Kukljica iz jednog davnog djetinjstva

Slika korisnika admin
Autor: 

Svojom osmom zbirkom pjesama naslovljenom Molo misto srca moga matičnom gnijezdu na književnom obzorju lokalnog čakavskog kruga iznova se vraća Kukljičanin Tomislav Meštrić.

Ovaj dijalektalni pjesnik,čakavac u krvi i duši, te neumorni pobirač krhotina izvorne čakavštine rodne mu Kukljice nezaustavljivom i sveobuhvatnom naletu globalizacije žilavo se suprostavlja upornim prikazom baštinske idile otočnog života i običajnih situacija ruralnog folklora spjevane leksičkim blagom sintakse i oblika kakvo mu od djetinjstva zvoni u ušima.Stoga je i u ovoj najnovijoj zbirci nevjerojatnom žustrinom nastojao otrgnuti zaboravu i prašini vremena "naše milozvučno ČA", te ga je "vrga u libar/,štanpo na kortu/dupero son crnilo/ko neće ni gomica /ni vrime istrti"/,uz preporuku "i darivon ga štiocu/neka mu zvoni/neka luncijo/neka lipo slavi...",kako je to naznačio već u proslovu knjige.

Čakavske rime

Vraća se Meštrić najnovijim čakavskim rimama žalima voljenog školja "ki je po velikosti mali/ali imo velu dušu", pridružujući se koloni onih "ki su odovna portili preko bare" te "svako godišće u agustu/preletu države i mora/i doletu u zavičaj drog/do didova dvora" te hrle pod majčinske skute svojoj Gospi od Sniga u Ždrelašćicu da štuju "jenu svetu užoncu/drogu svakom stvoru/a to je/ Procesija po moru", te daju "folu didiman i pradidiman/ki su je pri pesto godišć/utemeljili i štovali/ i namin u nasliđe darovali"...

Nanizao je barba Toma tim slijedom svoje rimovane strofe u 6 poglavlja zbirke kojima temeljnu intonaciju nalazimo već u prvom poglavlju "Sonjon te, sonjon", gdje domaćom besidom u baladičnom tonu guguće i tepa "mirisni bori/masline store/zemlja moga dida/u tebi san rođen/u tebi son sprove/ najlipje ditinjstvo"... i gdje ovaj pjesnik iskazuje stanje duha kojim "pretače u stihove svoje spoznaje, doživljaje i istine o nikada ponovljenoj Kukljici njegova djetinjstva, zemlji njegovih djedova, i to smirenim stilom, sabrano i dostojanstveno, s kultiviranim osjećajem strahopoštovanja prema svemu onome po čemu je ona bila prepoznatljiva i posebna među drugim malomišćanskim otočnim sredinama", kako to ustvrđuje prof. Mladen Dorkin, koji je uz prof. Ivicu Milića recenzent ovoj Meštrićevoj zbirci.

Uz školj i more, žale i vale opjevana motivika u ovoj zbirci su i banalnosti otočne svakodnevice, šaljive i bolećive zgode iz života otočana, te "vapori ki pasivaju a ne kuštivaju uza kukljišku rivu", impresivnosti krajobraza kad "nočos je daž cipo/niki neverin je učini/sve je lipo okupo/ujtro se je umiri", ta kukljiška ikona - siknjica "ka visi na brukvi/da nas sičo/ na pasona leta",uspomene na "naše sontule/šesne i lipe/kaj iz figurina/sa škofunima na nogamin za svagdan/a škrpete i firale za blagdan",te na "sontulu Andrijonu ka je jedina na daleko/ imala zvonjarin/i svi susidi su od nje/potribu imali/svaku bi ga večer/niki pozojmi/da ne bi ujtro rano/ na vezu zakasni".

Priroda na razini simbola

S nostalgijom i pomalo sjetno se sjeća murve na kantunu "ku je svako selo na školju imalo", brduža u gajeti "po friškin meštrolu", leuta lipotana mora i Kornata "ki nan je bi jušto /brod po miri/za svaki štajun/ u svakoj potribi",trabakula drvenjoka "dobro pobrukvona/stupun zakalafatona/i u belo pinturona". I zanavike čuva spomen na pokojnoga dida "ki  je kaminje levun karigivo/u mocire mečo i zido/po škrapaman mej kruziman/šaku zemlje isko/goru krčo,krvavo rodi/i masline posadi"...

 Posebnost Meštrićeve poezije među ostalim stvaraocima zavičajnog čakavskog kruga ogleda se i u njegovoj vezi s prirodom gdje se "priroda oglašava potpunim bogatstvom mediteranske motivike, izobiljem vizualnih, auditivnih, gustitivnih ugođaja i slika, te ritmom svoga iskonskog bitka, očovječena nerijetko do simbola podignuta, u jedinstvenom mediteranskom ozračju rodnog mu kraja: "čičci umukli/svršili koncert uživo/još samo po ki/sviralu isprovivo...", ustvrđuje u svojoj kritici prof. Dorkin.

 Osim sjetne topline i nježnosti kojom opisuje zgode i sjećanja iz djetinjstva na otoku u ona vremena, Meštrić se ironičnom žaokom dotiče moderniteta i recentnog odnosa prema otoku današnjeg doba, pa tako "ka se priroda smiluje /i masline urode/svima se brk smije/bi će ulja kaj vode/svi graski seljoci/ki živu u Grodu/svi se unda situ/ da imaju intradu/... i šakun se u prsa tuču/da će masline/urediti,oškarati.../a ka zoto dojde štajun/neće vrimena imati/KAJ VOSELE!".

 Knjiga je izišla u ovogodišnjoj nakladi zadarskog ogranka Matice hrvatske, a urednik izdanja je dr Ivica Vigato sa Sveučilišta u Zadru.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)