforičnih vremena. U to doba Zadar je bio drugačiji od svih ostalih. Igrao je košarku na svoj način, bio je avangarda u mnogočemu.

Zašto su se Zadrani tada nepovratno zaljubili u košarkašku igru?

- Po mom mišljenju radilo se o dubokom i iskrenom prožimanju većine građana s klubom, identifikaciji s njim, te s momčadi. Zadar u to doba nije imao puno stanovnika, a oni koji su u njemu živjeli jednostavno su željeli biti dio nečeg velikoga. Jazine su bile dnevni boravak. Uspostavljen je specifičan odnos i on je potrajao nekoliko desetljeća.

Jednostavno je Perino objašnjenje zašto je Zadar bio drugačiji od svih ostalih u bivšoj državi.

- Jer je imao Pina Giergiju, a poslije je došao i Krešimir Ćosić! Neću reći ništa revolucionarno kad kažem da nikakve euforije, ni sjajnih postignuća ne bi bilo da nije bilo Pina. S košarkaške strane sve bi bilo drugačije.

Industrijska traka

Što je Pino nudio tada?

- On je igru znalački vodio, kreirao, zabijao koševe, razigravao druge, oduvijek borben i požrtvovan. Bio je doista poseban, istinski vođa kojega su drugi slijedili. U potonjoj kombinaciji s Krešom činio je ubojiti dvojac dane postave na parketu. Tko je odrastao uz košarku kad je Pino igrao, taj dobro zna što je košarkaška igra. On je bio sve u jednoj osobi.

Doletimo načas u sadašnjost. Zašto u Hrvatskoj već dugo naričemo da nemamo pravoga graditelja igre? Barem djelomično takvoga kakav je bio Pino Giergia.

- Nećemo ga ni imati zato što se igrači industrijski proizvode na traci kao nemaštoviti, nedorečeni, uniformirani... Graditelj igre treba imati sposobnost kreacije, na parketu treba vidjeti ono što drugi ne vide, treba imati kvalitete neupitnoga vođe i moć da riješi i najveći problem na svoj način. Kad se i pojavi poneki igrač za kojega postoje znakovi da bi se mogao razviti do stanovite mjere, brže bolje ga mediji, agencije, roditelji ili tko već proglase nekim čudom, zamalo zvijezdom. Status zvijezde ne doseže se na takav način.

Mnogi ljudi kažu da je košarka prije bila puno bolja.

- To je istina. Neki govore da je sve isto, ali nije. Prije je bilo značajno bolje. Danas se puno 'radi', makar što to značilo, a ja tvrdim da bi ondašnji talenti uz današnju količinu toga 'rada' bili milijun puta bolji nego u svom vremenu. Možemo samo dodati da su igrači nekad bili na najmanje 80 posto slobodnih bacanja, što je danas rijetkost. To je tek sićušna ilustracija, ništa drugo. Uostalom, košarka je s razlogom bila postala kraljica igara.

Logističarske kočnice

Zadar je u svojoj prošlosti vidio mnoge velike utakmice.

- Na svoju sreću i ja sam, poput još nekih zaljubljenika, sve to vidio. Sjećam se mnogih velikana, spektakularnih utakmica, euforije...

Nekako je sve to splasnulo otkako se Zadar iz Jazina preselio na Višnjik.

- Ta selidba nije uzrok lošim vremenima. Zar čovjek ne teži živjeti u boljem stanu, u boljoj kući, ljepšem okruženju..?

Što se onda dogodilo?

- Dovoljno dugo i strastveno pratim KK Zadar. Slobodan sam reći da klub nikad, ali baš nikad nije imao logistiku na razini koju je trebala imati momčad u danom trenutku.

Čak ni kad se igrao Kup prvaka...

- Ne, niti tada. Postojala su nastojanja, ali u stvarnosti Zadar nikad to nije imao. Kao da su sve te silne uprave imale neku kočnicu, kao da ih je zadovoljavala razina nekadašnjega Koraćeva kupa i sličnih natjecanja. Da je Zadar makar samo jednom imao logistiku kao nekadašnja Jugoplastika, bio bi barem jednom europski prvak.

Možete li malo preciznije?

- Evo, stvar je jednostavna. Danas imamo Sloveniju kao europskoga prvaka jer u momčadi imala dvojac Dragić - Dončić. Kakav je dvojac imao Zadar? Za nekoliko kopalja bolji od slovenskoga, dvojac Pino - Krešo. Ako je Slovenija sa svojim dvojcem i još nekoliko solidnih igrača mogla postati europski prvak, zašto Zadar nije sa svojim dvojcem i još nekoliko ne solidnih, nego odličnih igrača? Nažalost, vraćamo se na prije spomenutu logistiku jer je u to doba Pino svim svojim vrijednostima i autoritetom, skupa s Krešom i drugima, na parketu kompenzirao sve ono što su trebali napraviti logističari, ali napravili nisu. Da je bilo kako treba, u davna vremena Zadar bi bio doveo Šolmana ili Jerkova ili koga već ne. To se ponovilo i godine 1986.

Kad će se vratiti Mišo?

Kako gledate na tu čudesnu titulu?

- Tada na parketu nije bilo Pina, bio je direktor, ali Zadar je zasluženo postao prvak bivše države. Umjesto da to iskoristi kao pogonsko gorivo za let prema još boljim rezultatima, sve se okrenulo u drugačijem smjeru. Upravi i drugima taj je naslov bio golemi teret i kao da su ga čim prije htjeli odbaciti.

Dosta ste ogorčeni svim tim neiskorištenim potencijalima.

- Naravno da jesam. Ne samo ja nego i drugi navijači. Pravi klub može imati i uspješna im manje uspješna razdoblja, ali uvijek je klub koji funkcionira dobro usklađen na relaciji struka - logistika. I kad se nema dovoljno, valja znati s to malo novca napraviti momčad koja će dati svoj maksimum. Struka je delikatna stvar i njome se ne smije baviti svatko.

Što biste zamjerili današnjem Zadru?

- Ne samo današnjem, nego i u dobroj mjeri jučerašnjem, zamjerio bih stanoviti podcjenjivački odnos prema domaćim igračima. Zadar od šestog do 12. igrača treba imati svoje, a u prvoj petorci barem dvojicu, trojicu, te se uvijek može dodati jednoga ili dvojicu Amera, ovisno o potrebi i mogućnosti. Mnogi zadarski igrači postali su žrtve nekih navijača jer su odlazili drugamo, a mnogi su odlazili upravo iz toga što su ovdje iz kojekakvih razloga bili podcijenjeni.

Može li KK Zadar s. d. d. i dalje ovako funkcionirati, pretežito na javnom novcu?

- Nikako! Radi se o presipanju iz šupljega u šuplje (pozor, ne u prazno, pr. a.) i meni ovakav Zadar dijelom sliči na Hajduk. U početku su svi optimisti, dosta vedroga duha, ali brzo to nekako splasne. Bojim se da nije dobro.

Gdje sjedite na Višnjiku?

- Odmah iza novinara. Tamo je najmirnije i meni odgovara jer nisam od onih koji će skakati cijelo vrijeme. Gledam i pratim igru. Tu je jedno društvo, uglavnom nepromijenjeno već godinama.

Na kraju, znate li zašto deklarirani teški navijač Zadra Mišo Adum, s kojim ste desetljećima sjedili na tribinama, više ne dolazi na košarku?

- Čovjek ima svoje razloge.

Koliko poznam Peru, toliko dugo poznam i Mišu. I sve nekako vjerujem da će se on kad-tad vratiti na tribine. Iz pravoga navijača košarka se ne da istjerati tek tako...

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno