Uzrok samoubojstva je gotovo uvijek psihijatrijski poremećaj, čak i kad se počini uslijed jake krivnje

Slika korisnika martinazd
Psihijatar dr. Darko Labura o prevenciji i uzrocima suicida
Uzročnici suicida su u 90 posto slučajeva psihijatrijski poremećaji i to redom, počevši od najčešćeg - depresija, ovisnost, psihotični poremećaji... Jak osjećaj krivnje svakako može biti generator suicidalnih misli. No krivnja je, prije toga, prvo generator depresije, pa onda i to moramo sagledavati kroz prizmu psihijatrijskih poremećaja, Darko Labura
Iva PERINCIC
Dr. Darko Labura

Nedavno samoubojstvo 18-godišnjaka iz Zadra bilo je povod za razgovor s Darkom Laburom, dr. med. spec. psihijatar, subspecijalistom forenzičke psihijatrije iz Psihijatrijske bolnice Ugljan, koji ujedno radi i kao sudski vještak psihijatrijske struke. Podsjetimo, mladić je okončao svoj život nakon proslave 18. rođendana, nakon što je deset mjeseci ranije od posljedica njegova udarca preminuo 44-godišnjak. Osim toga, prevencija samoubojstva bila je tema ovogodišnjeg Dana mentalnog zdravlja. U Zadarskoj županiji je, prema posljednjim javnim podacima Zavoda za javno zdravstvo, u 2017. godini izvršeno 20 samoubojstava.

Depresija vodeći uzročnik

Kako je rekao dr. Labura, o konkretnom nesretnom suicidu mladića, ne samo da je medicinski i psihijatrijski kontraindicirano govoriti, već se i ne može govoriti ako se nemaju svi podaci o profilu osobnosti, eventualna prethodna liječenja, uvid u zdravstveni karton, medicinski nalazi...
No, općenito govoreći, kako je rekao dr. Labura, uzročnici suicida su u 90 posto slučajeva psihijatrijski poremećaji i to redom, počevši od najčešćeg - depresija, ovisnost, psihotični poremećaj, manično – depresivna psihoza, shizofrenije, sumanuti poremećaji, shizoafektivne i shizofreniformne psihoze, nadalje granični - borderline poremećaj osobnosti, organski poremećaji i demencije, PTSP, poremećaji u prehrani poput anoreksije...
Odgovarajući na pitanje, dr. Labura je potvrdio da i jak osjećaj krivnje svakako može biti generator suicidalnih misli.
- No krivnja je, prije toga, prvo generator depresije, pa onda i to zapravo moramo sagledavati kroz prizmu psihijatrijskih poremećaja. Sama krivnja nije patološki pojam,već psihološki pa bi, uvjetno rečeno, zdrava osoba morala imati kapacitet za prevladavanje osjećaja krivnje. Ukoliko ga nema, tada je u osnovi te osobe neki raniji psihički poremećaj ili »lakunarni« (prikriveni poremećaj), koji onda dolazi do izražaja pod snažnim psihičkim osjećajima krivnje. Krivnju ne bi trebalo sagledavati izolirano, već uvijek povezivati sa depresivnim ili drugim psihičkim smetnjama i poremećajima. Moguće je u nekim izuzetnim situacijama i krivnju uzeti kao osnovni faktor, a to je kada se suicidalni čin počini neposredno nakon nekog djela, a koji je uzrokovao jak osjećaj krivnje i koji je tada neposredno i promptno doveo do suicidalne radnje, pojašnjava dr. Labura.

Čak 24% alkoholičara pokuša suicid

Kako je istaknuo, samoubojstvo se može predvidjeti, ali ne uvijek.
- Može se predvidjeti u situacijama kada je predvidivost moguća, a to je kad bi uzrok suicida mogao biti psihijatrijski poremećaj jer to jest uzrok suicida u gotovo 90 % slučajeva. Prema tome, uvijek kada netko ima psihijatrijski poremećaj, treba sumnjati u mogućnost suicida. Prvenstveno se to odnosi na depresiju jer ako je depresija osnovni poremećaj u potencijalnog suicidanta, pokušaj suicida će uslijediti u 60-80 % slučajeva. Tu se prvenstveno misli na depresiju sui generis, dakle depresiju u povratnom depresivnom poremećaju, ali i kada je u pitanju depresivna epizoda sa psihotičnim i/ili suicidalnim ponašanjem te depresija u okviru bipolarnog poremećaja. Rjeđe i nikako će to biti u takozvanoj »maloj depresiji«, depresivnoj reakciji ili depresivno-anksioznoj smetnji. Dakle, kada neka osoba boluje duže vremena od depresije i to od vrsta koje su navedene, moguće je predvijeti suicidalno ponašanje, kazao je dr. Labura.
Slijedeći uzročnik suicidalnog ponašanja, kako ističe dr. Labura, je ovisnost, pogotovo u mladih osoba.
- Od svih suicida uzrokovanih psihijatrijskim poremećajima ovisnost čini do 15%. Suicid je često u komorbiditetu sa ovisnostima, pogotovo alkoholna ovisnost, no i općenito ovisnost o psihoaktivnim tvarima jer akutna intoksiciranost sa psihodeličnim drogama može neposredno uzrokovati suicidalni čin.
Inače bolesnici ovisni o alkoholu imaju 60-120 puta veći rizik za samoubojstvo u usporedbi sa zdravom populacijom. Čak 24% alkoholičara pokuša suicid, navodi dr. Labura.

Opasno je zataškavanje pokušaja samoubojstva

Slijedeći poremećaj koji bi bio predvidljiv za suicid je svakako psihotični poremećaj i to u 10% svih psihijatrijskih poremećaja
- Tu spadaju psihoze, manično – depresivna psihoza, shizofrenije, sumanuti poremećaji i shizoafektivne i shizofreniformne psihoze sa svojim sumanutim suicidalnim idejama i/ili obmanama ćutila koji potiču na suicid. Od drugih poremećaja, predvidljivih za suicid, je granični - borderline poremećaj osobnosti, gdje osoba ima osjećaj kronične praznine i poremećenu sliku o svojim potrebama i željama te afektivnu nestabilnost, a karakterizira ga veliki broj suicidalnih gesta i pokušaja. Tu su još organski poremećaji i demencije. Starije osobe imaju visoku stopu suicida, a ona je povezana sa pojavom depresije u toj dobi.
Od drugih poremećaja, gdje je povećan rizik od suicida, tu je svakako PTSP, poremećaji u prehrani kao anoreksija pa ovisnost o kocki, a moguć je i kod impulzivnih osoba, govori dr. Labura.
Važno je napomenuti, kako dodaje dr. Labura, da nije jednostavno otkriti potencijalne samoubojice, a još je teže, zbog raznih subjektivnih i objektivnih okolnosti, identificirati i okarakterizirati motive i uzroke.
- Naime, na samoubojstvo gotovo uvijek djeluje čitav sklop svekolikih izvora, povoda, motiva, okolnosti i pogrešan zaključak pri identifikaciji uzroka može navesti brzopleto, površno i nestručno utvrđivanje činjeničnih stanja, zataškavanja od strane roditelja, rodbine, škole radi očuvanje ugleda. U pravilu nema tzv. ‘čistih slučajeva’ jer se samoubilački čimbenici i pokretači međusobno isprepliću, djeluju interakcijski i to kako oni svjesni, tako i oni nesvjesni motivi, povodi, izvori i uzroci, zaključuje dr. Labura.

Samoubojstva branitelja

- Smatram da bi bolje bilo reći veteranska populacija jer branitelji smo bili tada kada je trebalo, a sada smo ratni veterani. I sam sam ratni veteran sa 1.033 dana u borbenom sektoru. Smatram da ta populacija nije sama po sebi suicidantna, već opet to treba gledati kroz prizmu i spektar psihičkih smetnji kojima je veteranska populacija sklona.To jeste svakako PTSP-ratna trauma, ali doista ona koja je dovela do teškog poremećaja osobnosti nakon trajanja ratne traume, a to je prvenstveno kod onih koji su bili u logoru, koji su bili izloženi mučenju, torturi, bilo psihičkoj ili fizičkoj, koji su teško ranjeni ili oni koji su baš neposredno bili svjedoci teškog stradavanja nekog bliskog njima u neposrednoj blizini. Tada su zaostale takve psihičke posljedice koje takva osoba ne može prevladati, pa čak niti dugotrajnim liječenjem. Opet, ako se javi komorbidtet kao ovisnost ili depresija, tada je suicidalnost u veteranskoj populaciji moguća. Neko vrijeme nakon rata,suicidi su u veteranskoj populaciji bili posljedica ispoljavanja agresivnosti, jer agresivnost je psihološki pojam sa zajedničkim ‘nazivnikom’ za heteroagresivnost, kao i za autoagresivnost. Vrlo često je to bilo kod impulzivnih osoba, koji su već ranije imali neki poremećaj osobnosti, najčešće impulzivnog ili asocijalnog tipa, a koji su pribjegavali suicidalnim pokušajima radi neostavrenja, prava za koja su smatrali da su im pripadala ili jednostavno, radi nesnalaženja u novim mirnodopskim okolnostima. U svakom slučaju i ovdje bi trebalo suicide kod ratnih veterana, vezati uvijek za neki od psihijatrijskih poremećaja, istaknuo je dr. Labura.

Ne ostavljajte ih same

Osobi koja je pokušala suicid, a nije uspjela u tome, što se u literaturi naziva »tentamen suicidi«, treba pristupiti vrlo ozbiljno i pažljivo.
- Ukoliko je to bilo prvi put, a prije toga nije zabilježen psihijatrijski poremećaj, treba uraditi kompletnu kliničku obradu/pregled kliničara, laboratorijske nalaze, psihologe, preglede psihijatra obvezno pa ukoliko se utvrdi psihijatrijski uzrok, osobu treba uputiti na liječenje i kontinuirane kontrole. Ukoliko nije uzrok psihijatrijski poremećaj, već neki socijalni uzrok, tada treba sagledati situaciju u kojoj se takva osoba našla ili se nalazila u vrijeme suicida i pomoći joj u rješavanju socijalnih problema, kazuje dr. Labura., kazao je dr. Labura.
Dr. Labura savjetuje da bi neposredno nakon pokušaja suicida osobi trebalo pristupti na slijedeći način: prvo moramo izvući iz kritične situacije i okruženja, pustiti da se odmori pa tek onda pitati zašto je to učinila.
- Tada je vrlo važno da budemo suosjećajni, puni razumijevanja i povjerenja. Trebamo znati da je ta osoba preplašena, fizički i psihički može imati patnju. Potrebno je prezentirati optimizam i nadu, koja će takvoj osobi pokazati izlaz i može biti presudna za promjenu njegovog načina razmišljanja. Ne smijemo zaboraviti da je njegova odluka i ponašanje često plod dugotrajne krize, patnje i drugih negativnih emocija, zato je važno pokrenuti oprezan i taktičan razgovor makar i iz poticajnog monologa koji će mu omogućiti da se ponovno otvori. Kada se uspostavi dijalog, valja ga pomno i pažljivo slušati, bez prekidanja i ispravljanja. Treba mu omogućiti da govori što želi, da iznosi one informacije za koje ta osoba smatra da ih može iskazati, povjeriti. Osobu zahvaćenom suicidalnom krizom nikako se ne smije ni za trenutak ostaviti samu. Sljedeći korak je uključivanje osobe na terapiju koju provodi stručna osoba. Izuzetnu pozornost treba poklanjati osobama koje su već pokušale neuspjelo samoubojstvo, jer one pripadaju u najrizičniju skupinu i nikada se ne zna hoće li ponovno pokušati. Treba znati da su osobe sklone suicidalnom ponašanju obuzete golemim nezadovoljstvom, gorčinom i tjeskobom, depresijom koje nisu nastale od trenutačnog poriva, već su posljedica dugog niza uzaludnih pokušaja da se za tegobe pronađu rješenja, pojašnjava dr. Labura.

Što mogu učiniti članovi obitelji u prevenciji suicida ?

- U okviru sekundarne prevencije, a poznavajući svog bolesnog člana da boluje od nekog psihijatrijskog poremećaja, mogu ga poticati da ide na preglede kod psihijatra, da se liječi, mogu ga upućivati na bolničko liječenje ili mogu poduzimati radnje u vezi lišenja poslovne sposobnosti da bi se takvim osobama pomoglo u upućivanju ili smještaju u psihijatrijsku ustanovu, navodi dr. Labura.
Da bi članovi obitelji osobi u nevolji ili suicidalnoj krizi, mogli pomoći, moraju ga prvo uočiti, otkriti kao suicidanta, spoznati njegove tegobe, krize i probleme koji ga muče.
- Onaj tko je čvrsto odlučio počiniti samoubojstvo, vrlo često skriva svoje patnje, samoubilačka razmišljanja, planove i namjere. Najčešće o njima otvoreno ne razgovara, niti ih stavlja na »velika zvona«, ali ipak mnogi izmijenjenim ponašanjem, radnjama, aktivnostima i pomalo čudnim izjavama nesvjesno privlače pozornost, postaju sumnjivi i daju naslutiti da se u njima nešto neobično zbiva, da nešto taje, planiraju, da proživljavaju neku tešku krizu, bol, patnju; da im je potrebna posebna pozornost i pomoć. Ponekad, kada bliske osobe i uočavaju takve simptome, ne shvaćaju ih ozbiljno pa im ne pridaju neko posebno značenje, kazuje dr. Labura dodajući kako suicidna osoba najčešće pripada nekoj rizičnoj skupini prema psihijatrijskom poremećaju, opterećena je brojnim problemima, konfliktima, frustracijama, smanjenog je praga tolerancije, pogotovo na emocionalna opterećenja. Veoma rano počinje ispovljavati svekolike neurotične smetnje i manifestacije, poremećaje na planu ponašanja i ličnosti, zaostajanje na emocionalnom i socijalnom planu, te ispoljavanje depresije. Obično živi u nesređenim, često i konfliktnim obiteljskim prilikama. Kod nekih potencijalnih samoubojica postoji suicidalna ambivalencija – želi se ubiti, ali želi i ostati živ, govori dr. Labura.
Elementi koji upućuju na mogućnost izvršenja suicida, koje mogu prepoznati i članovi obitelji, su raniji suicid u obitelji ili bližoj okolini, raniji pokušaji suicida, spominjanje načina suicida i privremenih radnji za suicid, snovi sa slikama samouništenja. Nadalje početak ili konac depresivnog stanja, simptomi strašljive agresivnosti, osjećanje teške krivice, biološki kritični period, dugotrajne smetnje sna, faza neizlječive bolesti, alkoholizam ili toksikomanija te neki socijalni aspekti poput narušenih obiteljskih odnosa, gubitak međuljudske komunikacije, osamljivanje, gubitak posla, gubitak emocionalne veze, ekonomsko i financijsko osiromašenje nesanica, spominjanje samoubojstva, sklonost svađama.

(Ne)svjesno upozoravaju što će učiniti

Sve izjave, reakcije i ponašanja potencijalnog samoubojice, bile one izravne ili neizravne, zapravo su spontane, često puta i nesvjesne poruke, apeli i priopćenja koja on upućuje svojim poznanicima, osobama u koje ima povjerenja, navodi dr. Labura.
- To je očito apel i poziv u pomoć koji istovremeno može sadržavati i traženje i odbijanje pomoći. Svako samoubojstvo ima dvoznačno obilježje: afirmaciju i negaciju života. U težnji i pokušaju samouništenja ono je izravna poruka, upozorenje i apel ljudima iz njegove okoline da mu se osiguraju adekvatnije mjesto u društvu i životu, bolji socijalni status i humaniji odnos, da mu pruže podršku, pomoć više povjerenja i razumijevanja jer želi živjeti u drukčijim i kvalitetnijim uvjetima.
Praksa pokazuje da se potencijalni samoubojica najčešće priprema, a pripreme se odvijaju u karakterističnim fazama, od kojih je svaka sljedeća složenija, opasnija i bliže ostvarenju. Prema istraživanjima, oko 85% osoba koji su izvršili samoubojstvo, barem na neki najdiskretniji način svojoj je okolini to stavilo do znanja, govori ovaj psihijatar.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)