Svaki dan u Vranskom jezeru je poseban

Ako mi radimo godinu dana i s najprofesionalnijom opremom i, turist amater koji dođe na jedan dan ili na nekoliko sati, jasno je da on ne može uhvatiti gotovo ništa. To bogatstvo života koje ćemo mi dobiti snimanjem tijekom cijele godine – on to ne može vidjeti. Ovo je čist dokumentarni film bez ikakvih animacija ili trikova. Sve što snimim bit će vjerni odraz života u prirodi, dakle autentično – kaže Boris Poljak, koji u Parku prirode snima bogati ptičji svijet

Nestala su s horizonta ružičasta predviđanja o budućnosti. Svaki dan, uredno i redovito, servira nam se nova porcija krize. Posluženo je i glavno jelo; stiglo je iz Kopenhagena. Nema sporazuma velikih i malih o smanjenu emisije stakleničkih plinova. Globalizirani interes profita je jači. Klimatske promjene već djeluju u mojoj glavi i roje oznake krajnje katastrofe. U sivu koru mozga uselila se paranoja i pali svoje motore. Odvukla me ona, tu posve blizu, kako bi stručnjaci rekli: u “hot spot” područje sa velikom raznolikošću ornitofaune. Nakljukan mračnim, kataklizmičkim “globalnim” informacijama, mijenjajući lokacije na njegovim obalama, pustio sam pogled da dugo luta Vranskim jezerom. Močvara u jezeru udaljenom tek kilometar – dva od mora: šaš, trska, mokri poplavni travnjaci pružaju gostoprimstvo, danas kao i nekada, čudesnom ptičjem svijetu. U svoje omiljeno zimovalište stiglo je, uobičajenih, oko 75 vrsta ptica. Instinkt dakle, genetski kod i tajanstvene antene još nisu srušeni. Tršćak, voda jezera i zračni prostor nad njim prekriveni su desetinama tisuća raznorodnih ptica.
Zloslutne klimatske promjene, eto, hvala Bogu, ni okrznule nisu, a kamo li razbile, tu čudesnu magiju osebujnog života povezanog sa silama što su izvan naše moći poimanja.
140 vrsta močvarica
Najveća je vreva u sjeverozapadnom dijelu jezera, u ornitološkom rezervatu. Povremeno se odmara i hrani oko 140 vrsta ptica močvarica. Preletna populacija je tu samo na proputovanju. Formacije dolijeću iz sjeverne, srednje i znatno manje istočne Europe. Ovisno o ćudi same prirode tj. zime, broj zimovateljica iznosi od 35 do 180 tisuća ptica. Kada “uzmu gorivo”, predahnu i dobro se odmore, nastavljaju selidbu u tri glavna smjera. Zapadno zaobilaze Jadransko more te preko sjeverne Italije i dalje uz obalu Sredozemlja, preko Gibraltara “odlepršaju” u Afriku. Drugi je smjer prekojadranski. Prelijeću ptice srednju i južnu Italiju i račvanjem u dva nova smjera prelijeću Sredozemlje – pravocrtno u Afriku. Treća ih ruta, preko Balkana, “navodi” u Malu Aziju i na Bliski Istok.
Ornitološki rezervat temeljni je fenomen tog jezerskog ambijenta i to najviše zbog očuvanosti velikog tršćaka kao rijetkog močvarnog sustava i izuzetne je znanstvene i ekološke vrijednosti, uvršten u listu važnih ornitoloških područja u Europi.
U Parku prirode koji zahvaća površinu od 57 km na prostoru između Pakoštana i Pirovca, stalno se gnijezdi i živi 102 vrste ptica. I kada se sve zbroji račun pokaže da povremeno ili stalno u tom prostoru, gotovo netaknutih prirodnih staništa, boravi 126 vrsta ptica! Na vrhuncu njihove glavne “turističke” sezone: u močvari, na vodi, na kopnu, u zraku, zna ih biti u jednom danu na stotine tisuća, a neki dobro upućeni tvrde i milijun.  Očigledno ne treba dokazivati kako i ovaj boćato-slatkovodni element života pokazuje da još nije nestalo darežljivosti s lica zemlje. Slika i brojevi sami po sebi govore da se tu nalazi ptičji Eldorado i da nemilosrdno i do perfekcije, u tom malom prostoru, funkcionira prehrambeni lanac.
“Međunarodni prostor”
Tako primjerice čigre, lastavice, piljci, a noću i legnjevi, love vodene kukce u letu koji se u ovom močvarnom terenu legu u izobilju. Čigre, galebovi, kormorani, čaplje, rode i ždralovi obilato se hrane ribom. A kada ima toliko ptica domaći kobac i sivi sokol također dolaze na svoje. Sjemenoidnim vrstama: zeboki i grlici, osobito za sušnih godina, jezero je nezamjenljivo pojilište.
Otvorena voda, šljunčane, kamenite i muljevite obale i sprudovi, gusti sklopovi obalne vegetacije – trske, rogoza, šaša, poplavni travnjaci; veće poljodjelske površine zasađene povrtlarskim kulturama, kamenjari i makija, sađeni borovi šumarci, voćnjaci, vinogradi i maslinici – tako “komponirana” mozaična cjelina je osobitost, posebnost, koja Park prirode Vransko jezero čini fenomanalnim, gusto nastanjenim “međunarodnim”  prostorom ptičjeg svijeta.
Najvrjednija su i najatraktivnija su područja prirode u hrvatskoj zaštićena u čak osam nacionalnih i deset parkova prirode. Osim što je na toj listi i što pulsira po strogim pravilima kada je riječ o nazočenju čovjeka, Vransko jezero uvršteno je i na Listu važnih ornitoloških područja Europe.
Posvema je razumljivo da su ta zaštićena područja izuzetno atraktivne, a mogu postati i pravi brandovi, senzacionalne točke hrvatskog turizma. I to onog strogo ograničenog – održivog turizma koji ne ugrožava vrijednosti na kojima egzistira. Mora se reći, o svim tim pitanjima zaštite i mogućeg opreznog održivog razvoja itekako vodi računa Uprava Parka prirode i općina Pakoštane, kojoj on prostorno najvećim dijelom i pripada. Park bilježi i više od 50.000 posjetitelja godišnje: jednodnevni izleti, školske ekskurzije, turisti u tranzitu i na izletima, bajkeri(više od 50 km biciklističkih staza), hodaći po obodu jezera, penjaći na vidikovce, sportski ribolovci itd. Apsurd je to što najlošije prolaze zaljubljenici u ptice – strastveni promatrači, kojih u Europi ima na milijune. Kako će definitivno eliminirati tu “anomaliju” pripovijeda Ivica Prtenjača, ravnatelj Parka prirode Vransko jezero:
Svaki dan je poseban
– Ornitološki rezervat, odnosno Park toliko je bogat i raznolik pojavnostima života da će posjetiocu mnogo toga bitnog ostati sakriveno ako se u ovom ambijentu zadržavaju samo jedan dan, ili nekoliko sati, što turisti najčešće i čine. Slikovito se može reći da svaki dan u kalendarskoj godini ima svoje specifičnosti, a osobito to dolazi do izražaja kada se uspoređuju godišnja doba.
Kako bi posjetitelji imali uvid što se u Rezervatu zbiva tijekom cijele godine upravo o tome snimamo promotivni film. U projekcijskoj dvorani pogledat će 15 minutni dokumentarac. Tek potom, potpuno informirani o fenomenima ovog osebujnog parka prirode, otići će u razgledavanje uživo onog što mogu vidjeti, recimo, u jednom danu i što ih osobito zanima. Osim toga, film će se koristiti edukativno za škole, ali i za turističku promociju u agencijama i na turističkim sajmovima i prezentacijama.
Osim ovog separata, vrsni filmski snimatelj Boris Poljak istodobno snima i turistički film o pakoštanskoj rivijeri, također uz našu potporu kao i uz podršku Milivoja Kurtova, pakoštanskog načelnika i svakako tamošnjeg ureda Turističke zajednice. Svima nama je jasno da u 2010 godini moramo više uložiti u promicanje naših turističkih vrijednosti, jer i mi smo neodvojiv dio pakoštanske turističke ponude i biti ćemo prezentirani i tom drugom filmu” – završava svoje izlaganje Ivica Prtenjača.
Krupni detalji
Redovnog sakupljača prvih nagrada sa međunarodnih festivala dokumentarnog filma Borisa Poljaka pronašao sam lako. Dovabio ga na Vransko jezero i obavio saslušanje:
– Ne mogu turisti svojim amaterskim kamerama i fotoaparatima ‘uloviti život’ tog zoo krilatog svijeta. To je slučajnost. Ptice su daleko i jako su osjetljive na svako približavanje. Prosto oko i te kamerice ne mogu registrirati taj suptilni i opušteni život ptica. Osim domicilnih “stajačica”, ove druge izlegle su se u divljini – u drugim predjelima svijeta.
Treba doći ranije, u zoru ili pred zoru. Dobro se kamuflirati. Kada se ptice probude i dođu u određena staništa da vas već tu nađu i da im ne budete strano tijelo. “Izviđači” uvijek lete i obavještavaju glavninu jata da se netko približava jer u isti mah sve reagiraju i odlete. Nije ih lako snimiti, i osim toga, morate imati jako dobru opremu. Vrlo snažan teleobjektiv jer ptice neće doći na dva metra. Već na 100 metara udaljenosti mogu dosta krupnu uhvatiti veću pticu. Mogu dobro snimiti srednji plan, znači cijelu figuru. Manjoj ptici morate se prišuljati i bliže. Ja bih htio snimiti i samo glavu, samo kljun, da uđem u noge koje štrapaju po plićaku. Htio bih, dakle, snimiti jako krupne planove: detalje: detalje ptica, detalje kljuna, kako se hrane, brčkaju, kupaju, igraju, pare se – sve. Valja biti jako strpljiv. Nekada prođu sati a da se ne snimi ništa.
Nesputan život
Naravno, ako mi radimo godinu dana i sa najprofesionalnijom opremom i, kako vidite, nastojimo snimiti život tih ptica, turist amater koji dođe na jedan dan ili na nekoliko sati, jasno je da on ne može uhvatiti gotovo ništa. To bogatstvo života koje ćemo mi dobiti snimanjem tijekom cijele godine – on to ne može vidjeti. Zbog toga i ide u zoološki vrt, ali tamo su ograničenja i umjetne situacije. Ovdje u “divljini” slobodan je posvema nesputan život tog ptičjeg svijeta. Ovo je čist dokumentarni film bez ikakvih animacija ili trikova. Sve što snimim bit će vjerni odraz života u prirodi, dakle autentično – taj svoj veliki radni i profesionalni izazov, jer do ovog projekta nije ozbiljno snimao ptičji svijet, odrecitirao je Boris Poljak. Eto, čini se, sretan fanatik.
A u mojoj glavi nanovo je proradila paranoja; fokusirala se na emisiju stakleničkih plinova, sporazum iz Kyota, na emitirane milijarde tona ugljičnog dioksida. Rastapaju se Grenland i Sjeverni Pol – razina mora diže se za sedam metara. Nema više Vranskog jezera, ptica, a pod morem je i dobra polovica Pakoštana. Pitam se postoje li mračne vizije i kod drugih? Jesu li Prtenjača i Kurtov naručili ove filmove ne samo u turističke svrhe? Možda generacijama koje će preživjeti ovo ludilo, žele ostaviti virtualan zapis o tome kako su nekad izgledale Pakoštane i da toponim Vransko jezero nije tek puka apstrakcija. I hrvatska diplomacija morala bi vrištati do neba.