Pjesnici (iz) oskudice

A to je naprosto smiješno. Kako tim ljudima objasniti da je književnost nešto drugo? Da valja i izmišljati stvari, osobe, situacije, predjele, pa i čitave civilizacije, kako je to znao, primjerice, jedan Tolkien sa Međuzemljem. A ne, svi kao pišu prvi roman, a zapravo mi pričaju svoj životopis. Pa reci onda brate o čemu su tu radi, ne foliraj me, nije to proza, već tvoja biografija, dnevnički zapisi, ili tomu slično. I zašto onda, zavraga, imadeš trv. maštu, kad nisi u stanju stvoriti niti jedan jedini lik, a koji nije postojao u tvojoj blizini. nego mi pripovjedaš svoj life, a koji me fakat ne zanima. Uopće. Nimalo
U ovo predblagdansko i predpraznično vrijeme (uvijek valja lučiti crkvu od Države – sic!), kada se iz medija svakoga dana može čuti glas koji najavljuje posvemašnju recesiju, ekonomsku krizu, stezanje remena i ine poteze Vlade (jedino još od žutog tiska nismo uspjeli saznati ima li Vlado ljubavnicu?), dobro je znati kako se ne štedi baš svugdje. Recimo, u kulturi. Grad je prepun inih kulturnih događanja, kojima kao da nema kraja i konca, a bog i bogme ni premca. I mada su Dani Grada za nama, još uvijek u kult infu dnevno imam i po pet – šest raznih kulturnih zbivanja, pa bi se moglo brzopleto zaključiti kako teti Kulturi cvatu ruže i ružice, mada je teta odavno ocvjetala i nije baš više u cvijetu mladosti. Ma, štoviše, naša je teta Kultura tri tisuće godina stara, pa joj latice odavno popadale, ali ne da se ona, tu je stari, dobri lifting, pa make over, pa turbo botox, te ine još trice i ku( )čine, p(t)ice i plićine, i kad je Zadar u pitanju, od kulture može i zaboljeti glava.
Pisao sam već, pa da se ne ponavljam, sve te predstave, koncerti, izložbe i knjige, razne slatke brige i razbibrige, ali mi je ipak najžešći trend pisanja autobiografija.
Tu, narafski, ne mislim samo na zd – pisce, jer još uvijek se rijetki hvataju u koštac s vlastitim narcisizmom, dok ima i onih koji, gle čuda, uistinu imaju što (nam) za reći. Problem je tim veći što dobro znam kako devedeset i devet posto od sto i jednog Dalmatinca istu tu auto(mobilnu) biografiju trpaju i u svoje prozne prvijence, ter su ondak njihovi romani u pravilu njihovi životi. Napiši mi roman prvi i reći ću ti kakav si!
A to je naprosto smiješno. Kako tim ljudima objasniti da je književnost nešto drugo? Da valja i izmišljati stvari, osobe, situacije, predjele, pa i čitave civilizacije, kako je to znao, primjerice, jedan Tolkien sa Međuzemljem. A ne, svi kao pišu prvi roman, a zapravo mi pričaju svoj životopis. Pa reci onda brate o čemu su tu radi, ne foliraj me, nije to proza, već tvoja biografija, dnevnički zapisi, ili tomu slično. I zašto onda, zavraga, imadeš trv. maštu, kad nisi u stanju stvoriti niti jedan jedini lik, a koji nije postojao u tvojoj blizini. nego mi pripovjedaš svoj life, a koji me fakat ne zanima. Uopće. Nimalo.
Riječju, mnogo zvanih, malo izabranih. Troše li ga troše papir, uništavaju nam šume, sijeku naša drva, a knjige su im za ritice brisati. Bolje neka nastave vesla sisati. Jer, sit sam tih pseudo pisaca, pjesnika i pjesnikinja, prosjaka i prosjakinja. Koji bi dobru recenziju. I ne dao bogo da je negativna, jer onda će se uvrijediti, najediti, cmizdriti i pizditi: a još ti moram platiti taj tvoj osvrt!? Je, kako si, kao da ćeš dobiti dobru recenziju samo zato što ćeš izdvojiti iz kućnog budžeta kakvih tričavih dvi – tri stotine kuna?! Helou! Si normalan? Ne troši papir, ni moje vrijeme, ni naše žifce. Odi doma plakati, jer si netalentiran. I ne gnjavi nas svojim pseudo poslanjem i božanskom inspiracijom. Jerbo si ti kakti Pjesnik.
Koji, k tomu, živiš, kako reče Rilke, u oskudnome vremenu…